Ujutro profesor tjelesnog, popodne trener kadeta NK Abeceda: 'Najteža stvar je kad neko dijete odustane od sporta'

Život Roka Prtenjače već se godinama odvija između školske dvorane i nogometnog terena. Ujutro je profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Vladimira Nazora u Škabrnji, poslijepodne trener kadeta u Nogometnom klubu Abeceda, a vikendi su gotovo redovito rezervirani za utakmice. Raspored je gust, slobodnog vremena nema mnogo, ali upravo je takav profesionalni put, kaže, zamišljao.

– Život između nogometa i škole izgleda dinamično, ali zapravo onako kako sam to zamišljao, tako da sam jako zadovoljan. Ujutro je škola, onda su treninzi, vikendom utakmice. Dosta je obaveza, ali to me ispunjava jer je to ono što sam cijeli život zamišljao. Kad je tako, onda se i sve obaveze nekako lakše odrade – otkriva Prtenjača.

Ta dva svijeta kod njega nisu strogo odvojena. Naprotiv, škola i nogomet neprestano se isprepliću. Uzrast djece s kojim radi kao profesor uglavnom je isti onaj s kojim se susreće i kao trener, pa iskustva iz jednoga posla gotovo svakodnevno prenosi u drugi.

– Škola i nogomet praktički se nadopunjuju. S uzrastom djece s kojim radim u školi većinom sam radio ili sada radim i u nogometu. Naravno da postoje razlike, ali sve je jako povezano i nije mi problem prebaciti se iz jednog posla u drugi.

Neobične situacije

Ponekad ta povezanost dovede i do neobičnih situacija. Djeca koju trenira u klubu postanu mu protivnici na školskim natjecanjima, dok učenike kojima predaje tijekom tjedna vikendom ponovno susreće na nogometnim terenima. Jedan mu je primjer ostao posebno upečatljiv.

– Kad su igrali Škabrnja protiv Galovca na školskom natjecanju, za Galovac je igrao dečko kojeg sam nekoliko godina trenirao i koji mi je bio kapetan. U međuvremenu sam počeo raditi u Škabrnji i onda je on igrao protiv mene. To je savršen primjer svega toga.

Ima i obrnutih situacija. Neku djecu najprije je upoznao na nogometnom terenu, da bi ih godinama poslije ponovno dočekao u školskoj klupi.

– Neka djeca kojoj predajem u školi igrala su kod mene u Abecedi, a neke koje sam trenirao u najmlađim uzrastima sada pratim u školi. Jednom učeniku sam i razrednik, tako da ga praktički pratim od njegovih nogometnih početaka do osmog razreda. To je jako zanimljivo i lijepo.

Škabrnja i Polača

U Škabrnji Prtenjača radi gotovo sedam godina. Iako nije iz Škabrnje, prilagodba mu, kaže, gotovo nije ni bila potrebna. Dolazi iz Polače, sredine koja je geografski blizu i po mentalitetu vrlo slična.

– Škabrnja mi je posebno mjesto. Znamo svi za tragičnu prošlost koju nosi i o tome ne treba puno govoriti. Ja sam iz Polače, a Škabrnja i Polača udaljene su desetak kilometara zračne linije i po mentalitetu smo dosta slični. Ima ovdje rođaka, prijatelja, dosta ljudi sam znao i kroz nogomet, tako da mogu reći da sam ovdje kao svoj na svome.

Od prvih dana posebno ga je, kaže, prihvatila i sama škola. Zadovoljan je djecom, odnosima i uvjetima u kojima radi.

– Djeca su dobra, pristojna i praktički nemamo nikakvih problema. Uz to su i talentirana, što potvrđuju rezultati koje smo postigli kroz ovih sedam godina.

Posebnu težinu tim rezultatima daje činjenica da je riječ o relativno maloj školi.

– S područnom školom imamo možda 160 do 170 učenika, a rezultati koje smo ostvarivali stvarno su sjajni za tako malu školu. I ne samo u sportu. Imali smo jako dobre rezultate i u znanju i na drugim natjecanjima na koja kao škola idemo.

Kada govori o sportu, posebno ističe podršku koju ima unutar škole.

