Desetljeće i pol dug europski zimski san

»Zadar je najbolji, Zadar je slavan, nitko u Europi njemu nije ravan« – poznata je zadarska navijačka pjesma koja vuče svoje korijene iz sada već jako davne sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, a koja nažalost danas služi tek kao podsjetnik na epske dane zadarske košarke s Krešimirom Ćosićem i Giuseppeom Pinom Giergiom kao predvodnicima momčadi kojoj je tako malo nedostajalo za dosegnuti europski tron. Košarkaški klub Zadar u to vrijeme uistinu je slovio za »teškaša« u najjačoj kategoriji na Starom kontinentu, imao je i zapaženih rezultata, doduše više u Kupu Radivoja Koraća nego u Kupu prvaka tijekom 80-ih, pa i 90-ih godina, da bi se milenijski prijelaz pokazao tek nizbrdicom koja je nekoć slavni europski klub dovela do toga da se teško pamte posljednji nastupi, a kamoli najveći dosezi u europskim klupskim natjecanjima.

Gostovanje u Oostendeu

A upravo se jučerašnji 1. ožujka pojavio kao neugodni memento na utakmicu odigranu prije 15 godina u belgijskom Oostendeu koja je ostala do dandanas zadnjim izletom kluba s Višnjika u Europu. Te 2011. koje se zagriženi navijači sjećaju i kao godinom u kojoj se jedini put ispalo iz Jadranske lige, Zadar je nastupao u »niskoprofilnom« FIBA-inom EuroChallenge Cupu i odigrao kroz dvije grupne faze 12 utakmica. U prvoj fazi susreo se dvaput s turskom Pinar Karsiyakom, ciparskim APOEL-om iz Nikozije i ETHA-om iz Nikozije, te na račun ostvarene tri domaće pobjede otišao kao drugoplasirani u drugu grupnu fazu gdje su protivnici bili češki Prostejov, ruski Lokomotiv Kuban i Oostende. U snažnijoj konkurenciji sastav predvođen Tihomirom Bujanom uspio je savladati tek Čehe u Krešinom domu, a završni europski čin kojeg tada nisu ni blizu bili svjesni u klubu uprizoren je u Belgiji gdje je domaći Oostende sa 76:53 deklasirao Zadar u kojem je izuzev Marka Cara, Mire Bilana i Brandona Browna igralo čak osam domicilnih igrača (Mario Dundović, Branimir Longin, Jakov Vladović, Pavle Marčinković, Ive Ivanov, Šime Olivari, Ivan Batur i Marko Ramljak).

Ta sezona 2010./11. u kojoj je Zadar promijenio čak trojicu trenera (Danijel Jusup, Tihomir Bujan, Josip Grdović) nije se slučajno pretvorila u zadnju europsku jer je tome poprilično kumovala odluka HKS-a da se od naredne sezone i klubovi Jadranske lige moraju od početka sezone natjecati u hrvatskom prvenstvu. Na rastezanje na tri fronte se u narednim sezonama nije moglo niti pomišljati, prvenstveno zbog velike financijske potrošnje u dugogodišnjoj bitki s Cibonom za Euroligu koja je kulminirala porazom u finalu 2010., što je onda neposredno utjecalo na sve siromašnije rostere koji se godinama nisu mogli nositi s regionalnom konkurencijom kao ni moćnom Cedevitom u domaćim okvirima. Ta ispodprosječnost, doduše tek u regionalnim okvirima, traje i dandanas, jer godišnji budžeti koji jedva dosežu 800 tisuća eura kao i teško odricanje od još uvijek atraktivne i ekonomski isplativije ABA lige, jači su argumenti od riskiranja da se ispadanjem u kvalifikacijama nekog trećeg po snazi FIBA-inog kupa ostane čitavu sezonu samo na utakmicama hrvatskog prvenstva.

