DINKO JUKIĆ: Redom, radom i disciplinom mogu se popraviti mane modernog života

Relativno nedavno Plivački klub Zadar dobio je veliko trenersko pojačanje u vidu Dinka Jukića. Nekadašnji profesionalni plivač, koji se u svojoj karijeri može pohvaliti sa sedam medalja s velikih natjecanja kao i nastupe na dvojim olimpijskim igrama, velika je odskočna daska u razvoju plivanja u Donatovom gradu. Iako je rođen u Dubrovniku dio djetinjstva proveo je u Vukovaru iz kojeg je uslijed Domovinskog rata izbjegao prvotno u Zagreb, a onda i u Austriju pod čijom je zastavom nastupao tijekom karijere. A onda je odlučio svoje znanje i iskustvo usmjeriti na buduće naraštaje.

– Bio sam sedam godina u Bugarskoj, vodio jedan klub tamo. Također sam bio u Turskoj i po još nekim zemljama, međutim došao je neki trenutak u kojem sam osjetio da bih se volio vratiti u Hrvatsku i biti bliže svojima, raditi s našim sportašima. Igrom slučaja se dogodilo da sam upoznao ljude iz Kluba još i prije nego sam upoznao predsjednika s kojim sam sve dogovorio. Vidio sam spremnost i želju za neki veći iskorak i to mi je bilo dovoljno. Svi živimo u nadi za 50 m bazen, mislim da je Zadar to zaslužio. Šteta je da još uvijek nije došlo do realizacije tog projekta, no idemo pokušati svim mogući snagama da zadarska djeca i zadarski sportaši zaslužuju takvo nešto. Mislim da smo u prvih pola godina već napravili jedan dobar iskorak, još na to sve smo i organizirali Prvenstvo Hrvatske u Zadru i malim koracima ćemo doći prema zacrtanim ciljevima – započinje Jukić koji svakako za želju ima stvoriti i ponekog profesionalnog plivača, međutim postoji veliki ali.

Individualnost

– Morate biti realni sami pred sobom. Kao i većina u Zadru, ograničeni ste činjenicom da će dijete navršiti 18-19 godina i otići odavde. Sukladno tome onda radite temelje onoga što želite. Rijetki su oni koji se vide u plivanju, stoga se morate adaptirati sukladno svim okolnim situacijama.

Kako je i sam sugovornik kazao, mali koraci prema naprijed već su postignuti, no napredak je teško mjerljiv u kraćem vremenskom razdoblju. Za takvo što treba pričekati barem godinu dana kako bi se stvorila jasna slika u kojem smjeru zadarsko plivanje »putuje«.

– Govorimo o individualnom sportu, stoga se napredak baš mora gledati od djeteta do djeteta. Mislim da u ovoj situaciji kao trener u ovako kratkom periodu ne možemo govoriti da sam samo ja napravio napredak, tu velike zasluge imaju treneri koji su do sada radili s tim sportašima i naučili ih sve što znaju. Ovo je jako težak posao, najveći dio je naučiti dijete disciplinu, rad, da dolaze na treninge i onda kada dođu da pokažu najbolje od sebe u tom momentu. Kao Klub napredak možemo mjeriti u broju plivača na PH. Tu smo do sada imali tek dva natjecanja, međutim napravili smo male pomake, no još je puno posla pred svima nama – govori trener zadarskih plivača napominjući kako je ipak s mlađom djecom lakše raditi jer trener kod mlađe djece može ostaviti neki svojevrstan »potpis«.

– Svi mi znamo kako motoričke sposobnosti i sportsko-specifične sposobnosti se razvijaju u različitim godinama. Kada to dijete dolazi u pubertet, tu opet dolazi do obrata u razvoju. Morate se znati kao trener nositi s time svime i znati kako reagirati u kojem trenutku. Netko voli zvanje trenera, svaki dan je neka nova dinamika. Recimo da je lakše s mlađom djecom jer imate mogućnost »modelirati« to dijete prema nekim svojim zamislima, dok je kod starijih to problem. Međutim, mi se nalazimo u sportu u kojem se jako mali postotak sportaša iza 20-ih godina ostaje u sportu. Pokušavamo se nositi s time, pronaći model kako to okrenuti, objasniti mladima da se mogu i trebaju vidjeti u ovom sportu, a onda se tu opet dinamika sporta i treniranja mijenja.

S obzirom na činjenicu kako je tijekom cijele karijere za trenera imao svojeg oca Željka, Dinko je konstantno gledao koliko je naporan trenerski život, odnosno koliko raznoraznih sitnica izvan bazena je potrebno uskladiti kako bi u bazenu to izgledalo kako treba.

