Pokorio je Europu, oduševljavao je nastupima, a prisjetio se i legendarnog Hrvata

Već sam jednom pero oštrio o velikoj generaciji Zenita iz Sankt Petersburga, koji je 2008. postao drugi ruski klub u povijesti koji je osvojio Kup UEFA, naslijedivši tako CSKA Moskvu. Zenit je 2007. osvojio rusku ligu po drugi puta, a u godini u kojoj ovaj tekst nastaje već su na 12 titula, što znači da je ta momčad predvođena Dickom Advocaatom zakotrljala nešto posebno što i danas traje. Kroz sve aspekte razvoja kluba iz vjerojatno najljepšeg ruskog grada prošao je Vyacheslav Malafeev, legendarni vratar koji je kao pravi one-man-club čak 17 godina branio za Zenit, prisjetivši se za naš list velikog trijumfa iz 2008, što je uključivalo i naslov Europskog Superkupa.

– Po mom mišljenju, glavna tajna tog Zenita bila je u kombinaciji nekoliko stvari. Prije svega, bili smo jako kompaktna momčad. Doista smo igrali jedni za druge i unutar momčadi nije postojala podjela na ruske nogometaše s jedne i strance s druge strane. Na terenu smo svi bili jedna momčad, s istim ciljem. Veliku je ulogu imao i Dick Advocaat. Uspio je stvoriti pravu atmosferu: prema svima je bio jednako zahtjevan i nije radio razliku između mladih i iskusnih igrača. Svatko je znao svoju ulogu, ali je istodobno osjećao da i o njemu ovisi zajednički rezultat. I, naravno, iza svega je stajao ogroman rad. Danas, kada se prisjećamo 2008. godine, lako je govoriti samo o velikim utakmicama – o Bayernu, finalu s Rangersima, Superkupu. Ali iza svega toga stajali su svakodnevni treninzi, fizički i emocionalni napor, putovanja, utakmice praktički svaka tri-četiri dana. Doslovno smo živjeli za nogomet. A imali smo i onu posebnu unutarnju glad. Znali smo da imamo priliku napraviti nešto doista veliko, ne samo za Zenit, nego i za ruski nogomet. Zato smo u svakoj utakmici imali dodatnu motivaciju. Vjerojatno je upravo kombinacija karaktera, discipline, atmosfere i vjere u sebe omogućila da taj put završimo do kraja. Tek nakon pobjede postalo nam je jasno koliko je to zapravo bio povijesni uspjeh. Nismo samo osvojili trofej – upisali smo Zenit i ruski klupski nogomet u povijest europskog nogometa, kaže nam detaljno Malafeev, istaknuvši nizozemskog trenera kao osobu koja je davala sve od sebe za momčad.

– S Dickom je bilo ugodno raditi. Unatoč svoj njegovoj strogoći, bio je prilično jednostavan i pristupačan čovjek u komunikaciji. Uvijek si znao što se od tebe očekuje i zašto je neka odluka donesena. Svidjelo mi se što je Dick imao jasan pristup radu. Sve je bilo organizirano – treninzi, oporavak, priprema za utakmice. Još jedna njegova velika kvaliteta bila je sposobnost da osjeti momčad. Znao je kada treba biti strog, a kada, upravo suprotno, igračima dati više slobode. U tom je Zenitu to posebno dobro funkcioniralo: momčad je bila vrlo jaka, svatko je imao svoj karakter i svoje mišljenje. Dick nije pokušavao stalno sve kontrolirati. Stvarao je uvjete u kojima smo mogli igrati svoj nogomet. Istodobno je ostajao trener koji je znao mirno, ali odlučno tražiti odgovornost za rezultat. Nije bilo dvostrukih kriterija. Ako si zaslužio igrati – igrao si. Ako nisi – morao si raditi i dokazivati se. Mislim da je upravo ta iskrenost uvelike izazivala poštovanje. Puno smo toga zajedno prošli i, naravno, bez Dicka možda jednostavno ne bi bilo ni onog Zenita ni tih pobjeda. Savršeno se uklopio u tu momčad i u to vrijeme, govori veliki Rus.

Zenit raste i dalje

Standardan stoper Zenita u to vrijeme bio je i Ivica Križanac, bivši hrvatski reprezentativac.

– S Ivicom sam imao dobar odnos. Naravno, bilo je i emotivnih trenutaka – obojica smo bili maksimalno posvećeni i jako nam je bilo stalo do rezultata. Nakon jedne utakmice dogodila se čak i neugodna situacija koju su mediji kasnije prilično napuhali. No razgovarali smo, ispričali se jedan drugome i time je sve završilo. Ivica je bio čovjek s karakterom, emotivan, ali upravo su ga zbog toga i cijenili. Na terenu sam uvijek mogao računati na njega, govori Malafeev.

Kao što smo naveli na početku teksta, Zenit je nastavio s razvojem i u godinama nakon europske slave.

– Sviđa mi se što Zenit ne stoji na mjestu. Momčad se osvježava, dolaze kvalitetni igrači i to je prirodan proces – nogomet se mijenja, pa se mora mijenjati i klub. Ja to prije vidim kao razvoj nego kao rekonstrukciju. Istodobno, za mene je Zenit uvijek borba za prvo mjesto i trofeje. Ovdje ne može biti drugih ciljeva. Sada je važno zadržati ravnotežu: osvježavati momčad, pružati priliku novim igračima, ali pritom ne izgubiti momčadski karakter i pobjednički mentalitet. Mislim da aktualni Zenit ima velik potencijal i da će mnogo toga ovisiti o tome koliko će se brzo novi igrači uklopiti u momčad, mišljenje je Malafeeva.

Odličan na Euru

U ruskoj reprezentaciji dugogodišnja jedinica bio je Igor Akinfeev, no sjajna forma Malafeeva u 2012. pretvorila je vratara Zenita u jedinicu na Euru 2012., nakon čega se i oprostio od Sbornaye, skupivši ukupno 29 nastupa.

– Ako bih morao izdvojiti jedno najupečatljivije sjećanje, rekao bih da je to utakmica protiv Walesa 2003. godine u Cardiffu. Bila je to moja prva utakmica za reprezentaciju, a odlučivala je o plasmanu na Euro 2004. Pobijedili smo 1:0 i za mene je to bio trenutak u kojem sam osjetio ogromnu odgovornost. Te sam večeri prvi put zaigrao za nacionalnu momčad i odmah se našao u utakmici u kojoj je cijena svake pogreške bila ogromna. No, ako gledam cijelo razdoblje provedeno u reprezentaciji, posebno mjesto zauzima i 2011. godina, odnosno kvalifikacije za Euro 2012. Odigrao sam nekoliko važnih utakmica, borili smo se za plasman na Europsko prvenstvo, a ja sam imao sve više samopouzdanja u ulozi prvog vratara. Taj nas je kvalifikacijski ciklus odveo na Euro. I samo Europsko prvenstvo 2012. pamtim s posebnim osjećajem. Odigrao sam sve tri utakmice grupne faze – protiv Češke, Poljske i Grčke. Dobro smo počeli, pobijedili Češku 4:1, odigrali neriješeno s Poljskom, ali nakon poraza od Grčke nismo uspjeli proći skupinu. Naravno, željeli smo više. Ali za mene je to bilo veliko iskustvo i velika odgovornost. Zato bih, ako moram izdvojiti jedan trenutak, rekao – Cardiff. A ako govorimo o cijelom razdoblju, onda je put od prve utakmice 2003. do Eura 2012. jedan od značajnijih dijelova moje karijere, zaključuje.