– Sve što se tiče opreme, dresova i uvjeta koje smo mogli imati, imali smo. Nije bilo stvari koju smo tražili, a da je od škole i ravnatelja nismo dobili.

Mala velika škola

Upravo su sportski uspjesi posljednjih godina postali jedan od prepoznatljivih dijelova školske priče. Škabrnja se uspijevala nametnuti na županijskoj razini, ali i biti konkurentna na državnim natjecanjima.

– Tri puta smo osvajali županijsko natjecanje u futsalu za sedme i osme razrede s dečkima, a nekoliko puta osvajale su i cure. S curama smo dva puta osvajali i školsko natjecanje iz košarke. Bili smo dosta puta na državnim prvenstvima i praktički svaki put bili konkurentni.

Upravo je ta konkurentnost na višoj razini ono na što je posebno ponosan.

– Kad dođete na državnu razinu kao tako mala škola i pokažete da se na vas može računati, to je ono što me ispunjava zadovoljstvom. Upoznamo druge škole i vidimo gdje smo u odnosu na njih.

Posebno ističe i uspjeh djevojčica petih i šestih razreda koje su na dalmatinskom natjecanju osvojile drugo mjesto. No školske rezultate ne odvaja od rada koji djeca tijekom cijele godine odrađuju u lokalnim klubovima. Upravo tu vidi još jedan primjer koliko su škola i lokalna zajednica povezane.

– Želim zahvaliti Košarkaškom klubu Škabrnja i njegovim trenerima, kao i Nogometnom klubu Škabrnja i trenerima. Bez rada u tim klubovima sigurno ni mi kao škola ne bismo imali tako dobre rezultate. Tu se međusobno nadopunjujemo i to je jako dobro.

Lokalna zajednica

Prtenjača više puta naglašava važnost lokalne zajednice. U malim sredinama, smatra, škola, klubovi i općina ne mogu funkcionirati kao odvojeni sustavi ako žele napraviti iskorak.

– Pogotovo u malim sredinama, ako se želi doći do nekakvog uspjeha, odnos između škole i lokalne zajednice mora biti jak. Onda je to za boljitak svih – mještana, škole i sporta.

Kao primjer navodi sportske uvjete koje Škabrnja danas ima, ali i činjenicu da se školska infrastruktura koristi za potrebe lokalnih sportskih kolektiva.

– Škola ovdje ima jako veliku ulogu u lokalnoj zajednici. Prostori se koriste za različite aktivnosti, u dvorani trenira košarkaški klub. Podrška sportu je stvarno velika i to se vidi i po rezultatima klubova, posebno mlađih uzrasta. Upravo je takvo okruženje jedan od razloga zbog kojih se u Škabrnji od samog početka osjećao prihvaćeno.

Abeceda drugi dom

Dok je Škabrnja obilježila njegov profesorski put, NK Abeceda iz Murvice ključan je za njegov razvoj kao trenera. Prve trenerske korake napravio je još tijekom studija u Splitu, radeći dvije godine u NK-u Spinut. Ipak, Abeceda je bila mjesto na kojem je dobio prvu ozbiljniju i dugotrajniju priliku.

– Od prvih dana sam u Abecedi i praktički kako je rastao klub, tako sam rastao i ja. Možemo reći da smo gurali jedni druge.

Posebno važnim smatra ljude koji su ga okruživali u njegovim trenerskim počecima.

– Moja sreća bila je što sam bio okružen vrhunskim ljudima. Većinom su to bili kineziolozi, a treneri koji nisu bili kineziolozi imali su odgovarajuće UEFA licence, veliko znanje i veliku ljubav prema nogometu. Od svakoga sam mogao dosta toga pokupiti i naučiti.

Takva radna atmosfera, kaže, počivala je i na otvorenosti među trenerima.

– Nikad se nismo bojali jedni drugima reći konstruktivnu kritiku, ali ni pohvalu. Stalno smo gurali jedni druge. Može se reći da sam, što se tiče trenerskog posla, dijete Abecede.

S vremenom se uključio i u stvaranje seniorske momčadi.

