Ispisao je olimpijsku povijest, a dramatičnu utrku u Hrvatskoj nikada neće zaboraviti: 'Buka je bila nevjerojatna...'

Ako nečega ne fali u Austriji, to su vrsni skijaši i skijašice, koji se penju na postolja neovisno o tome natječu li se na ovoj ili onoj planini, na ovoj ili onoj stazi. Alpe su Austrija, Austrija su Alpe, to ide jedno uz drugo. Među najbolje austrijske skijaše u povijesti s pravom se ubraja Mario Matt, koji je bio specijalist za slalom, kao i naš Ivica Kostelić. To je bila njegova primarna disciplina, a od 15 pobjeda u Svjetskom kupu, 14 ih je bilo u slalomu. Dvostruki je svjetski prvak, a 2014. u Sočiju postao je najstariji osvajač olimpijskog zlata u alpskom skijanju u povijesti. Zlato je oko vrata stavio s 34 godine, a njegov rekord ‘vrijedio’ je do 2018., gdje ga je prestigao Andre Myhrer. Kako nam je rekao u razgovoru Mario, Soči mu je bio posljednja šansa za trijumf na Olimpijadi.

– Zapravo, nisam se posebno pripremao za Olimpijske igre u Sočiju. Te sam godine imao jako dobru sezonu i nekoliko puta sam bio vodeći nakon prve vožnje, ali bih onda u drugoj ispao. To mi se dogodilo samo dvije ili tri utrke prije Olimpijskih igara. Sjećam se Schladminga, gdje sam vodio nakon prve vožnje, a onda ispao u drugoj. Bilo je to posebno teško prihvatiti jer se radilo o utrci na domaćem terenu. Nakon toga sam napravio pauzu od nekoliko tjedana kako bih pronašao novu motivaciju i ponovno se osvježio. Onda sam posljednja dva tjedna prije slaloma ponovno počeo trenirati i potpuno se usredotočio na sebe, trening i svoju vožnju. Nisam želio previše gledati što se događa oko mene, a to je na velikim natjecanjima uvijek jako važno. Takav pristup mi je i prije dobro funkcionirao, primjerice na svjetskim prvenstvima, gdje sam dva puta bio prvak, a osvojio sam i brončanu i srebrnu medalju. No Soči mi je definitivno bio posljednja prilika da osvojim olimpijsko zlato i, naravno, bila je to sjajna pobjeda za kraj moje karijere, kaže nam Matt, otkrivši nam kako je slalom postala njegova specijalnost.

– Bio sam vrlo uspješan i u drugim disciplinama, no slalom mi je uvijek nekako najviše odgovarao. I u Svjetskom kupu sam nekoliko godina nastupao u veleslalomu, spustu i superkombinaciji. Primjerice, pobijedio sam u Wengenu u superkombinaciji, a u veleslalomu sam jednom osvojio drugo mjesto. No u posljednjim godinama karijere želio sam se usredotočiti samo na svoju najbolju disciplinu, za koju sam smatrao da mi može donijeti najveće uspjehe. Na kraju se to pokazalo kao dobra odluka. Jer meni nije bilo dovoljno biti među deset najboljih ili ostvarivati slične rezultate. Želio sam pobjeđivati i biti na postolju. U tom trenutku sam tu priliku vidio samo u slalomu, pa sam se posljednjih pet-šest godina karijere potpuno posvetio toj disciplini, govori nam Austrijanac.

Dugovječnost i uspjesi

Mattova karijera bila je relativno duga za jednog skijaša, a iza svega stoji posvećenost i disciplina, kako u treninzima, tako i u prehrani.

