Dvanaestogodišnja Zadranka nedavno postala boksačka prvakinja Hrvatske: 'Nije mi bilo teško osam godina trenirati i čekati prvi nastup'

Cvita Juričević već je iz dječjih kolica promatrala boksačke treninge. U dvoranu je prvi put došla s četiri i pol godine, prateći oca koji je trenirao rekreativni boks. Od tada je prošlo osam godina, gotovo bez propuštenog treninga, a dugogodišnji rad okrunjen je nedavnom titulom prvakinje Hrvatske u konkurenciji mlađih kadetkinja. Na Prvenstvu Hrvatske održanom u Solinu mlada članica Boksačkog kluba Ares Diabolik u kategoriji do 42 kg pobijedila je Elu Vitez, predstavnicu BK-a Thor iz Rijeke. Osim zlatne medalje, osvojila je i pehar za najbolju boksačicu cijelog prvenstva u svom uzrastu.

Ipak, njezin trener Nikola Marketin ističe kako najveća vrijednost ove priče nije samo u medalji, peharu ni uvjerljivoj pobjedi. Za njega je najvažnije sve ono što se događalo godinama prije nego što je Cvita ušla u ring kao jedna od najboljih mladih hrvatskih boksačica.

– Cvitu ne krase samo medalja i pehar, nego cijeli put kojim je do njih došla. Prvi put je u dvoranu došla s četiri i pol godine i od tada je pratimo. U tih osam godina praktički nije propustila nijedan trening. Svaki put kada bi došla, davala je maksimum. Na njoj se od početka vidjelo da živi za boks i da uživa u tome što radi – govori Marketin, trener BK-a Ares.

Na državnom prvenstvu, dodaje, mnogi su se pitali odakle se pojavila mlada boksačica koja je u ring ušla toliko sigurno, zrelo i odlučno.

– Ljudi su ondje vidjeli mladu, perspektivnu boksačicu i prvakinju Hrvatske. Pitali su se odakle je došla. Mi treneri, međutim, znamo što ju je dovelo do toga. To su godine rada, strpljenja i čekanja. Danas svi vide rezultat, ali ne vide osam godina koje su mu prethodile.

Odrasla uz boks

Medalja je, prema njegovim riječima, samo vidljivi dio svega što je prethodno izgrađeno.

– Bitne su vjera, strpljenje i sposobnost čekanja. Danas djeca često žele sve odmah, ali ono što dugo čekaš i za što se dugo boriš na kraju vrijedi puno više. Što je put teži, osobito u boksu, nagrada poslije može biti još veća. Cvita je pravi primjer toga.

Trener pamti da je u dvoranu prvi put stigla u kolicima.

– Tata ju je doveo na trening, a ona je iz kolica gledala što se događa. Vrlo brzo je pokazala da i sama želi pokušati. Nije je nitko trebao nagovarati. Jednostavno je htjela trenirati.

Kineski bambus

Kako bi mladim sportašima približio važnost dugoročnog rada, trener Marketin često koristi priču o kineskom bambusu, koji je i slika Cvitinog sportskog puta.

– Poljoprivrednik godinama zalijeva bambus, a na površini se ništa ne događa. Prve godine nema ničega, druge također. Ljudi mu se počnu smijati i govore mu da neće uspjeti. Ni treće godine nema rezultata koji se može vidjeti. Četvrte se pojavi tek mali pupoljak, a onda pete godine bambus naraste više od dvadeset metara. Što se cijelo to vrijeme događalo? Rasli su korijeni i gradili su se temelji, samo ih nitko nije mogao vidjeti.

Djeca, pojašnjava trener, najčešće počinju trenirati boks sa sedam, osam ili devet godina. Primjer sportašice koja je u dvorani praktički od četvrte godine vrlo je rijedak.

– Cvita je doslovno odrasla u boksu. Nismo imali puno takvih slučajeva, a mislim da ni u Hrvatskoj nema mnogo boksača koji su počeli tako rano i ostali toliko dugo u sportu. Ne trebamo motivirati nju, ona motivira nas

U vremenu u kojem je, prema riječima trenera, sve teže zadržati dječju pozornost i zainteresirati ih za dugotrajan proces, mlada Zadranka se izdvaja svojom ustrajnošću.

– Danas je sve teže raditi s djecom. Imam osjećaj da je svaka nova generacija sve rastresenija. Djeca su često isključena, a nerijetko su isključeni i roditelji. Govorite im, a imate osjećaj da nisu prisutni. Društvene mreže i stalna dostupnost sadržaja dodatno su otežali postavljanje granica.

Motivacija trenerima

U takvom okruženju njezina disciplina ima još veću vrijednost.

– S Cvitom nama trenerima je vrlo lako raditi jer ona to želi. Nju ne trebamo posebno motivirati. Ona motivira nas. Dok neku drugu djecu morate stalno poticati i vući za rukav, Cvita dolazi spremna, koncentrirana i želi raditi.

