Maja Perinović se tek prije tri godine počela penjati, a sada je ispisala povijest zadarskog penjanja

Penjati je počela prije nepune tri godine, a ovoga je ljeta u Vranjači na Velebitu svladala »Happy End«, smjer težine 8a. Riječ je o razini koju je prije nje dosegnulo tek nekoliko zadarskih penjača, ali nijedna penjačica iz Zadra. Maja Perinović, članica Sportskog penjačkog kluba Paklenica i trenerica njegovih najmlađih članova, svoj rezultat ipak ne smatra nedostižnim. Godine provedene u natjecateljskom biciklizmu naučile su je disciplini i kontinuitetu, dok joj je penjanje pokazalo da fizička snaga nije jedini preduvjet uspjeha. Tehnika, koncentracija, strpljenje i spremnost na desetke ponavljanja često su jednako važni.

Radila dva mjeseca

U penjanje je ušla gotovo slučajno. Susrela je stare poznanike koji su je poveli na stijenu, upoznala zadarsku penjačku ekipu i vrlo brzo se potpuno posvetila novom sportu.

Foto: LUKA TAMBAČA

– Čim sam počela, mislim da sam gotovo svaki dan sljedećih mjesec dana odlazila u penjačku dvoranu, prisjeća se Perinović.

Sportska rutina koju nosi još od djetinjstva brzo se prenijela i na novu strast.

– Budući da dolazim iz sportske pozadine, penjanju sam pristupila dosta sustavno, disciplinirano i organizirano. Napravim plan treninga i držim ga se jer mi to dolazi prirodno. Neke si dane motiviraniji, neke manje, ali ja trening svejedno odradim, govori Perinović.

Posebno ju je privuklo penjanje na prirodnoj stijeni. Posljednjih godinu i pol gotovo nije bilo tjedna u kojem nije otišla penjati na otvorenom, a nisu ih uvijek zaustavljale ni zimske temperature.

– Znali smo doći u Karin, u kanjon rijeke Bijele, i ložiti vatru ispod smjera samo da malo ugrijemo prste pa da možemo nešto penjati. Naravno, to nije pravo penjanje, ali mislim da se sve na kraju zbraja. Penjanje u prirodi jako volim. To mi je poseban oblik isključivanja i relaksacije, ali istodobno i pomicanja vlastitih granica, ističe Perinović, koja je jednu od tih granica pomaknula upravo u Vranjači, gdje je ispenjala svoj prvi smjer ocjene 8a. Ime »Happy End«, kaže, potpuno odgovara njegovu karakteru jer najteži dio dolazi upravo na završetku.

– Prvi je dio fizički zahtjevan, ali najteži detalj čeka na samom kraju, kada si već umoran. On je više tehnički nego stvar snage i upravo daje cijelom smjeru težinu, objašnjava.

Na »Happy Endu« radila je oko dva mjeseca, uglavnom jednom tjedno, a dio treninga prilagodila je specifičnim zahtjevima smjera. Velik broj pokušaja donosio je i opasnost od pretjeranog analiziranja. Tijekom penjanja znala se pitati je li umorna, dovoljno dobra i hoće li ovoga puta uspjeti. Najbolji pokušaj zato je došao upravo onoga dana kada nije imala nikakva očekivanja.

Biciklizam je odgojio

– Nije mi se čak ni išlo u taj smjer. Htjela sam penjati nešto drugo, ali rekla sam: »Hajde, idem jednom probati.« Nisam ništa analizirala, nego samo razmišljala: sada ide ovo, pa ovo, pa ovo. I onda je bilo najbolje, pojašnjava naša sugovornica, koju upravo potpuna koncentracija privlači penjanju.

– Kada kreneš, ne postoji ništa drugo. To mi je ljepota penjanja, naglašava Perinović, koja je tako postala prva zadarska penjačica koja je svladala smjer težine 8a, dok je među muškarcima u zadarskoj penjačkoj zajednici to, prema njezinoj procjeni, uspjelo tek šestorici ili sedmorici. Ipak, od te ocjene ne želi stvarati mit.

– Ne želim nikoga uvrijediti, ali rekla bih da je 8a još uvijek dosta rekreativna razina. Zahtijeva određenu posvećenost, ali daleko je to od pravog profesionalnog penjanja. Nije nemoguće, ističe i dodaje kako je više od same brojke raduje činjenica da je prvi put toliko dugo i uporno radila na jednom penjačkom problemu.

– Bila sam jako sretna, ali ne zato što je to 8a i neka granična ocjena, nego zato što je to smjer koji sam dosad najdulje pokušavala. Nikada se nisam morala toliko potruditi oko nekog smjera, kaže Perinović. Upravo u brojnim neuspjelim pokušajima vidi jednu od najvećih vrijednosti penjanja.

– Ljudi često kažu da nema ljepote u tome da nešto pokušavaš toliko puta, ali mislim da baš u tome postoji nešto posebno. Mnogo je veći gušt kada na kraju uspiješ jer znaš koliko si se dao. Kada nešto napraviš bez velikog truda, pomisliš da to svatko može. Ovako znaš da si stvarno morao zapeti, jasna je naša sugovornica koja je takav odnos prema treningu izgradila tijekom godina provedenih u biciklizmu, kojim se počela baviti s deset ili jedanaest godina.

