"Prošli smo teške životne situacije, a rad i sport, posebno plivanje, pomogli su nam nastaviti dalje"

Godine u sportu mogu značiti iskustvo, ali ne moraju značiti i usporavanje. Dobar su primjer zadarski plivači Hrvoje Bailo i Zvonimir Rogić, dvojica veterana koji su i ove godine uspješno preplivali zadarski kanal na tradicionalnom 54. plivačkom maratonu Preko – Zadar u organizaciji Plivačkog kluba Zadar. More ih nije dočekalo sasvim mirno, no za dvojicu iskusnih plivača to nije bio razlog za odustajanje.

Bailo, 66-godišnji član i uz dr. Domagoja Krpinu osnivač Klupa daljinskog plivanja Donat, Zadarski je kanal preplivao toliko puta da ih, kaže, više ni ne broji. Plivanjem se ozbiljnije počeo baviti 1998. godine, a od tada su se nizali maratoni u Hrvatskoj i svijetu. Uz plivanje, velika mu je strast i trčanje pa iza sebe ima utrke na gotovo svim stranama svijeta. Među svim kilometrima koje je skupio u morima, bazenima i na trkačkim stazama, maraton Preko – Zadar za Baila ima posebno mjesto. Privlačnost vidi upravo u onome što ovu utrku razlikuje od brojnih drugih – plivači krenu s jedne strane kanala i cilj ih čeka na drugoj.

– Jedan od mojih najdražih maratona je Preko – Zadar. To se vidi i po broju sudionika, uvijek ih je jako puno. Posebnost je u tome što se preplivava kanal, a plivači to vole. Imaš pravac, ideš od starta prema cilju. Nema okretanja oko bova i pet krugova pa više ni ne znaš koliko si isplivao – govori Bailo kojem je osobni rekord na ovom popularnom natjecanju sat i 17 minuta.

Ovogodišnje izdanje donijelo je i nešto zahtjevnije more. Jugo je podiglo valove, posebice na otvorenijem dijelu kanala, ali iskusnom plivaču uvjeti ipak nisu predstavljali ozbiljniji problem.

– Bilo je valovito. Jugo je puhalo i u kanalu je bilo poprilično valova. Nije bilo ništa strašno, ali nije bilo ni baš ugodno za plivanje.

Na maratonu Preko – Zadar nastupa gotovo redovito otkako je počeo plivati. Tek nekoliko puta nije bio na startu jer su ga u isto vrijeme sportska putovanja odvela drugdje.

– Svake godine plivam ako sam ovdje. Kad imam neku utrku vani, po Europi ili svijetu, onda me nema. Mislim da sam u svih ovih godina možda samo dva ili tri puta propustio zadarski maraton.

Od Zadra do Antarktike

A vani je za Baila tijekom godina značilo gotovo cijeli svijet. Sudjelovao je na brojnim plivačkim i trkačkim utrkama, od Novog Zelanda i Kanade do Rusije i Ukrajine, a posebno mjesto zauzimaju pothvati na Antarktici i Grenlandu. Istrčao je i šest velikih europskih polumaratona.

– Preplivao sam puno maratona, nastupao na kupovima, medaljama više ni ne znam broj. Trčao sam na Antarktici i Grenlandu, završio šest velikih europskih polumaratona. Bio sam po Novom Zelandu, Kanadi, Rusiji, Ukrajini… Manje-više po cijelom svijetu.

Zanimljivo je da se posljednjih mjeseci više posvetio trčanju nego plivanju. Upravo zbog trkačkih ciljeva nije mogao trenirati u moru koliko inače, pa ga je rezultat na ovogodišnjem maratonu dodatno razveselio.

– Ove godine puno sam više bio usmjeren na trčanje. Nakon polumaratona praktički nisam ni trenirao plivanje, a Preko – Zadar završio sam za oko sat i devet minuta. Bio sam baš iznenađen rezultatom.

Rezultati su, međutim, samo dio razloga zbog kojih se gotovo dva desetljeća vraća sportu. Puno važnijim smatra ljude koje je kroz njega upoznao.

– Ljudi u sportu su pozitivnije nastrojeni nego u mnogim drugim dijelovima života. Naravno da i tu ima malo ljubomore zbog rezultata i natjecateljskog duha, svatko ima neke svoje mušice, ali sve je to ipak puno bolje.

More opušta

Bailo je godinama vezan i uz zadarsko daljinsko plivanje. Sudjelovao je u njegovoj popularizaciji, a danas, kaže, KPD Donat okuplja četrdesetak članova, većinom rekreativaca, ali i plivače koji nastupaju na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Daljinsko plivanje, smatra, još uvijek je u sjeni bazenskoga, posebice među mlađim sportašima. Ipak, posljednjih godina primjećuje da zanimanje raste.