Cvitin prvi susret s boksom nije bio planiran kao početak ozbiljne sportske karijere. Njezin otac Jure trenirao je rekreativni boks, a vodio ju je ponekad sa sobom na treninge.

– Tata me vozio na svoje treninge jer nisam mogla ostati sama kod kuće. Gledala sam njega kako trenira, a nakon dva ili tri tjedna počela sam i ja raditi s njim i trenerima. Tako sam se zaljubila u ovaj sport. Zahvalna sam tati i klubu – prisjeća se perspektivna boksačica.

Cvita velik dio zasluga pripisuje trenerima i atmosferi u klubu.

– Treneri su stvarno dobri. Pripreme za svako natjecanje su odlične, bilo da se priprema mene ili nekoga drugoga iz kluba. Treninzi su intenzivni, ali treneri su pravedni i uvijek znamo što trebamo raditi, govori mlada prvakinja koju, osim Marketina, treniraju i Vedran Bajlo, Karla Tadić i Roko Bukvić. Tijekom školske godine trenira pet do šest puta tjedno. Ljeti je ritam nešto drukčiji, ali ni tada nema potpunog odmora.

– Tijekom škole treniram gotovo svaki dan, odnosno pet ili šest puta tjedno. Za vrijeme ljetnih praznika to bude tri ili četiri puta, ali i dalje se radi.

Gimnastičke vježbe

Boks se često doživljava kao grub i opasan sport, osobito kada je riječ o djeci. Trener, međutim, objašnjava da se rad s najmlađima bitno razlikuje od treninga odraslih natjecatelja.

– Do desete godine najveći dio rada čine gimnastičke vježbe, koordinacija, igra i opći motorički razvoj. Boks je u toj dobi najmanje zastupljen. Kako djeca rastu, svake godine postupno dodajemo pojedine elemente boksa.

Važno je, dodaje, da trening djeci ostane zabavan i da ih motivira na ostanak u sportu.

– Radimo gimnastičke vježbe, razne igre i zadatke kroz koje razvijaju kretanje, ravnotežu i koordinaciju. Tek poslije dolaze tehnika, taktika i natjecanje. Kada s 11 ili 12 godina počnu nastupati, koriste velike rukavice, od 16 ili 18 unci. Zaštićeni su opremom, sucima i trenerima, a runde su prilagođene njihovoj dobi i traju tri puta po 60 sekundi.

Unatoč zahtjevnom ritmu treninga, Cvita uspijeva uskladiti školske i sportske obveze.

– Nakon škole se malo odmorim, zatim učim i onda idem na trening. Nekako uspijem sve kombinirati. Škola mi nije veliki problem, a rekla bih da mi boks čak pomaže.

Usmjeravanje emocija

Zahvaljujući ovom sportu, kaže, lakše održava koncentraciju i organizira dan.

– Boks mi daje veći fokus u školi. Naučila sam imati plan i rasporediti obveze. Ono što naučim na treningu mogu prenijeti i na školu.

Trener navodi kako klub često dobiva pozitivne povratne informacije od učitelja i profesora djece koja treniraju boks.

– Profesori i učitelji nam govore da se djeca već nakon dva ili tri mjeseca promijene. Dobiju više samopouzdanja, postanu smirenija i staloženija. Čak i u neugodnim ili opasnim situacijama znaju ostati hladnija i reagirati razumnije.

Samopouzdanje u ringu, brižnost izvan njega

Iako je godinama trenirala nije odmah dobila priliku za natjecateljski meč. Kada su je prvi put prijavili na prvenstvo, u njezinoj kategoriji nije bilo protivnice. Morala je čekati još godinu dana. Kada je napokon došao prvi meč na Prvenstvu Hrvatske, suočila se s djevojčicom koja je već imala šest pobjeda. U finalu je Cvita imala tremu, ali samo do trenutka ulaska u ring.

– Imala sam malo treme, ali čim sam ušla u ring sve je nestalo. Odmah sam krenula u napad, išla naprijed i pokušavala završiti meč. Pogodila sam protivnicu i njezin trener je zaustavio borbu. Pobijedila sam u prvoj rundi.

Meč je trajao svega nekoliko desetaka sekundi, ali trener ističe kako je njezina pobjeda počela puno ranije.

– Većina djevojčica koje su tamo nastupale bila je jako nervozna, a neke su i plakale od straha. Cvita je prije svog meča prilazila drugima, tješila ih i govorila im da nije ništa strašno. Kada je jedna druga djevojčica iz našeg kluba završila meč i počela plakati, ona je odmah otišla do nje i pomogla joj.

U trenutku kada je sama trebala ući u ring, njezina se energija potpuno promijenila.

– U ring je ušla kao da ulazi Mike Tyson. Ostali treneri su me gledali i pitali što se događa. Udarila je u kut, dodatno podigla samopouzdanje i na sučeljavanju protivnicu gledala ravno u oči. Imao sam osjećaj da ju je već tada pobijedila – kazuje trener.