Četiri nastupa u Euroligi

A u stara dobra vremena takvih dilema ili pak trilema nije bilo. Sve je bilo puno jednostavnije, determinirano od starta. Prvak države je išao u najjači rang, Kup europskih prvaka kasnije Euroligu, pobjednik nacionalnog kupa išao je u Kup pobjednika kupova kasnije Kup Raimonda Saporte, dok su viceprvaci i oni nešto nižeplasirani išli u Kup Radivoja Koraća koji je poslije mijenjao imena, a najviše je ostao u uhu ULEB kup. Kada se pogleda u retrovizor, Zadar ima jako bogatu povijest nastupa u svim spomenutim natjecanjima, još od 1965. kada je nakon prvog osvojenog naslova Jugoslavije zaslužio nastup u Kupu prvaka. U bivšoj državi to mu je pošlo za rukom ravno šest puta, koliko ima i titula prvaka, dok je u novije doba u najjačem klupskom natjecanju na Starom kontinentu participirao četiri puta, u sezonama 1992./93., 1998./99., 2000./01. te 2001./02.

Zanimljivo, nijednom od ta četiri puta nisu prethodili naslovi prvaka Hrvatske, oni su gotovo redovito završavali u rukama igrača Cibone, a najupečatljiviji nastup Zadrani su imali u svom prvom pojavljivanju u Euroligi od samostalnosti Hrvatske kada se na klupi kao 31-godišnjak po prvi put našao današnji šef struke na Višnjiku Danijel Jusup. S igračima poniklima u zadarskom omladinskom pogonu uz dodatak povratnika Emilija Kovačića i veterana Predraga Šarića Zadar se dočepao nakon dviju napetih kvalifikacijskih utakmica s CSKA-om Moskva grupne faze u kojoj je u konkurenciji s Real Madridom, Benettonom, Olympiakosom, Pau-Orthezom, Estudiantesom, Bayer Leverkusenom i Maes Pilsom zaključio natjecanje kao šestoplasirani s omjerom 5-9.

Današnji reprezentativac Michael Ružić 2011. je dolazio na utakmice u pratnji roditelja Tomislava i Barbare te sestre Zare

Koraćev i Saportin kup

Puno više rezultatskog učinka donijeli su zato nastupi u Kupu Radivoja Koraća i njegovom kasnijem pandanu ULEB kupu. I tu je prva sezona, ona u najgorim mogućim uvjetima u ratnom vihoru, ispala najplodonosnija. Zadar je 1991. bio jedan od glavnih ciljeva JNA-četničke agresije, konstantno granatiran, pa su igrači predvođeni mr. Slavkom Trninićem proveli dobar dio sezone u izgnanstvu, pretežito u Trstu i Rijeci, a pošto se uporno odbijao nastup u jugo-ligi, ostalo im je jedino igrati u Koraćevom kupu gdje su najprije kroz kvalifikacije rutinski riješili mađarski Kormend i tursku TED Ankaru, pa završili u skupini s Benettonom, Taugresom i Peristerijem. Na koncu se s 4-2 omjerom ostvario plasman u četvrtfinale gdje se jačim u dvije utakmice pokazao Valladolid predvođen Arvydasom Sabonisom.

Još su dvaput Zadrani uspijevali ući među osam najboljih u ovom natjecanju, sezone 2002./03. kada su postali i regionalnim prvacima te prve sezone nakon prijelaza iz Jazina na Višnjik (2008./09.). Jusup je 2003. potpisao četvrtfinale s Pamesom Valencijom, dok je 2009. Zmago Sagadin odveo Zadar na Final Eight Eurokupa u Torino gdje se u četvrtfinalu boljim pokazao Bilbao. U tu kategoriju visokih plasmana naravno ne treba zaboraviti sezonu 1999./00. kada se dohvatilo šesto polufinale nekog europskog natjecanja u povijesti, nakon dvaju polufinala Kup prvaka 1968. i 1975. (oba puta poraz od Real Madrida), te triju polufinala Koraćevog kupa 1982. (poraz od Limogesa), 1983. (poraz od Šibenke) i 1989. (poraz od Partizana). Te 2000. s Ivicom Burićem na klupi te Dinom Rađom i Arijanom Komazecom na parketu Zadar je s 8-2 promarširao skupinom B, pa preko Varne, PSG-a i SLASK-a stigao do praga finala gdje se zapelo nakon dvije utakmice (75:70, 67:82) na atenskom AEK-u.

