Nekadašnji junior Zadra David Škara: "U Francuskoj sam izgradio ime, dok sam u Hrvatskoj i dalje nepoznat"

Premda prosječnom zaljubljeniku u košarku vjerojatno ne zvuči pretjerano primamljivo, dapače, možda čak više egzotično, francuska druga liga, ili Pro B liga, kako se službeno zove, u posljednjim je godinama sve zanimljivija domaćim košarkašima koji u njoj pronalaze dobru priliku za europski iskorak. Posljednji igrač koji je »podebljao« hrvatsku koloniju u drugom rangu ligaškog sustava europskih doprvaka bio je Antonio Jordano koji je sredinom veljače siroti Zadar zamijenio bogatim Chalonom, a prije njega su već prokrčenim putevima kročili Ivan Vraneš, Martin Junaković, Toni Perković, Paolo Marinelli i glavni protagonist današnje priče – David Škara. Svi odreda nekadašnji mladi, sveučilišni ili seniorski reprezentativci Hrvatske.

Najduži staž u zemlji sira, bageta, kroasana i Tonyja Parkera, a odnedavno i Victora Wembanyame, ima 28-godišnji Škabrnjanin David Škara koji je već treću godinu zaredom nastupao u državi Napoleona i Emmanuela Macrona. Minule sezone noseći dres Champagne Basketa, s kojim je dogurao sve do finala doigravanja za ulazak u elitni rang tamošnje košarke, gdje se nakon tri utakmice previsokom preprekom pokazao Jordanov Élan Chalon.

– Sezona je bila izuzetno uspješna, kako na individualnom tako i na momčadskom planu. Dogurali smo do finala doigravanja gdje smo u prvoj utakmici na gostujućem parketu iznenadili Chalon Antonija Jordana, no oni su nam uzvratili u naredna dva susreta te su na koncu izborili plasman u LNB Pro A ligu – kazao je u uvodu David Škara, ili David Ciseaux kako ga Francuzi zovu.

Foto: Arif Sitnica

Francuske »mini Jazine«

Škara je protekle tri sezone Francusku zvao domom, pri čemu je nosio dresove četiri kluba: Denaina, Le Portela, Nancyja i Châlons-Reimsa, a čim se negdje ostane tako dugo znači da »ima nešto u tom moru«.

– Na Francusku sam se već u potpunosti navikao te sam zadovoljan onim što prikazujem na parketu. Nikada nisam bio igrač koji je tražio da bude prvi na lopti, već sam se oduvijek lako uklapao u svaku momčad te bih uvijek pronašao način kako iskočiti unutar sustava. Volim pomagati suigračima i na terenu ću učiniti sve za pozitivan rezultat, a momčad me uvijek za to nagradi. Tako je bilo i u Reimsu. U Francuskoj se osjećam izuzetno ugodno, u proteklih nekoliko sezona sam izgradio ime, a treneri me poznaju i cijene kao igrača.

Treće mjesto nakon ligaškog dijela sezone i ulazak u doigravanje s pozicije drugog nositelja ispunili su sva očekivanja francuskih poslodavaca, no na koncu ipak ostaje žal za propuštenom prilikom za plasman među elitu. Tim više, što su Škara i družina imali »meč-loptu« na svom terenu.

– Intenzitet igre u doigravanju je »opak«. Sve runde, od četvrtfinala do finala, se igraju na dvije pobjede i na svakoj utakmici »play-offa« su tribine bile dupkom pune, što daje poseban značaj domaćem parketu. Chalon je i inače košarkaški grad, malen grad, ali zaluđen sportom te je atmosfera u finalu bila zaista uzavrela. Rekao bih »mini Jazine«. Možda ne gori toliko, ali gori. Njima je to bio i određeni pritisak i mislim da je Chalon u svemu tome malo »izgorio«, što smo mi uspjeli iskoristiti i napraviti »break«. Ipak, u uzvratu su se uloge obrnule. Pritisak je bio na nama, igrali smo u svojoj dvorani, pred svojim navijačima te smo mi bili ti koji su s grčem ušli u utakmicu, dok je Jordanova družina bila opuštena i na koncu nas lagano pobijedila. U trećoj utakmici je Chalon bio puno bolji i zasluženo je slavio.

Foto: Arhiv ZL

Najbolje od oba svijeta

Škara je posljednje tri sezone proveo u Francuskoj, no kako bi se mogla razumjeti sadašnjost, valja se vratiti u prošlost. U dane kada su se donosile velike odluke. Kao talentiranom igraču i mladom reprezentativcu za kojeg je bila »zagrizla« i Cibona, Zadar je Škari bio ponudio seniorski ugovor, ali na koncu je odluka pala na put »preko bare«.