– Bio sam uključen u formiranje seniora kad smo ih pokrenuli. U prvoj godini osvojili smo Drugu županijsku ligu i ušli u Prvu županijsku nogometnu ligu. Danas više ne igram, a seniori su na puno većoj razini nego tada, što je i normalno i dobro. Bitno je da iz godine u godinu napredujemo. Danas sam prije svega veliki navijač, ali ako treba uskočiti ili zamijeniti kolegu na treningu, to se podrazumijeva.

Izgradnja kluba

Kada govori o napretku kluba, Prtenjača se ponovno vraća ljudima. Napredak za njega nisu samo rezultati, broj djece ili infrastruktura, nego godine zajedničkog rada. Posebno ističe vodstvo kluba i trenerski tim.

– Zbog ljudi s kojima sam radio od svojih početaka danas sam puno bolji trener nego kad sam tek došao u Abecedu. I treneri koji su tada bili tu, i oni koji su sada tu, pravi su ljudi, veliki sportaši, veliki radnici i ljudi koji znaju dosta o nogometu.

Napredak kluba, dodaje, posebno se vidi kada razgovara s kolegama iz drugih sredina.

– Kad razgovaram s kolegama iz županije, sa studija ili s ljudima koje znam preko nogometa, neki ne mogu vjerovati gdje je klub danas došao. Imamo puno djece, momčadi koje su konkurentne na razini Dalmacije, turnirski i na razini Hrvatske, a tu je i infrastruktura.

Na SC-u Miro Surać u Murvici izgrađena su dva nogometna terena, a uvjeti se iz godine u godinu dodatno poboljšavaju. Ipak, taj napredak nije došao sam od sebe.

– Uz vodeće ljude kluba, predsjednika i voditelja škole, koji su imali jasnu viziju, hrabrost i znanje drago mi je da smo i mi treneri bili ti koji smo, kad je trebalo, vukli karijole, grabljali, lopatali i radili sve što je trebalo napraviti. Zato sam stvarno ponosan na taj tim ljudi koji je radio i koji i danas radi sa mnom. Isto tako moram spomenuti i prerano preminulog tajnika Mira Suraća koji je uz spomenuti dvojac (predsjednik, voditelj) bio glavni inicijator svega što se napravilo i što se događa na nogometnom terenu u Murvici. Zato smo i ponosni što smo naš sportski centar mogli nazvati Miro Surać.

Rezultat i razvoj

Rezultat nikada ne smije biti važniji od djeteta. Iako je nogomet natjecateljski sport, Prtenjača jasno odvaja seniorski rezultat od načina rada u mlađim kategorijama. Kod djece, kaže, trener ne smije zaboraviti što mu je osnovni zadatak.

– Glavna filozofija mora biti usmjerena na djecu i igrača. Treba razviti svako dijete, odnosno svakog igrača, maksimalno prema njegovim potencijalima.

Naravno, sadržaj treninga mijenja se s godinama. Jedno se radi s najmlađima, drugo s kadetima, no temeljna ideja ostaje ista.

– Naš posao je razviti potencijale svakog djeteta i zadržati ga u nogometu. To su meni najvažnije trenerske stvari u mlađim kategorijama.

A važnije čak i od nogometnog razvoja je ono što dijete iz sporta odnese u svakodnevni život.

– Važnije od samog rezultata i nogometnog znanja je da postanu kvalitetni ljudi. Naravno, uz njihove roditelje, i mi ih odgajamo u tom smislu. Da budu sportaši, a prije svega pravi ljudi. Da znaju pozdraviti kada negdje dođu, reći dobar dan, da pokupe osnovne stvari za sobom.

Zbog toga mu najveće zadovoljstvo ne donose samo pobjede.

– Najljepše je kad mi se jave neka djeca koju sam prije trenirao, a sada su odrasli ljudi ili su na fakultetu. Stanemo, porazgovaramo, popijemo piće. Ili kad vidim da i dalje treniraju nogomet. Neki su uspješniji, neki manje uspješni, ali to nije najvažnije.

Takvi susreti, ističe, daju smisao svemu što je uloženo. S druge strane, upravo zato najteže podnosi trenutke kada dijete potpuno napusti sport.

– Možda je najteža stvar kad neko dijete odustane, ne samo od nogometa nego od sporta. Ne događa se često, ali kad se dogodi, onda se uvijek preispituješ jesmo li mi mogli napraviti nešto više.