– Biciklizam me tako odgojio. Počela sam dok sam još bila jako mala, a u toj se dobi formiraš kroz sport. Vrlo rano potpuno sam mu se posvetila. Kako sam sada usmjerena na penjanje, tako sam tada bila na biciklizam, ističe Perinović dodajući kako su oba sporta individualna, ali se među njima vide velike razlike. Natjecateljski biciklizam smatra gotovo potpuno fizičkim sportom, dok penjanje podjednako traži vještinu i mentalnu snagu.

Natjecanje sa sobom

– U penjanju možeš biti fizički slabiji, a penjati bolje. Važno je kako raspoređuješ težinu, gdje postavljaš noge, kako okrećeš tijelo i izvodiš pokret. Čak i ako fizički nisi najjači, možeš biti najbolji penjač. U biciklizmu moraš biti iznimno fizički spreman. Naravno da postoji taktika, ali bez fizičke spreme nema ničega, jasna je Perinović.

Još važniju razliku primijetila je čim je počela penjati na prirodnoj stijeni. U penjanju nije pronašla nezdravo rivalstvo, nego zajednicu u kojoj se uspjeh drugoga doživljava kao razlog za zajedničko zadovoljstvo.

– Najljepše mi je to što nema natjecanja s drugim ljudima. Natječeš se sa samim sobom, a svi su jedni drugima podrška. To me fasciniralo već na prvim penjanjima i upravo me zadržalo u ovom sportu. Čak se i na penjačkim natjecanjima navija za svakoga, govori Perinović. Penjačku zajednicu čine vrlo različiti ljudi, ali sve ih, kaže, povezuje ista zaokupljenost problemom koji pokušavaju riješiti.

– Probaš neki smjer i on te obuzme. Ne možeš prestati razmišljati o njemu dok ga ne riješiš. Nešto pokušaš, vidiš da ne ide i onda moraš pronaći način na koji će ići. U prirodi si, u društvu, cijeli ti je dan ispunjen. Penjanje je baš zaraza, ističe naša sugovornica koja danas svoje iskustvo prenosi najmlađim članovima kluba.

Ulogu trenerice preuzela je kada dotadašnji trener više nije mogao voditi djecu, a dugogodišnje sportsko iskustvo i poznavanje sustava treninga prirodno su je usmjerili prema radu s mladima. Pokazalo se kako podučavanje djece istodobno mijenja i njezino vlastito penjanje.

– Dok ih promatraš na treningu, moraš razmišljati kako bi sa svojim tijelom trebali doći do određenog mjesta, kako se okrenuti, rasporediti težinu te gdje staviti nogu ili ruku. Tako učiš i za sebe. Razvio mi se potpuno drukčiji način razmišljanja o penjanju i otvorila mi se ogromna paleta pokreta, pojašnjava Perinović. Za vlastiti razvoj zahvalna je i penjačima s kojima je provodila vrijeme na stijeni, od zadarskih i starigradskih kolega do Igora Ćorka, kojega u posljednje vrijeme smatra jednim od svojih najvažnijih mentora. Penjanje s ljudima čija je granica »teškog« znatno viša, kaže, mijenja i percepciju vlastitih mogućnosti.

Dnevnik penjanja

– U penjanju ti se podigne svijest o tome što je moguće, što je teško, a što nije. Sve postane relativno, govori Perinović kojoj je žao vidjeti sposobne penjače koji sami sebi unaprijed zatvaraju vrata.

– Vidim ljude koji su jaki i sposobni, ali misle da nešto ne mogu. A zapravo sigurno mogu. Treba vjerovati. Ni ja nisam vjerovala da ove sezone mogu ispenjati »Happy End«, ali ideš i pokušaš. Vidiš ide li, a ako ne ide, i to je informacija. Sigurno će biti smjerova koji će mi dati pljusku i na kojima neću moći ništa, ali to je normalno, poručuje.

Iza spontanosti na stijeni stoji precizna rutina. Penjanje na otvorenom ovisi o vremenskim uvjetima i partnerima pa raspored mora ostati fleksibilan, no Perinović najčešće na stijenu odlazi srijedom i nedjeljom. Ponedjeljkom i četvrtkom trenira u dvorani, gdje provodi između tri i tri i pol sata.

– Nastojim odraditi dobro zagrijavanje i fingerboard, odnosno vježbe za prste. Zatim penjem različite stvari, ovisno o cilju treninga, pa odradim vježbe snage i prevencije ozljeda. Ozljede su u penjanju prilično velik problem, ističe Perinović kojoj je sportsko iskustvo pokazalo kako savršen program treninga nije toliko važan koliko redovit rad.

– Najvažnije je biti konstantan i iz tjedna u tjedan raditi, naglašava.