– Cijela moja košarkaška karijera je prilično neuobičajena. Prošao sam sve mlade kategorije Zadra, a na koncu ovdje nikada nisam zaigrao profesionalnu seniorsku ili abaligašku košarku. Ideja odlaska na sveučilište je proizašla iz akademskih razloga. Kada sam završavao srednju školu bio sam na prekretnici te sam morao odlučiti što ću, no ponuđeni seniorski ugovor nije bio na posebno visokoj razini, a ja u tom trenutku nisam znao hoću li se nastaviti profesionalno baviti sportom i gdje će me košarka odvesti. U Hrvatskoj je jako teško, da ne kažem nemoguće, profesionalno se baviti košarkom i ozbiljno studirati te sam odlučio otići u SAD. Išao sam na »sigurnu« opciju i pokrio obje strane, kontaktirao sam nekoliko ljudi koji su prije mene otišli na sveučilište i na koncu sam dobio stipendiju i završio fakultet.

Sveučilišna košarka je tema koja je danas možda aktualnija nego ikada, znajući da jedan dio talentiranih mladih igrača Zadra ozbiljno razmišlja o odlasku u SAD, stoga život na kampusu valja dodatno dočarati.

– Organizacija po pitanju obveza i rasporeda sportaša-studenata je na najvišoj mogućoj razini. Neovisno o tome kojim se sportom bave, svi žive u kampusu, no pritom je bitno ljudima objasniti da postoje mala sveučilišta s kampusima od 3-4 tisuće studenata i ona velika koja imaju pedesetak tisuća. Ovisno o tome gdje si, imat ćeš različito iskustvo. Osobno sam dvije godine proveo na Valparaisu gdje je studiralo oko četiri tisuće ljude, da bih se potom prebacio na Clemson, kojeg je pohađalo dvadesetak tisuća studenata, pa sam iskusio obje strane medalje. Valparaiso je malo, zatvoreno sveučilište na kojem svatko svakoga zna te bih ga usporedio s velikom srednjom školom, dok je život na Clemsonu, ili Ohio Stateu, kao život u manjem gradu. Općenito govoreći, Amerikanci imaju prilično drugačiji mentalitet od nas. Život im se puno više svodi na rad i posao te nemaju vremena za »male stvari«, poput ispijanja kave ili šetnje po suncu. Mom mentalitetu više odgovara život u Hrvatskoj, ali iskustvo igranja i upoznavanja nove kulture je bilo neprocjenjivo.

Foto: CHAMPAGNE BASKET

Organizacija i intenzitet

Škara je posebno naglasio razinu organizacije koja je s one strane Atlantika na neusporedivo višoj razini. Od usklađenosti predavanja i treninga, preko prehrane i dnevnog rasporeda sportaša, pa do ispita i putovanja.

– Kada ste dio takvog sustava odmah vidite kako možete organizirati uspješnu tvrtku. Podjela posla ide do najsitnijih detalja i svatko točno zna za što je on zadužen. Pogledajte klupu neke NCAA momčadi na kojoj sjedi 12 igrača i još toliko trenera od kojih svaki daje svoj kamenčić u mozaik. Jedan je zadužen za psihologiju, drugi za prehranu, treći za dio fizičke pripreme, itd. Primjera radi, naš voditelj video-analize je pod sobom imao trojicu mladića koji bi gledali i obrađivali materijale prije nego bi ih dali njemu, a on ih je zauzvrat mentorirao i učio poslu pa su i oni nakon nekoliko godina imali znanje i iskustvo da sami mogu biti zaduženi za video-analizu. Tek nakon toga bi trener zadužen za skauting slao materijale pomoćnom treneru koji bih ih dodatno uredio prije nego bi ih dao glavnom treneru, a on ih prezentirao igračima. Tako smo od višesatnog procesa došli do toga da bismo mi igrači pogledali tek nekoliko minuta. Posebno je zanimljivo što svaki od trenera uključenih u proces ima svoj ured, po kojima smo i mi igrači znali provoditi dosta vremena. Ponekad i više nego na parketu. S druge strane, treneri su izuzetno zahtjevni, a trenažni proces je vrlo naporan. Uoči odlaska u SAD odlučio sam se dodatno fizički pripremiti i mislio sam da sam spreman, no kada su treninzi krenuli vidio sam u kakvoj sam zabludi bio. Dušu sam ispustio. Treninzi nisu vremenski dugi, ali su nevjerojatno intenzivni. Znali smo raditi i samo pedesetak minuta, ali nakon toga tri dana ne bismo mogli hodati. Same utakmice su također intenzivne radi atleticizma igrača i brzine igre, na što se nije bilo lako naviknuti. S druge, na parketu je puno manje vica. Nema ni približno toliko razigravača koji će napraviti kakvo nepredviđeno dodavanje izvan šablona.