Iako se po osvojenim trofejima Zadar ne može na kraju priče staviti u isti tekst s osvajačima više europskih titula Cibonom i Splitom, pa i Šibenkom koja ima odigrana finala Kupa prvaka i Radivoja Koraća, nitko izuzev Cibone se ne može podičiti takvim kontinuitetom u europskim klupskim natjecanjima jer su samo u razdoblju od 1991. do 2011. upisali 17 nastupa, s iznimkama u sezonama 1994./95., 1995./96., 2006./07. Istih 17 nastupa pamti se i u onom starijem razdoblju od 1966. do 1991. koje će ako se uzmu obzir slabe financijske mogućnosti kluba te neizbježna podjela na bogate i siromašne u dugogodišnjem ratu Eurolige i FIBA-e, nažalost i dalje zadarskom navijaču ostati jedina poveznica s europskom slavom njegovog voljenog kluba.

Europski debi 1965. u Bukureštu

Zadar je prvi hrvatski klub koji je nastupio u nekom od europskih košarkaških natjecanja. Neposredno nakon što je 1965. osvojio prvu titulu prvaka Jugoslavije (sezona se igrala na otvorenom, od proljeća do jeseni), Zadar je debitirao u Kupu prvaka. Bilo je to 27. studenoga 1965. u Bukureštu, gdje je u dvoboju drugog kvalifikacijskog kruga domaći Dinamo bio bolji s 92:78 (35:36). U uzvratu na otvorenom igralištu u Jazinama Zadar je 4. prosinca pobijedio 70:56, a kako je razlika bila ista kao u prvom dvoboju, dan kasnije odigrana je majstorica u kojoj su Gjergja i društvo pobijedili 65:59 i izborili nastup u jednoj od samo dvije skupine Kupa prvaka, odnosno među osam najboljih u Europi. Na prvoj utakmici u Bukureštu nastupili su:

Dinamo: Cernea 7, Corcescu, Spiridon 18, Viciu, Kiss, Albu 27, Giurgiu 7, Negoita, Novac 17, Visner 16, Dragomirescu, Ioneti.

Zadar: Čubrić, Stipčević 2, Valčić 9, Ostarčević 15, B. Marcelić 6, Košta, Giergia 29, Ćosić 6, Komazec, Anić, Jelić, M. Marcelić 11.

Ivanov: Oostende? Sjećam se lijepe dvorane

Ive Ivanov, svojedobno važan oslonac Zadra, danas s Markom Selinom vodi Školu košarke Aleta Puntamike, kluba u kojem je ostavio dubok trag i u seniorskom sastavu. Na spomen europskog oproštaja Zadra, koji mu je, kako kaže, »negdje u podsvijesti«, nekadašnji kapetan izdvojio je zanimljiv detalj.

– Od utakmice protiv Oostendea najviše se sjećam lijepe dvorane u kojoj smo igrali – kaže Ivanov, koji je na europskom oproštaju Zadra za 22 minute na parketu ubacio sedam poena.
– Naravno da nitko od nas tada nije razmišljao da 15 godina kasnije Zadar neće igrati utakmicu u europskim natjecanjima. HKS je nakon te sezone uveo obvezu nama, Ciboni, Splitu i Cedeviti igranja domaćeg prvenstva od početka sezone, a do tada smo se kao članovi ABA lige uključivali u završni dio. To je u velikoj mjeri razlog zašto se odustalo od europskih natjecanja, iako je Zadar imao priliku igrati i nakon toga.
Na pitanje treba li se Zadar vratiti europskim natjecanjima ili ostati u regionalnom okruženju ABA lige, Ivanov odgovara:
– Volio bih vidjeti Zadar u Europi, ali u ligaškom sustavu kakav je danas, koji podrazumijeva kvalifikacije, riskira se puno toga. Može se dogoditi ispadanje u kvalifikacijama, a ako ne igrate ABA ligu, onda ostaje samo Prvenstvo Hrvatske, što znači preuzimanje velikog rizika. Dobra je i ABA liga, naravno i domaće prvenstvo, a najbolje bi bilo nastupati u sva tri natjecanja, ali za takav pothvat trebalo bi imati 30 igrača u rosteru, što je ogromno financijsko opterećenje. Ono što me u svemu tome najviše raduje jest to da je Zadar kao klub napredovao u zadnjih nekoliko godina, da su mnoge stvari na višoj razini nego, primjerice, 2011., i mislim da se ide u dobrom smjeru. Hoće li to biti ABA liga ili europska natjecanja, odlučit će klub.

PIŠE: ANDRIJA DEŠPOJA