– Odrastao sam u okružju gdje se sport živi svaki dan, iz prve ruke sam mogao vidjeti kako to moj otac 24 sata dnevno podnosi, što radi, koliko misli od težine školskog dana, ispita, sve kako bi prilagodio treninge. Zato pokušavam s djecom u grupi koju vodim dobiti neki direktniji odnos da znam što se događa u njihovim životima izvan bazena. Čisto kako bih znao je li to dijete taj dan spremno odraditi određeni trening ili nije. Naravno, puno puta imate neki plan i onda ga morate mijenjati, ali to je u redu i normalno. Ispunjava me kad vidim uz neke moje instrukcije da ta djeca ne naprave neke greške koje sam ja radio. To je nešto što mi je plus kao treneru – ističe glavni trener zadarskog kluba.

Manjak strpljenja

Ključna riječ zato u trenerskom poslu nekako se nameće adaptacija jer trener danas više nego ikada mora biti spreman prilagoditi se djeci koja više nego ikada imaju mogućnost i lakoću odabira svakojakih stvari.

– Dinamika života se jako promijenila i samim time djeca se mijenjaju i odrastaju drugačije. Osnovni je problem kad dijete ima dostup do svega i svačega. Informacije su dostupne odmah, a ne kao prije kad ste trebali nešto za školu, sjedneš u knjižnicu i par dana tražiš što ti treba, danas to isto u deset sekundi nađeš. To sve je dovelo do toga da su djeca izgubila strpljenje, a u sportu to tako ne ide. Treba strpljenja, puno rada i vjerovati u neki cilj te nakon par mjeseci ubrati plodove toga. Treneri bi trebali najviše raditi na tome da djeci vrate vjeru i strpljenje da će se s vremenom postići ono što se naumi – objašnjava Jukić dodajući da se za buduće ozbiljne rezultate ipak još uvijek mora otići »preko bare«, međutim sam rad na treninzima u mlađoj dobi donosi velike benefite na budućem ljudskom planu.

– Djeca s kojom trenutačno radim dala su mi dovoljno povjerenja da njih 70-ak posto sebe u nekom životnom periodu vide u plivanju. Možda je do toga da žele SAD na koledž, gdje će ostati u plivanju do 23-24 godine. Jako je malo modela u kojima se mladi mogu ostvariti na životnom i sportskom polju, kada govorimo o plivačkom sport na nekoj ozbiljnijoj razini. Teško da u Europi ima neki drugi sistem, gdje se toliko obraća pažnja u ovaj sport i razvoj pojedinca. Je li to dobro ili loše, budućnost će pokazati. Ja smatram da sportaši koji su naviknuti na raspored treninga i životnih obveza stvaraju određenu disciplinu koju će svaki poslodavac cijeniti. Sve više i više dolazim do toga da djeca koja izostaju od treninga zbog nekih drugih briga, na kraju dođe da su svugdje negdje na pola.

Sport je način života

Osim u plivačkom klubu, Jukić pomaže i u trenažnom procesu zadarskih vaterpolista.

– Sport je lifestyle, otvara jedna zdrava vrata, zdravog i pravilnog mišljenja. Sve u svemu način života, nije dovoljno samo baviti se sportom, nego da treba istinski živjeti. Upravo zbog toga sam i u plivanju i u vaterpolu, pratim sve druge sportove, bio sam na košarkaškim utakmicama. Pokušavam ići na sve što stignem jer to je moj život, to je ono što volim i što me uveseljava.

Međutim, kada se podvuče crta, riječ, odnosno savjet bivšeg olimpijca ima svojevrsnu težinu.

– Na kraju dana sve se svodi koliko sportaš želi prihvatiti nečiji savjet. Ipak, mislim da svaki savjet koji možete dati na svojem primjeru, djeci ipak malo više znači. To je jedina razlika između nekog vrhunskog sportaša koji je u trenerskoj poziciji i trenera koji je krenuo u te vode iz ljubavi prema sportu.

Sportska psihologija

Moderni načini života svakojako utječu na mlade pa tako je psihološka priprema glede fokus na treninge ili natjecanje postala jedan od ključnijih segmenata u radu s njima.