– Bazensko plivanje uvijek je bilo popularnije, pogotovo među djecom. Daljinsko nije bilo toliko zastupljeno, ali u posljednje vrijeme stvari se pomiču. Dolaze nam i plivači koji se nakon bazenskog plivanja pronađu upravo u daljinskom.

A kada ga se pita što toliko godina dobiva od mora, odgovor pronalazi prije svega u osjećaju koji mu daje boravak u moru i vodi. Budući da se paralelno bavi trčanjem i plivanjem, razliku između tih dvaju sportova dobro osjeća na vlastitom tijelu. Plivanjem liječi i stresove iz Domovinskog rata tijekom kojeg je sakupio čak 1560 dana prve crte. Danas ima vlastitu tvrtku s pet zaposlenika.

– Boravak u moru toliko opušta da je to teško opisati. Bavim se i trčanjem i plivanjem i vidim veliku razliku. Nakon plivanja umor je sasvim drugačiji. U moru si u vodoravnom položaju, nema udaraca i opterećenja kao kod trčanja. Voda, odnosno more pozitivno djeluju na cijelog čovjeka.

Upornost najvažnija

A onda razgovor dolazi do drugog junaka ove priče, Zvonimira Rogića. Na spomen kolege plivača Bailo reagira bez razmišljanja.

– On je legenda! Njega čovjek stvarno treba upoznati i doživjeti. Kod takvih ljudi najvažnija je upornost. Mi koji smo dugo u sportu jednostavno se ne predajemo.

Iza njihova sportskog prijateljstva krije se, dakako, i malo zdravog rivalstva. Bailo kroz smijeh priznaje da Rogić godinama pokušava biti brži od njega.

– Svake godine se muči, muči, muči, ali nikako da me dobije.

Upravo je ta kombinacija upornosti, druženja i međusobnog izazivanja ono zbog čega se obojica i dalje pojavljuju na startovima. Bailo ne razmišlja o usporavanju. Pred njim su novi plivački i trkački planovi, veteranska natjecanja, ali i nova putovanja. Ovaj mjesec čeka ga utrka u Rami u Bosni i Hercegovini, potom u listopadu Kuba.Ipak, kad govori o budućnosti, ne počinje egzotičnim destinacijama nego – Zadarskim kanalom.

– Volio bih samo da zadarski maraton traje još dugo. Ima nešto neopisivo lijepo u njemu. Lijep je start, lijep je cilj i bila bi šteta da se ta tradicija ne nastavi. Želim još puno, puno maratona i meni i Zvonimiru, ali i našem KPD-u Donat, organizatorima i svima koji ljude iz Zadra i okolice privlače ovom sportu – zaključuje Bailo.

Rad i sport

Ako Bailo za Zvonimira Rogića kaže da je legenda, Rogić mu uzvraća na svoj način – otvorenim priznanjem da mu je dugogodišnja želja još ga jednom pobijediti.

– Dvaput sam ga pobijedio, jednom na maratonu Preko – Zadar, a drugi put na Rabu na pet kilometara, i od tada pokušavam to ponoviti.

Gotovo 69-godišnji Rogić iza sebe ima desetljeća sporta i, kako kaže, 28 nastupa na maratonima u različitim uvjetima. Zadarski kanal za njega odavno nije samo plivačka dionica, nego mjesto na kojem se susreću sportsko rivalstvo, prijateljstvo, osobna povijest i upornost.

– U tih 28 maratona bilo je svega, plivali smo u raznim uvjetima. Želja da još jednom dođem prije Hrvoja i dalje uvijek traje. Kažu da nada umire zadnja – govori Rogić kroz smijeh.

Na ovogodišnjem maratonu društvo im je pravio i umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Damir Vicković. Unatoč ranijem ranjavanju i zdravstvenim teškoćama, odlučio se okušati. Za nastup se pripremao u bazenu, a od Baila i Rogića tražio je poneki savjet.

– Rekao nam je da želi plivati pa smo mu malo pomagali savjetima. Imao je svojih poteškoća, ali bio je uporan. Dobar dio dionice preplivao je leđno, ali završio je maraton i postao finišer. To je ono najvažnije – kaže Rogić.

Upravo je sposobnost čovjeka za pomicanje vlastite granice ono što ga i danas privlači plivanju. Ne skriva da maratonsko plivanje zna biti iznimno naporno. Tijekom utrke pojavljuju se bol, grčevi i trenuci u kojima tijelo traži predah, ali osjećaj nakon dolaska na cilj, kaže, sve to nadoknađuje.

– Za vrijeme plivanja osjetiš veliki napor. Kondicije imam dovoljno, ali nije lako. Ipak, kad izađeš iz mora nakon svega što si otplivao, kao da se iz tebe oslobodi neka nova energija. Kao da sve negativno što nosiš u sebi ostane u moru.

