Profesor Lobo nosio je broj 13 na dresu, oženio se 13. lipnja, živio je na 13. katu...

RIJEKA  Preminuo je Mario Zagallo, na drugi je svijet u dubokoj starosti, u 92. godini, otišao najslavniji »Profesor Lobo« u povijesti svjetskog nogometa, vijest je obišla sve svjetske paralele i meridijane kao i ona nedavna o odlasku Bobbyja Charltona, obojice autora koji su ispisivalio nogometne bestselere koji ostaju zanavijek klasicima »najvažnije sporedne stvari na svijetu«. Stvarao je tolika remek-djela za nogometne Oskare, teško bi mu bilo naći pandana u svijetu filmske umjetnosti. Majstor s loptom je tako bio igrač nezaboravnih postava »Selecaa« koje su osvajale Svjetska prvenstva 1958. u Švedskoj pa obranile titulu četiri godine kasnije u Čileu na prvenstvu u Rijeci najviše upamćenom po pobjedničkom golu Riječanina Pere Radakovića Nijemcima na smotri u nas dugo prepričavanoj po igrama Dragoslava »Šekija« Šekularca, Joška Skoblara, Draže Jerkovića – »Plavog 9«.

U Švedskoj, kada su domaćini stradali s Brazilcima, a mnogi se naši čitatelji ni rodili nisu, Carioce su svijetu prikazale čudo od djeteta Pelea zbog kojeg je na klupu morao i jedan Altafini. U toj pobjedi 5:2 dao je četvrti gol. Peleova zvijezda je potom još nastavila dugo sjati, Garrinchina je, nažalost, prerano potamnila. Zagalo je isto tako vodio kao izbornik možda i najslaviji sastav brazilskoj povijesti, koji je bio prvak svijeta u Meksiku 1970. godine, za koji je igrao i suigrač mu Pele. Postavu Feliks, Brito, Pjaca, Carlos Alberto, Clooaldo, Everaldo, Zairzinho, Gerson, Tostao, Pele i Rivelinho djeca su diljem svijeta recitirala brže od svake školske pjesmice. Njezin sjaj je zaslijepio i Talijane u finalu za onih čak 4:1. Zagalo je pak s ljudima kao to su Didi, Vava, Zito, Garrincha, Djalma i Nilton Santos i toliki drugi slavio kao igrač, potom je i kao izbornik. Priuštio je slavlja brazilskom narodu, a usput je postao zapamćen kao prvi nogometaš koji je osvojio Svjetsko prvenstvo kao igrač, a potom i kao trener.

Kaiser i Didier

Čovjek s nadimkom »profesor Lobo« je nizao nevjerojatne uspjehe čudesne kao profesor Baltazar, toliko da je sudionik u čak u četiri od pet svjetskih naslova koje je osvojio Seleçao. Uz spomenute titule svjetskog prvaka bio je, naime, i pomoćni trener tijekom osvajanja naslova svjetskog prvaka 1994. u Sjedinjenim Državama kada je do naslova došao onaj nešto »europskiji« Brazil s Romarijom i Bebetom. Nije to sve od Zagala, bio je još i kormilar na SP-u 1998. godine kada smo slavili broncu Bobana, Šukera, Jarnija, Štimca, Stanića i ekipem ispred Ladića dok je njegoa momčad s Ronaldom izgubila 0:3 na Stade de Franceu od Zidaneove Francuske. On je pak utro »zvjezdanu stazu« osvajanja Mundijala kao igrač i izbornik kojom će poslije njega kročiti još samo legendarni »Kaiser Franz«, Nijemac Franz Beckenbauer (1974. kao igrač i 1990. kao trener) te Didier Deschamps (1998. kao igrač i kao trener 2018. godine).

Inače, o kakvim je legendama riječ u zemlji gdje nogomet doslovno život znači govori i činjenenica da mu je podignut kip i to ispred stadiona u Rio de Janeiru koji nosi ime slavnog mu suigrača Niltona Santosa. U toj dugometražnoj priči okončanoj po pariškom finalu s Francuzima, od 1976. do 1978. bio je trener Kuvajta, isto kao i 1989./90. Ujedinjenih Arapskih Emirata koje je odveo na njihovo jedino Svjetsko prvenstvo, ali je otpušten prije SP-a.

Praznovjerje

U brazilskoj mješavini naroda i rasa rođen je 9. kolovoza 1931. u Maceióu, na sjeveroistoku zemlje, u obitelji libanonskog i talijanskog podrijetla. Punog imena, Mario Jorge Lobo Zagallo započeo je igrati 1948. u Americi iz Rija da bi onda dugo igrao za velikane, osam sezona je taj ples s loptom bio u Flamengu, a onda sedam u Botafogo. Prestao je igrati u lipnju 1964. u 33. godini, a onda je dvije godine kasnije počeo trenirati i to brazilske klubove Botafogo, Flamengo, Fluminense, Portugues i Vasco de Gamu.

Iz reprezentacije je pak poslije trećeg brazilskog naslova naslova otišaoje nakon četvrtog mjesta na SP-u u Njemačkoj 1974. godine, a onda je bio pozvan da za Mundial 1994. da bude pomoćnik Carlosa Alberta Parreire kada je Brazil osvojio svoju četvrtu svjetsku titulu.

Sada je kraj priče te inače praznovjerne zvijezde. Zagallo je, naime, bio »infišan« u broj 13 toliko da mu je to bio broj na dresu, oženio se 13. lipnja, živio je na 13. katu, vozio auto s tablicama 13, a i rekao je da mu je žao što se finale SP-a 1998. igralo 12. srpnja.