– Svugdje u svijetu veliki dio pripreme se svodi na sportsku psihologiju i sigurno je važan aspekt. Netko tko dosta vremena provodi s istomišljenicima, redovan je na treningu i s grupom je koja ima iste ciljeve, ljudska interakcija mu je na visokoj razini. Ako postoji problem, treba nekako prići s cijelom grupom da to dijete shvati da ima mjesto u toj grupi, da ima nekoga iza sebe. Istomišljeni vršnjaci će napraviti najbolji posao na psihologiji jednog djeteta, ako ta grupa misli na zdravi način. Moj je posao procijeniti je li neko dijete dobro za neku grupu i kada vidim da nije znati kako to na što bezbolniji način riješiti. Jednoj truloj jabuci u košari ne treba puno da zatruli sve ostale zdrave – objašnjava nekadašnji profesionalni plivač.

A veliku ulogu u trenažnom procesu djece imaju i roditelji, koji u nekim navratima i nisu baš najbolja potpora, kako djetetu tako i trenerima, odnosno klubu.

– Svaki roditelj bi htio da je njegovo dijete najbolje u svakom segmentu života. Ipak, puno veći problem su oni roditelji koji ne mogu prihvatiti da njihovo dijete nije onakvo kakvo ga oni vide. Isti taj roditelj zaboravlja da ga on, kao osoba koja odgaja to dijete, vidi ga konkretno par sati u danu. Mi imamo dva treninga dnevno, rano ujutro prije škole i poslijepodne. Dijete ode na jutarnji trening, u školu, ponovno na trening, roditelj dođe s posla i navečer u 18 sati su zajedno doma do 21-22 s njim. Realno interakcije, u većini slučajeva, roditelj i dijete imaju maksimalno sat vremena u danu. U prijevodu, gotovo svo ostalo vrijeme su s djetetom neki drugi pedagozi, treneri, profesori radili i pričali. Krivi korak je u tim ljudima tražiti problem, ali je najlakši. Takvi roditelji su sa sebe maknuli odgovornost brige od djeteta. Srećom, nemam takvih problema, dapače imam roditelje koji žele sjesti sa mnom i u nekom dogovoru zajednički rješavati probleme za njihovo dijete, ako ono postoji. Poanta je da dijete sretno i zadovoljno dođe i ode s treninga – kaže Jukić.

S obzirom na to da je karijeru proveo sjevernije od Hrvatske, logično je bilo upitati ga koja je razlika u uvjetima između dvije države, odnosno koliko Hrvatska zaostaje.

– Svaki sportaš želi najbolje uvjete. Gledajući Austriju, ne mogu nam parirati u ljetnim sportovima, a i u zimskima, gdje su nadaleko poznati. Za vrijeme moje karijere jedna hrvatska obitelj im je radila probleme u skijanju, evo sada i druga…Ono što jeste to je razlika u mentalitetu. U Austriji ako nekome nešto treba, postoji naznaka i mogućnost za neki rezultat, dati će sve moguće da vi taj rezultat i postignete. Ovdje, još uvijek vrijedi priča »da je bilo 100 takvih«, treba prvo napraviti rezultat »iz ničega« pa će se onda podržavati. To je bila stara praksa, danas je puno bolje zahvaljujući Hrvatskom olimpijskom odboru. Jedino što nam nedostaje to je profesionalni odnos. Ja kada sam u Austriji zvao u Savez i tražio primjerice masažu ili nešto drugo nebitno, oni su znali kako postupati. Kod nas ipak sustav kao takav još uvijek nije u potpunosti iza sportaša. Spušta se na razinu zajednice pa će se onda već probati nešto pokrenuti. Ako imate dijete koje dolazi pet do deset puta tjedno na trening, ono jako dobro poznaje red, rad i disciplinu te ako zamoli za nešto, treba mu pomoći jer možete biti sigurni da će to dijete tada napraviti ono što treba – zaključuje Jukić.

Prva je prva

Dvije zlatne, dvije srebrne i dvije brončane europske medalje uz jednu svjetsku broncu osvojio je Jukić tijekom karijere, a tu su još i nastupi na OI u Pekingu i Londonu.

– Najdraža medalja je na 400 m mješovito na EP u Rijeci i puno mi je značila te usmjerila karijeru. Prije toga sam bio u polufinalu OI i onda par mjeseci nakon u Rijeci pred domaćom publikom postati kao junior europski seniorski prvak. Dosta je vremena trebalo da realiziram što sam postigao, ali to jeste »plus« samog plivanja jer nakon toga nisam imao vremena za razmišljanje jer su išle pripreme za sljedeća natjecanja. Imati disciplinu i kontinuitet treninga ne dozvoljava puno razmišljanja o rezultatima tijekom karijere, što mislim da je i dobro za psihološku stranu sportaša. Došla su zlata i kasnije, sve to ostaje u sjećanje, ali ono prvo je najslađa.