– Naravno, uspjeh je uvijek vrlo važan. I meni je bilo jako važno biti uspješan. Imao sam i jednu sezonu u kojoj sam imao problema s podešavanjem skija i opreme i jednostavno nije sve funkcioniralo kako treba. Tada je frustracija, naravno, bila velika. Ali uvijek sam znao da, ako pronađem pravi set-up i odgovarajuću opremu, problem nije u meni. Znao sam da i dalje mogu biti u samom vrhu i upravo mi je to davalo motivaciju, jer osjećao sam da, ako je sve kako treba, mogu pobijediti ili završiti na postolju. Naravno, vrlo važan dio svega bio je i pravi trening, posebno fizička priprema tijekom ljeta. Imao sam veliku sreću što sam na početku karijere upoznao odličnog kondicijskog trenera. To je bilo jako važno jer pravilan trening pomaže da ostanete zdravi i da se ne opteretite na pogrešan način. Zato je uvijek vrlo važno imati prave ljude oko sebe – ljude koji vas mogu motivirati, podržavati i gurati naprijed, istaknuo je.

Slavlje u Hrvatskoj

Pobijedio je naš sugovornik i na Sljemenu.

– Naravno da se sjećam naslova u Zagrebu. Bilo je to 2008. godine, kada se prvi put održala utrka Svjetskog kupa u Hrvatskoj. Bila je to sjajna utrka. Osjećao sam se gotovo kao da skijam na domaćem terenu jer je publika bila nevjerojatno entuzijastična, baš kao u Austriji, i stvarno sam uživao. Uvijek mi se činilo da mogu pružiti još bolju izvedbu kada bih došao na novo mjesto, pred velik broj ljudi i uz sjajnu atmosferu. Dobro se sjećam i same utrke. Ivica je startao neposredno prije mene. Nakon prve vožnje bio je drugi, a ja sam vodio i čekao u startnoj kućici. Kada je Ivica završio vožnju na prvom mjestu, svi radnici na stazi i ljudi oko nje počeli su mahati grabljama u zraku i potpuno su poludjeli od oduševljenja. Buka je bila nevjerojatna i bilo mi je jako teško ostati koncentriran. Ali morao sam se usredotočiti i dati sve od sebe. Srećom, uspio sam ga pobijediti. Utrku sam završio na prvom mjestu, a Ivica je bio drugi, prisjetio se Matt, kojeg smo za kraj pitali o najdražoj pobjedi, ali i najtežoj utrci u karijeri.

– Imao sam nekoliko zaista lijepih pobjeda. Sve je počelo mojom prvom pobjedom u Kitzbühelu, kada sam nastupio sa startnim brojem 47. Tamo sam odradio i svoju prvu utrku u karijeri. Nekoliko tjedana kasnije uslijedila je pobjeda u Schladmingu, koja je bila moja prva pobjeda u Svjetskom kupu. A onda je već sljedeće godine stigla titula svjetskog prvaka u St. Antonu, u mom rodnom gradu. Godinu poslije doživio sam tešku ozljedu ramena, a onda su uslijedile dvije vrlo teške godine jer sam se čak dvaput ozlijedio. Morao sam se ponovno probijati od samog dna startne liste. Zato mi je naslov svjetskog prvaka 2007. godine u Åreu bio posebno važan. Tada sam već upoznao obje strane sporta – i velike uspjehe i teške trenutke – pa mi je ta titula puno značila. Nakon toga uslijedilo je nekoliko jako dobrih godina, s lijepim rezultatima, pobjedama i plasmanima na postolje. Ali na kraju je, naravno, Soči i osvajanje olimpijskog zlata bilo nešto sasvim posebno. U tim godinama karijere, kao sportašu, to mi je jako puno značilo. Znao sam da mi je to posljednja prilika. Zato bih rekao da je Soči definitivno bio moj najveći uspjeh, odnosno onaj koji mi osobno najviše znači. Istovremeno, jedna od najtežih staza bila je definitivno ona u drugoj vožnji, kada je postavljač staze bio otac Ivice Kostelića. Bila je zaista vrlo zahtjevna. Mislim da sam ja bio jedini skijaš iz prve vožnje među deset najboljih koji je uspio završiti tu drugu vožnju, zaključuje.