Trofejni kondicijski stručnjak ljeto završio s dva velika reprezentativna uspjeha

Premda na samom istanbulskom parketu na kojem je hrvatska košarkaška reprezentacija pred prepunim gledalištem Sinan Erdem Arene visoko u zrak podignula ulaznicu za prolaz u idući krug kvalifikacija za odlazak na Olimpijske igre nije bilo niti jednog Zadranina, zadarsku košarku su u najvećem turskom gradu predstavljala »trojica mušketira«.

Uz Darija Drežnjaka, koji je na terenu mijenjao najboljeg hrvatskog igrača i kapetana Darija Šarića, »Grad košarke« su na Bosporu prezentirali i pomoćni trener i desna ruka izbornika Josipa Sesara Ivan Perinčić te stručnjak za kondicijsku pripremu i osoba zadužena za fizičku spremu hrvatskih reprezentativaca Mario Mandir.

Iskusnom profesionalcu koji najveći dio svog posla obavlja u sjeni, daleko od svjetala reflektora kojima su obasjani izbornici i treneri, bilo je to već tko-zna-koje reprezentativno ljeto, a nakon brojnih iskustava i uspjeha s omladinskim selekcijama i već drugo u seniorskoj momčadi.

– Dojmovi, ne samo iz Istanbula, već i nakon čitavog reprezentativnog ljeta su uistinu fenomenalni te će nam trebati određeno vrijeme kako bismo u potpunosti shvatili koliko smo veliku stvar napravili za hrvatsku košarku.

Svi trebamo biti ponosni učinjenim, ne samo rezultatom, već i time kako smo izgledali na parketu, jer Hrvatska je igrala zaista lijepu i kvalitetnu košarku, a momci su se odlično ponašali na terenu – kazao je u uvodu glavni stručnjak za kondicijsku pripremu hrvatske reprezentacije Mario Mandir.

Poniznost i izazovi

Hrvatska je na ljetnu kampanju ispraćena bez velikih očekivanja. Pobjede protiv Irske i Luksemburga su bile upisane praktički onoga dana kada su suparnici postali poznati, dok su očekivanja javnosti od istanbulskog turnira bila prilično skromna. Ipak se igralo u Turskoj, gdje je s druge strane ždrijeba čekao domaćin koji je imao svu logistiku na svojoj strani.

– Od prvoga dana našeg okupljanja, točnije od 5. srpnja, bili smo ponizni, skromni, motivirani i ambiciozni. Ostavili smo ego po strani te smo prihvatili način funkcioniranja u reprezentaciji i uloge koje su nam dodijeljene. Nismo pred sebe postavljali prevelike ciljeve te shodno tome nismo imali ni veliki pritisak rezultata, već smo išli iz treninga u trening, iz sastanka u sastanak, iz dana u dan te je rezultat koji smo ostvarili tek nastavak takve filozofije i takvog načina razmišljanja.

U odnosu na gotovo sve prethodne reprezentativne kampanje, minulo reprezentativno ljeto je bilo posebno po tome što je praktički trebalo napraviti dva odvojena programa rada. Jedan za igrače koji su s radom počeli u prvim danima srpnja i koji su na svojim plećima iznijeli gro tereta pretkvalifikacija za plasman na EuroBasket, drugi za košarkaše iz NBA-a i Eurolige koji su se pripremama priključili u kolovozu i praktički odmah »uskočili« u cipele nositelja igre.

– Premda osobno imam zaista jako puno iskustva u pripremanju momčadi za turnirski sustav natjecanja, moram priznati da je ovo i za mene bila jedna novina.

Prva skupina momaka je krenula s pripremama u razdoblju u kojem se igrači u pravilu odmaraju i saniraju povrede nakon klupske sezone, dok se druga skupina košarkaša, oni koji nastupaju u NBA i euroligaškim klubovima, priključila tek početkom kolovoza te je i njih valjalo pripremiti da u datom trenutku budu na najvišoj razini.