Tjelesni u školama

Kineziološko obrazovanje prirodno povezuje oba njegova posla. Pedagogiju i metodički pristup iz škole koristi u radu s nogometašima, dok dio sportskog mentaliteta i organizacije prenosi u nastavu.

– Pedagoški pristup koji je jedna od glavnih smjernica u školi jako prenosim na svoje igrače. Isto tako, metodičke stvari koje smo učili na fakultetu lako se mogu primijeniti i na nogometnom treningu. U drugom smjeru iz nogometa u školu prenosi se organizacija, motivacija i potreba za stalnim napretkom.

– Pokušavam svaki trening i svaki školski sat napraviti tako da djeca odrade najveću moguću aktivnost za taj sat.

Upravo zbog svakodnevnog rada s djecom smatra da bi tjelesna i zdravstvena kultura u školama trebala imati veći prostor.

– Dva sata tjedno u predmetnoj nastavi jako su malo, pogotovo za učenike koji ne treniraju nikakav sport i kojima je tjelesna i zdravstvena kultura jedina organizirana tjelesna aktivnost u tjednu.

Smatra da bi jedan dodatni sat mogao napraviti značajnu razliku.

– Tjelesni odgoj u školama trebalo bi podignuti barem za još jedan sat kako bi se mogli vidjeti veći učinci i promjene na morfološkim i motoričkim karakteristikama učenika. To je područje na razini države koje bi se trebalo popraviti.

Stalno učenje

Unatoč ambiciji i želji za napretkom, Prtenjača ne razmišlja o naglim promjenama. Kombinacija škole i nogometa upravo je ono što mu odgovara.

– Trenutačno sam jako zadovoljan ovim poslom i ovom kombinacijom kako sada radim. Cilj mi je zadržati to što imam, i u školi i kroz nogomet u Abecedi.

Ciljevi kluba, ipak, postoje. Želja je s nekom od mlađih kategorija napraviti dodatni natjecateljski iskorak, a jednako tako vidi prostor za napredovanje seniorske momčadi. Njegov osobni put ostaje vezan uz učenje.

– Moj cilj je konstantno učiti, napredovati i dodatno se školovati kroz UEFA licence. Onda ćemo vidjeti, ako Bog da, gdje će me to odvesti. Za sada nema potrebe preskakati stepenice – zaključio je Prtenjača koji se na kraju ponovno vraća i kolegama iz škole i kluba, ljudima bez kojih, kako sam kaže, ni njegov put ne bi izgledao isto. A upravo ljudi ostaju glavna nit cijele njegove priče. Škola i nogomet jesu dva posla, ali kod Roka Prtenjače granica između njih gotovo da ne postoji. Učenik postane igrač, igrač protivnik, bivši nogometaš ponovno se pojavi kao učenik, a nekadašnje dijete s treninga godinama poslije zastane i pozdravi bivšeg trenera. U tome Prtenjača vidi najveći smisao svega što radi. Ne samo u tablicama, medaljama i pobjedama, nego u tome da djeca ostanu u sportu, razviju svoje mogućnosti i iz njega izađu kao ljudi koji će se jednog dana vratiti, javiti i popričati s čovjekom koji ih je pratio kroz dio odrastanja….

Sportska obitelj

Iza rasporeda u kojem se izmjenjuju škola, treninzi, gostovanja i utakmice stoji i podrška obitelji koja takav način života dobro razumije.

– Želim zahvaliti svojoj obitelji i zaručnici Tei Kadić na potpori i razumijevanju svega što radim.

Sport je, naime, duboko ukorijenjen u njegovu obitelj.

– I tata Nedjeljko i brat Jerko igrali su nogomet. Bili su kapetani Nogometnog kluba Zadar u svojim kategorijama, brat u mlađim kategorijama, tata u seniorima. I zaručnica mi je u sportu, završila je kineziologiju.

Zbog toga kod kuće ne mora mnogo objašnjavati zašto se dan ponekad protegne od ranog jutra do kasne večeri ili zašto vikend ponovno znači odlazak na utakmicu.

– Cijela obitelj je u sportu i onda je ta potpora još jača. Puno je lakše razumjeti sve te stvari.