Od proljeća vodi i vlastiti dnevnik penjanja, u koji upisuje planove treninga, smjerove koje je penjala i detalje koje je uočila na stijeni.

– Ne zapišem uvijek sve odmah. Ponekad mi se ne da pa nešto unesem dva dana poslije, ali odlično mi je vratiti se tim bilješkama. U smjeru nešto shvatiš, a za pet dana to zaboraviš. Ako zapišeš, ostane ti, jasna je naša sugovornica.

Slušati sebe

Premda ozbiljno trenira, velik dio slobodnog vremena provodi na stijeni, radi s djecom i penje smjerove koje doseže mali broj zadarskih penjača, sebe ipak ne naziva profesionalnom penjačicom.

– Ja sam profesionalka u glavi, kaže kroz smijeh i dodaje kako je profesionalno penjanje potpuno drugi svijet.

– To su ljudi koji žive od penjanja, koji su od malih nogu u tome i kojima je gotovo sve što rade povezano s penjanjem. Mi ipak imamo i ostatak života, govori Perinović koja je upravo u tome, nakon godina natjecateljskog biciklizma, pronašla ono što joj danas odgovara.

– Dok se baviš biciklizmom na toj razini, cijeli život posvetiš jednoj stvari pa je mnogo veći pritisak na izvedbi. Ako ti ne ide, osjećaš se puno lošije, kao da je to jedino što postoji. Penjanje je iz gušta. Želiš pronaći svoju granicu i pomicati je dok ide, ali ništa se strašno neće dogoditi ako sutra prestaneš penjati ili ispenješ neku šesticu. I dalje ćeš provesti dan na stijeni, družiti se, osiguravati druge i navijati za njih, kao što će oni navijati za tebe, ističe.

Iskustvo i teže ocjene ne znače da strah nestaje. Perinović ga smatra prirodnom i zdravom reakcijom, a paradoksalno je, kaže, što ga je ponekad lakše zaboraviti upravo na najtežim smjerovima.

– Tada se moraš toliko usredotočiti na pokrete i ono što želiš napraviti da prestaneš razmišljati o padu, visini i svemu ostalome. Valjda je sve u tome kamo usmjeriš pažnju, pojašnjava.

Granice su ipak individualne i nitko se, naglašava, ne bi trebao dokazivati drugima.

– Netko se boji manje, netko više. Treba slušati sebe i ne ulaziti u nešto što nam nije ugodno. Ne treba misliti da se ni mi ne bismo trebali bojati samo zato što se netko drugi ne boji. Radi ono u čemu uživaš, a ne nešto samo zato što ti je netko rekao da bi tako trebalo. U penjanju je sve dobro ako je to ono što ti želiš raditi, zaključuje Perinović.

Upravo zato priču o njezinu prvom smjeru težine 8a ne treba svesti samo na brojku. »Happy End« jest granica koju je pomaknula, ali i rezultat discipline, brojnih pokušaja te dana provedenih na stijeni u sportu u kojem uspjeh drugoga ne znači vlastiti poraz.

Sportski pristup koji podiže razinu zadarskog penjanja

Predsjednik SPK-a Paklenica Hrvoje Grančarić ističe da zadarsko penjanje posljednjih godina bilježi velik napredak, a posebno ga veseli što taj razvoj prati i žensko penjanje.

– Nekad je bilo gotovo nezamislivo da zadarski penjač dođe do razine 8a, a posljednjih godina ta se granica brzo pomiče. Imamo brojne muške uspone težine 8a, a posebno je zanimljivo što žene prate taj rast. Barbara Šegota i Maja Perinović posljednjih nekoliko godina guraju žensko penjanje u Zadru na novu razinu, od prvih ženskih uspona 7a+, 7b, 7b+ i 7c, pa sada do Majina prvog 8a.

Njezin uspon na »Happy End« smatra posebno vrijednim i zbog kratkog vremena u kojem je došla do te razine.

– Ono što je kod Maje specifično jest to što smo prvi put u zadarskom penjanju dobili vrhunsku sportašicu iz drugog sporta koja je počela penjati. To se stvarno primijeti. Svoj sportski pristup, disciplinu i način treniranja iz biciklizma prenijela je na penjanje i u vrlo kratkom vremenu došla do najviše razine u zadarskom ženskom penjanju. Takvi ljudi pokreću i druge penjače, koji se inspiriraju njihovim pristupom i preuzimaju metode treninga. Uvijek je dobro učiti jedni od drugih, objašnjava Grancarić, dodajući da smisao penjanja nije u međusobnom nadmetanju.

– Ne govorim to kao da je riječ o natjecanju, jer nije. Svatko penje za sebe i pomiče svoje granice. No zanimljivo je koliko u penjanju razlika između žena i muškaraca može biti mala. Ono što muškarci često imaju u snazi i eksplozivnosti, žene mogu nadoknaditi tehnikom i fleksibilnošću. Zato nas posebno veseli Majin rezultat, a s obzirom na to koliko je brzo došla do svog prvog 8a, vjerujem da je ovo tek početak njezina razvoja kao penjačice, naglašava predsjednik.