Prekooceanska avantura mladog Škabrnjanina završena je 2019. godine, kada se ponovno našao na početku. Nakon četiri sezone »s one strane« valjalo je krenuti od nule i ponovno se dokazivati. Bilo je i određenih kontakata sa Zadrom, no put je ponovno vodio na zapad. Ovoga puta ipak nešto bliže, prvo Španjolska, pa Francuska.

– Treneri i sportski direktori me posljednjih nekoliko godina nisu bili gledali i nisu znali kakav sam igrač te sam se ponovno našao u situaciji u kojoj sam bio nakon završetka juniorskog staža. Ponovno sam bio »gušter«. To ljeto je postojao kontakt sa Zadrom kojeg je trenirao Ante Nazor, no nije bilo prevelike ozbiljnosti i zanimanja kluba te sam otišao na drugu stranu, u španjolsku Huescu gdje sam stekao prvo profesionalno inozemno iskustvo. U LEB Oru ima dosta mladih i talentiranih igrača, uz ponešto domaćih veterana s iskustvom igranja ACB lige, te se radi o respektabilnoj ligi koja mi je poslužila kao odskočna daska za odlazak u Francusku, čiji je drugi rang natjecanja osjetno kvalitetniji i cjenjeniji širom Europe, što pokazuje i veliki broj hrvatskih igrača koji tamo odlaze.

Šampanjac i Zadar

Prošle sezone ih je bilo sedmero, računajući i mladog reprezentativca Stellana Rajaoferu te samoga Škaru, koji među njima ima najveće iskustvo igranja u kolijevci suvremene europske demokracije.

– Prve dvije godine nisam znao jezik, no tijekom prošle sezone sam pohvatao francuski pa sada mogu voditi jednostavne razgovore. Ipak, za nešto više će trebati vremena jer je jezik jako težak. Što se tiče stila života, rekao bih da su Francuzi negdje između Amerikanaca i nas. Nisu opušteni kao mi, ali nisu ni radoholičari poput stanovnika SAD-a. Ove godine sam živio u Reimsu, turističkom gradu u središtu povijesne pokrajine Champagne, u kojem je mentalitet relativno sličan našem. Puno mi je pomoglo što velik broj ljudi priča engleski, za razliku od prvog iskustva koje sam imao u Francuskoj kada sam bio u Denainu, gdje nitko nije znao strani jezik. Francuzi općenito znaju uživati u životu, Reims je lijep grad, prepun povijesti i kulture, a u blizini se nalaze i brojni vinogradi te vinarije koje mu daju poseban štih. Nisam znalac po pitanju šampanjca, ali mogu kazati da se meni osobno izuzetno sviđa. Vina? Ona su malo južnije, u regiji Bourgogne, oko Chalona, pa to treba pitati Jordana.

Nakon tri godine i četiri kluba u Francuskoj, Škara je ovo ljeto ponovno – slobodan igrač. Ugovor s Reimsom je istekao, no zainteresiranih »prosaca« uvijek ima, ali među njima za sada nema matičnog Zadra koji se minule sezone pratio i s udaljenosti od 1200 kilometara.

– Prije svega, kapa do poda igračima i treneru, te svima koji su napravili veliki rezultat, pogotovo imajući u vidu smanjeni proračun i sve probleme s kojima se klub susretao. Ne mogu reći da sam toliko gledao utakmice koliko sam pratio rezultate i statistiku, naravno s iznimkom finala doigravanja koje sam čitavo pogledao, pa stoga ne mogu previše komentirati igru, ali osvajanje naslova je svakako veliki uspjeh. Povratak? U Francuskoj sam izgradio ime, tamo me ljudi cijene, dok sam ovdje i dalje u jednu ruku nepoznat pošto me nisu imali priliku gledati uživo na domaćim parketima. Ne mogu reći da sam razmišljao o povratku u Zadar. Naravno, nikad ne treba reći nikad, ali do sada nikakvih kontakata nije bilo. Misli su mi u ovom trenutku prije svega usmjerene prema Francuskoj, odakle dolazi najveći interes. Dugoročne planove ne radim, već iz sezone u sezonu dajem sve od sebe te pokušavam dodatno napredovati, a nikada se ne zna gdje te košarkaški i životni put mogu odnijeti – zaključio je Škara.