Od samog početka smo bili prisiljeni dijeliti momčad u manje homogene skupine i na temelju inicijalne dijagnostike i podataka koje smo dobili planirati i provoditi treninge. Uz svakodnevnu analizu i komunikaciju unutar stožera korigirali smo planove te išli iz dana u dan.

Dobar posao u Turskoj

Premda je minuciozno Mandirovo oko tijekom samog trajanja priprema primijetilo da pojedini članovi košarkaške reprezentacije nisu na svom fizičkom vrhuncu, ne bi li se maksimizirala vjerojatnost da svi budu na optimalnoj razini spreme valjalo je razmišljati unaprijed i s kandidatima za reprezentaciju biti u kontinuiranom kontaktu i prije prvog okupljanja.

Na koncu je sve urodilo plodom te je Hrvatska bila najbolja i najspremnija kada je najviše trebalo.

– Od samog početka pripremnog razdoblja odredili smo dva perioda u kojima moramo biti na vrhuncu sportske forme, to su bile četiri pretkvalifikacijske utakmice za EuroBasket te istanbulski turnir koji je donosio nastavak puta prema Olimpijskim igrama.

Navijači i ljudi izvan košarke i ne znaju da sam bio u komunikaciji s reprezentativcima još tri tjedna uoči početka priprema, kada smo korigirali njihove planove i programe treninga te im dali smjernice koje su im pomogle da u optimalnoj formi dođu na početak okupljanja.

Na koncu smo u oba zacrtana razdoblja bili na vrhuncu svojih tehničko-taktičkih, kondicijskih, psiho-socijalnih i teorijskih sposobnosti i vještina. Treba napomenuti da nismo imali niti jednu ozbiljnu ozljedu kroz čitavo razdoblje od mjesec i 16 dana, što je jako bitno istaknuti, jer su jedna povreda, ili jedna bolest i višednevna temperatura, dovoljne da štošta promijene.

Sve je kulminiralo finalnom utakmicom u Sinan Erdem Areni u kojoj je Hrvatska nadvisila napaljenog domaćina nošenog na krilima fanatičnih navijača. Valja biti realan i kazati da je Turska bila oslabljena neigranjem nekolicine jako bitnih igrača, prije svega Shanea Larkina i Cedija Osmana, a onda i Sertaça Şanlıja i Buğrahana Tuncera, no svejedno je u istanbulskom grotlu bila papirnati favorit.

– Atmosfera u dvorani je zaista bila fenomenalna. U gledalištu je bilo gotovo 18 tisuća ljudi koji su zdušno bodrili svoju momčad. Konstantna buka, dreka, zvižduci svaki puta kada primimo loptu… Na klupi smo komentirali kako ni sami sebe ne čujemo u međusobnoj komunikaciji, a onda možete i zamisliti kako je bilo igračima na parketu.

Što se tiče toga jesmo ili bili autsajderi ili favoriti, takve stvari nikada nisam smatrao bitnim. Na terenu igra po pet igrača sa svake strane i ako oni daju svoj maksimum te ako iz napada u napad, iz obrane u obranu, izbacuju sebe iz komforno-ugodne zone, oni će biti pobjednici kako god utakmica na kraju rezultatski završila.

Ego po strani

Bila je to, treba priznati, jedna nova Hrvatska u kojoj su glavne uloge imali Dario Šarić, Ivica Zubac i Mario Hezonja, donedavno igrači koji su tek »sekundirali« Bojanu Bogdanoviću. Nakon njegovog umirovljenja dobili su više slobode, ali i odgovornosti u igri, što im je puno bolje pasalo. U odnosu na ranija ljeta, lopta je brže išla te je momčadska igra bila na osjetno višoj razini.

– U Istanbulu smo igrali zaista lijepu košarku, što potvrđuje podatak da smo imali preko 20 asistencija u prosjeku. Uvijek smo tražili suigrača u boljoj poziciji te smo bili u potpunosti nesebični. Uloge koje su momci prihvatili samo su nastavak dobrih sezona koje su imali iza sebe.