Cvita potvrđuje da je pogled u oči bio svjestan dio psihološke pripreme.

– Htjela sam je gledati u oči jer to meni daje dodatno samopouzdanje, a nju sam htjela malo prestrašiti. Tako se još više ohrabrim prije početka meča.

Trener upravo u tom spoju vidi njezinu posebnost. Izvan ringa pokazuje brigu za druge, a u ringu odlučnost i natjecateljski karakter.

– Može tješiti druge djevojčice, biti uz njih i pomoći im, ali kada dođe njezin meč, potpuno je usredotočena. Ta energija i vjera u sebe nisu česte kod tako mladih sportaša.

Za Cvitu trening nije samo fizički napor. Dvorana je mjesto na kojem se oslobađa stresa i svega što se tijekom dana nakupi.

– Nakon treninga budem umorna, ali i ispunjena. Sve što imam ostavim na vreći i poslije se osjećam bolje. Boks mi je ispušni ventil.

Upravo zato želi promijeniti uobičajenu percepciju boksa kao nasilnog sporta.

– Boks nije nasilan sport. Iz njega se može puno naučiti i dobro utječe na svakodnevni život i zdravlje. Nije onakav kakvim ga ljudi često zamišljaju – kaže Cvita.

S njom se slaže i trener, koji je s BK Ares još 2019. godine pokrenuo projekt Boksom protiv nasilja.

– Kada smo počeli, neki su nam se smijali jer im je zvučalo kontradiktorno. Pitali su kako boks može biti protiv nasilja kada ga doživljavaju kao nasilan sport. Kroz radionice, javne tribine i rad s djecom pokazali smo roditeljima, školama, Gradu Zadru i Županiji da projekt itekako ima smisla.

Boks, tvrdi, djecu ne uči nasilju, nego kontroli.

– Djeca kroz sport izbacuju negativnu energiju i frustracije na vrećama, fokuserima i treningu, umjesto izvan dvorane. Nauče usmjeriti emocije i pravodobno reagirati. Boksači su izvan ringa najčešće vrlo smireni i staloženi ljudi.

Škola života

Sport pomaže i u osjetljivim razdobljima odrastanja.

– I djevojčice i dječaci prolaze različite faze puberteta. Nekad osjetimo da su nekoliko mjeseci drukčiji, rastreseni ili emotivniji. Trening im pomaže vratiti se zdravim navikama, pravilnom razmišljanju i osjećaju reda – objašnjava trener.

Boks je olimpijski sport, a na pitanje vidi li Cvitu jednoga dana na najvećoj sportskoj pozornici, trener ne skriva da vjeruje u njezin potencijal.

– Iskreno, vidimo je. Pred njom je velika budućnost. Njezin put, volja i način razmišljanja uvjeravaju nas da bi to moglo biti nešto veliko.

Ipak, u klubu joj ne žele stvarati dodatni teret niti prerano postavljati velika očekivanja.

– Pred nju ne stavljamo pritisak. Želimo da i dalje uživa u ovome. Nama je važno da na svakom treningu i u svakom meču da sve od sebe, bez opterećenja rezultatom. Dok god ona uživa, uživat ćemo i mi – dodaje trener.

Cvita o budućnosti govori jednostavnije. Ne spominje velike najave ni daleke ciljeve, nego ono što ju je i dovelo do prve velike titule, nastavak rada.

– Nadam se da ću još dugo ostati u boksu. Želim još puno trenirati i imati još mnogo mečeva.

Upravo se u toj rečenici možda krije razlog zbog kojeg je s dvanaest godina već prvakinja Hrvatske. Za Cvitu boks nije samo sport kojim se bavi nekoliko puta tjedno. On je dio njezina odrastanja, svakodnevice i identiteta, još od dana kada je treninge prvi put promatrala iz dječjih kolica. Medalja iz Solina zato nije završetak priče, nego prvi veliki rezultat korijena koji su rasli punih osam godina.

Kontrolirani uvjeti

U Aresu su pokrenuli i RS Mini Night Fight, program u kojem djeca od osam do 14 godina mogu stjecati prvo iskustvo nastupa u kontroliranim uvjetima.

– Napravimo pravi mali boksački spektakl u dvorani pred roditeljima i obiteljima. Djeca izlaze u ring, ali rade tehniku, taktiku, kretanje i razmišljanje pod pritiskom. Udarci su na dodir, odnosno riječ je o laganom kontaktu. Tako stječu iskustvo, a roditelji vide kako sve izgleda. Upravo je takav sustav rada pridonio velikim rezultatima kluba – kaže Marketin i dodaje:

– Nakon što smo krenuli s tim programom, ostvarili smo najbolji rezultat u povijesti kluba. U jednom trenutku imali smo pet prvaka Hrvatske, a danas smo došli do ukupno 27 državnih prvaka. Među najboljim smo hrvatskim klubovima u mlađim uzrastima.