Wimbledon je dobio novog kralja, a svjetski tenis u Carlosu Alcarazu predvodnika novog vala

Prije točno dvadeset ljeta Rafael Nadal je sa 17 godina došao u Umag i osvojio prvu ATP titulu. Istina, slavio je u paru sa sunarodnjakom Alexom Lopezom Moronom. Carlos Moya tada je u polufinalu pobijedio Nadala (6:4, 6:4) i osvojio umaški turnir treći put u nizu. Moya je bio as iz rukava Slavka Rasbergera, direktora turnira. Sve je krenulo 1995. gdine, kada je Moya kao kvalifikant 1995. u Umagu izgubio u prvom kolu od Alberta Berasateguija u »tie-breaku« trećeg seta.

– Carlos Moya došao je kod mene u ured i počeo plakati kao malo dijete. Pokušao sam ga utješiti i rekao mu sljedeće: Carlos, gledao sam tvoj meč. Moram ti iskreno reći, meni i turniru puno je više u interesu da je prošao Alberto. Sedmi je igrač svijeta, brani naslov, a ti si kvalifikant. No, ti si toliko dobar, igraš jedan jako dobar tenis, vratit ćeš se i osvojiti Umag! – rekao je Slavko Rasberger, koji je vodio turnir prvih dvadeset godina.

Kralj Umaga

Godinu kasnije Moya je prvi put osvojio umaški turnir i kasnije stekao status »kralja Umaga«. Za to vrijeme na Mallorci je rastao novi kralj zemlje. Nadalova nevjerojatna dominacija na zemlji krenula je 2005. godine, kada je osvojio čak 11 turnira, uključujući prvu od čak 14 titula na pariškoj zemlji.

Ono što nije uspjelo Nadalu 2003. godine, uspio je njegov sunarodnjak Carlos Alcaraz 18 godina kasnije. U premijernom nastupu, s 18 godina, dohvatio je prvu titulu u karijeri, a sada, dvije godine kasnije, ima ih 12. Uz dvije Grand Slam krune. Došao je Alcaraz i lani u Umag, ali tada ga je u finalu zaustavio Jannik Sinner. I dok se Talijan muči na Grand Slam turnirima, Alcaraz već ima dvije velike krune i prvi je na ATP ljestvici, uspješniji i od najvećeg svih vremena Novaka Đokovića, kojeg je u nedjelju u Wimbledonu zaustavio na pohodu na 24. Grand Slam krunu.

Wimbledon je dobio novog kralja, a US Open će pokazati je li se zakotrljala smjena generacija. Roger Federer je otišao u mirovinu, pred Rafaelom Nadalom je posljednja sezona, dok je Novak Đoković do finala izgledao nedodirljivo. A onda je stigao sudar s Alcarazom, kojeg je Tomislav Poljak, direktor Plava Laguna Croatia Opena, koji počinje u ponedjeljak, doveo prije dvije godine. Tada nije mogao ni pomisliti da će imati pobjednika Umaga i – Wimbledona. Prvog koji je spojio ta dva turnira.

Igračina

– Ako se njemu sve brzo događa, onda se sve prebrzo događa i nama. Nitko ovo nije mogao zamisliti, ali bio sam uvjeren da će biti igračina. Prvi put sam ga gledao u Tarbesu, najvažnijem svjetskom U-14 turniru, kada je imao 13 godina. Njegov meč bio je u najmanjoj od tri dvorane, a ni prije ni poslije nisam vidio toliko menadžera na okupu. Igrao je kao što igra danas, ali s tijelom 13-godišnjaka, dobivši Jeromea Kyma. Njegov forhend i tada je bio čudo, nemoguće se branio, a igrao je voleje kao da nije klasični Španjolac. Nitko nije želio otići, nas 200-300. Iako je izgubio u trećem kolu, imao je nešto što ga izdvaja iz mase – kaže Tomislav Poljak, direktor Plava Laguna Croatia Opena.

Poljak je tada dosta putovao po turnirima mlađih kategorija, skautiravši talente za agenciju StarWing Sport.

– Pozivnicu sam mu ponudio dvije godine kasnije, na Bonfigliju, ali nije mogao s juniroskog Wimbledona direktno na zemlju. Dogovor s trenerom Juanom Carlosom Ferrerom bio je za 2020., kada se nije igralo pa je sve prebačeno za 2021. i 2022. godinu. Danas njegov dolazak nema cijenu, ali oni koji ga vode nisu trčali za novcem, znali su da će novci doći. Zato su pažljivo gradili njegovu karijeru. Alcaraz je pokrenuo smjenu generacija, iako jedan »monstrum« prkosi godinama, jer je Novak monstrum u najpozitivnijem smislu te riječi. Vjerujem da će ta generacija Alcaraza, Runea i Sinnera, za koju smo mi vezani, biti bolja od međugeneracije Tsitsipasa, Zvereva i Medvjedeva. Uostalom, igraju atraktivnije.