Mario Hezonja je u reprezentaciju došao kao pobjednik Eurolige, Dario Šarić je u NBA ligi odigrao sezonu na visokoj razini, bez ozljeda ili bilo kakvih drugih smetnji, dok je Ivica Zubac postao konstanta u Los Angeles Clippersima te svako malo s one strane oceana dolaze informacije o njegovim dvostruko-dvoznamenkastim učincima.

Na kraju krajeva, postao je i član udarne petorke momčadi koja se bori za naslov prvaka. Uz dobru viziju trenera, i uz odstranjivanje svog ega, to je imalo velikog utjecaja na igre koje smo prikazivali na parketu.

Hrvatska je u Istanbulu po prvi puta nakon dugo vremena izgledala kao momčad. Premda su suparnici bili daleko od europske i svjetske elite, znala se košarkaška reprezentacija u prijašnjim godinama i u puno jačem sastavu mučiti protiv protivnika iz tog ranga. Je li moguće da je izostanak Bojana Bogdanovića, koliko god to paradoksalno zvučalo na prvu, kada se povuče crta – bio plus za Hrvatsku?

– To je teza koja se zadnjih dana provlačila kroz medije, no po meni je to glupost. Bojan Bogdanović je među pet najboljih europskih igrača u NBA ligi, njegov talent i profesionalizam bi nam donijeli dodatnu kvalitetu te bismo s njim u sastavu bili još bolja momčad.

Pogled na Zadar

Mandir je u svojoj profesionalnoj karijeri surađivao s nekolicinom izbornika seniorske reprezentacije, od Veljka Mršića, preko Damira Mulaomerovića, pa do sadašnjeg vrhovnika Josipa Sesara. Mogu li se povući paralele između njih i pokušati dokučiti gdje bi se možda mogla kriti »tajna« Sesarovog uspjeha?

– Ne bi bilo ni fer ni korektno, niti s ljudske niti s profesionalne strane, da preko medija seciram tko je kako radio i zbog čega je nešto radio. Svi izbornici s kojima sam do sada surađivao željeli su ostvariti što je moguće bolji rezultat te su davali cijeloga sebe kako bi postigli cilj.

Za Josipa Sesara mogu reći da je vrhunsko ljudsko biće, koje je svojom smirenošću, vizijom i samopouzdanjem te načinom komunikacije izvuklo maksimum od igrača, na koncu ostvarivši veliki rezultat.

Josip ima sposobnost svojim liderskim osobinama uvjeriti ljude da ga slijede, a najbolji primjer toga je ljetni period koji je iza nas, kada nismo imali nikakvih problema. Tijekom mjesec i pol dana, momci su sve radili na vrhuncu svojih mogućnosti.

Teško je ne primijetiti da se nakon povratka iz seniorske reprezentacije, nedvojbeno vrhunske profesionalne razine kojoj teži ogroman broj stručnjaka u svome polju, Mandir u Zadar ne vraća na mjesto kondicijskog trenera prve momčadi, već natrag u omladinski pogon, svojevrsnu »kažnjeničku bojnu«.

– Ne bih to nazvao nikakvom »kažnjeničkom bojnom«. Rad u Zadru je za mene privilegija, bez obzira na to u kojoj kategoriji radim. Trenutačno sam u omladinskom pogonu, no i kada sam bio sa seniorskom momčadi uvijek sam paralelno radio i s najtalentiranijim mladićima.

Za trenera nema većeg zadovoljstva nego gledati kako se oni razvijaju i kako napreduju, te im pomoći, kako s ljudske tako i s profesionalne strane, da unaprijede svoje kvalitete, te im pokušati olakšati prijelaz u seniorski pogon.

Imam vrhunsku suradnju sa svim trenerima u omladinskom pogonu, gdje među strukom vlada odlična atmosfera te se veselim novoj sezoni i izazovima koji su pred nama – zaključio je Mandir.