Ratna iskustva

Za Rogića sport ima i dublje, osobno značenje. Kao hrvatski branitelj prošao je ratna iskustva koja su, govori, ostavila trag. Bio je sudionik borbi na novigradskom području 1993. godine, gdje su se on i njegovi suborci našli u iznimno teškoj situaciji. O tim danima govori emotivno, ali istodobno ističe da nakon rata nije želio stati. Mogao je otići u mirovinu, no odlučio je nastaviti raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila instalacijama centralnog grijanja. Rad, a zatim i sport, za njega su postali način nastavka normalnog života.

– Nakon rata mogao sam otići u mirovinu, ali nastavio sam raditi. Imao sam obiteljski posao i mislio sam da sam korisniji sebi, obitelji i društvu ako radim nego ako se zatvorim u sebe. Za mene je u radu spas, a ako ostane vremena, onda u sportu.

U plivanju je pronašao prostor u kojem se može nositi i sa stresom koji se godinama taložio.

– Kroz fizički napor kao da iz sebe očistiš sve ono loše što nosiš. Prošli smo teške situacije i takve stvari čovjek ne zaboravlja. Ali rad i sport puno su mi pomogli da nastavim dalje.

Uvjeren je da upravo tjelesna aktivnost ljudima omogućava ne samo dulji nego i kvalitetniji život.

– Nije najvažnije živjeti 90 godina ako ne živiš kvalitetno. Sport ti omogućuje da i u starijoj dobi ostaneš aktivan i da taj dio života provedeš kvalitetnije. Na maratonu je plivao i čovjek od 82 godine. To je najbolji primjer.

Ni približavanje sedamdesetoj kod njega ne izaziva razmišljanja o odustajanju. Redovito kontrolira zdravlje, a dok god od liječnika dobiva zeleno svjetlo, namjerava ulaziti u more.

– Ne razmišljam o tome hoće li mi stati srce ili neće. Idem na liječničke preglede i ako liječnik kaže da mogu plivati, onda plivam. Kad kreneš, ne razmišljaš o opasnosti. Imaš cilj, uživaš i gledaš onoga koga želiš stići.

Dogodine ponovno

A taj jedan kojeg posebno želi stići, jasno je, i dalje je Hrvoje Bailo.

– Hrvoje mi je još uvijek cilj. Ali nadam se da znam kako će to završiti. Dogodine ću opet plivati.

U njihovom rivalstvu nema ljutnje. Upravo suprotno, iza zadirkivanja krije se dugogodišnje prijateljstvo i motivacija zbog koje jedan drugoga guraju dalje.

– Lijepo se družimo i to je sjajno. Takav odnos i treba biti u sportu.

Kao i Bailo, i Rogić posebno je vezan uz maraton Preko – Zadar. Ističe njegovu organizaciju, atmosferu na startu i cilj u Zadru, ali i simboliku preplivavanja kanala. Prije nekoliko godina iskušana je i obrnuta ruta, od Zadra prema Preku, no njemu dileme nema.

– Nije to isto. Najljepše je kad zaplivaš iz Preka i ideš prema Zadru. Tako taj maraton treba izgledati. I start u Preku i dolazak u Zadar imaju nešto posebno.

Posebno ga pogađaju trenuci prije starta, kada se okupe sudionici i publika, kada se intonira himna i kada cijeli događaj dobije svečaniji ton.

– U posljednjih nekoliko godina maraton je odlično organiziran, i u Preku i u Zadru. Kad sve to vidiš, pogotovo ako si godinama dio te priče, emocije prorade. Nekad ti i suze krenu.

Zato već sada razmišlja o sljedećem izdanju.

– Nadam se da ćemo i dogodine biti ovdje. I onda ću možda napokon Hrvoja pobijediti – zaključuje Rogić uz smijeh.

Maraton posvetio Arbanasima i Oluji

Ovogodišnje preplivavanje Zadarskog kanala za Zvonimira Rogića imalo je i posebnu simboliku. Svoj je nastup posvetio obilježavanju 300 godina dolaska Arbanasa na zadarsko područje, ali i obljetnici vojno-redarstvene operacije Oluja i hrvatskim braniteljima.

– Rođen sam u Arbanasima, ali nisam Arbanas iako s tako osjećam. Hrvoje je Arbanas i nekako se sve poklopilo. Ove godine obilježavamo 300 godina dolaska Arbanasa na ove prostore i svoj sam maraton posvetio toj velikoj obljetnici, a ujedno i Oluji i našim poginulim braniteljima – govori Rogić.

Obilježavanje 300. obljetnice tijekom godine prati niz događanja, a Rogić je uključen i u organizacijski odbor. Dan uoči maratona, ističe, na zadarskom Forumu održan je i veliki glazbeni program u sklopu obilježavanja obljetnice.