Jusupov švicarski sat neumorno otkucava prema trećoj uzastopnoj tituli

Finalna serija za prvaka Hrvatske nakon dvije uvodne zadarske utakmice uvelike je potvrdila da se momčad Danijela Jusupa ne misli odreći prilike za novi, treći uzastopni naslov. Dapače, Zadar je u Krešinom domu iskoračio s autoritetom i jasnom idejom kako baciti protivnika na koljena pa je obje utakmice zaključio rutinskim nastupom i nimalo neizvjesnim tijekom. Prva odigrana u četvrtak zgotovljena je s 19 koševa plusa, dok je druga u kojoj su Žuti pokazali manje blijedo lice privedena kraju s 14 viška na kontu Zadrana koji sada pred sobom imaju čak tri meč-lopte, a prvu mogu iskoristiti već sutra u trećoj utakmici koja se igra u Velikoj dvorani na Gripama.

Sudar svjetova

Je li se moglo bolje gledano iz perspektive Jusupove družine i je li se moglo gore promatrano iz splitskog kuta, pitanje je koje se nameće samo po sebi nakon odgledanih uvodnih 80 minuta finala. Svakako, kada se radi o Zadru to pitanje je zapravo i besmisleno, jer sigurni smo da bi na Višnjiku uoči početka finalne serije potpisali pobjede i s pola koša razlike, a kamoli ne bi košarkašku rapsodiju koju su njegovi navijači mogli s užitkom pratiti s tribina ili ispred tv-ekrana. S druge strane u gubitničkom taboru zadarski dio serije se proživio na posebno traumatičan način, a Mršićeva momčad u kojoj uistinu ne nedostaje kvalitetnih pojedinaca zasad nije pokazala da je zaslužila borbu za titulu i nije se pokazala dostojnim protivnikom branitelju naslova. Štoviše, poslije drugog nokauta u samo četiri dana razmaka dojam je da će se teško uspjeti nametnuti i u trećoj utakmici koju igraju na domaćem parketu.

Sudar dvaju košarkaških svjetova bio bi kratki opis onoga što se gotovo u pravilu odvija već godinama kada se na suprotnim krajevima parketa nađu ove dvije momčadi. Kao i preklanjska koju je s klupe predvodio Srđan Subotić, pa i lanjska kojoj je uzde držao Slaven Rimac, tako i ova garnitura Žutih pod Mršićevim kormilom očito pati od zadarskog sindroma, ili bolje reći Jusupovog efekta, jer drugačije se ni ne može objasniti da i treću godinu zaredom ne jenjava dominacija momaka iz svlačionice s Višnjika bez obzira na to što je u odnosu na prošlu sezonu u njoj ostalo tek četiri igrača. Nosili dres Zadra Luka Božić, Dario Drežnjak i Arijan Lakić ili pak Vlado Mihailović, Tyler Wahl i Dominic Gilbert zapravo je nevažno koliko je bitan sustavni rad na kolektivnoj razini koji se od početka Jusupovog šestog mandata duboko ukorijenio u zadarskoj svlačionici, a produkt tog rada se najbolje mogao vidjeti i u prvim dvama finalnim nastupima u Krešinom domu.

Iako se dijelovi (čitaj: igrači) na oko čine manjkavima u nekim košarkaškim segmentima, Jusup je i ove sezone u koju se ušlo sa smjenom šampionske momčadi, uspio sastaviti švicarski sat koji je precizan, učinkovit i nikad ne zakaže. Potvrda tog preciznog i pouzdanog mehanizma stigla je nakon odrađenog zadarskog dijela finalne serije u kojem se Split pokazao tek pukim statistom, a ne može se kazati da Mršić nije pokušao sve kako bi iole zakomplicirao život svom starijem kolegi na suparničkoj klupi. Kao u briškuli tako je i u ovom finalu postalo jasno da je bolje imati u ruci lišinu od aduta, nego asa od druge boje, a kada Jusup miješa karte i okreće ultimu onda ne čudi razvoj situacije u obje utakmice koji je debelo otišao na stranu njegove momčadi.

Skakačka dominacija

I koncepcijski, i voljni, i mentalni moment, Zadar je ugrabio od podbacivanja lopte u četvrtak te ga je očuvao do završne sekunde nedjeljnog ogleda i čini se da će se teško Žuti uspjeti u istom smislu nametnuti na svojim Gripama. U prvom redu problem za Splićane je što s rosterom u kojem imaju tek jednog pravog centra, Krešu Ljubičića, dvije tzv. četvorke (Škara i Tišma) te šest do sedam bekova (čitaj: niskih igrača) ne mogu parirati Zadranima koji često na parketu znaju ordinirati s tri centra, ili pak s uparenim Ramljakom i Gilbertom koji konstitucijski mogu čuvati visočije protivničke igrače, ali i u napadu odigrati leđima. Stoga, nimalo ne čudi što su svaku od sedam ovosezonskih pobjeda nad Žutima obilježili brojni napadački skokovi Jusupovih igrača, u prvih 80 minuta finala taj je omjer na 31-14, što će kazati da su imali čak 17 napada više i to je uz obranu krvavih koljena koja je primila tek 111 koševa najveći uteg koji priteže na pobjedničku stranu. Iz te granitne obrane i skakačke dominacije logički se onda lakše dolazi do realizacije, a na drugoj strani logički pada voljni moment te se onda kola Žutih lako nađu na nizbrdici s koje nema više povratka.

Naravno, kada ne ide svaki trener želi rotacijom izaći na pravi kolosijek, u tom smislu Mršić je poprilično vrtio svoje igrače, izrotiravši ih 11 u prvoj i deset u drugoj utakmici kako bi pronašao dobitnu kombinaciju. No, svaka od tih petorki bi otkrila svoju Ahilovu petu u branjenju leđne igre koja kada je Zadar u pitanju dolazi u valovima preko Wahla, Mazalina, Gilberta, Ramljaka…, a ta pojačana koncentracija snažnih i visokih tijela u reketu onda omogućuje i skakačku dominaciju, pa se kad-tad, a u drugoj utakmici je taj ključni moment bio treća četvrtina u kojoj je Zadar uhvatio osam lopti u napadu, dogodi da se utakmica okrene u korist Jusupove momčadi. Stoga će Splićani morati puno toga promijeniti, ako uopće imaju više nekakvih opcija, u trećoj utakmici koja je ujedno i najbolja prilika Zadru za završetak posla. Svjesni su na Višnjiku da bi eventualna pobjeda Žutih podigla njihovu psihu i da se učas može okrenuti momentum na drugu stranu. Ali, za razliku od Mršićeve momčadi oni ne moraju u potragu za receptom, već je dovoljno ponoviti sve ono što su tako dobro radili u Krešinom domu kako bi se iz grada pod Marjanom direktno odvezli do balkona gradske vijećnice, i to treću godinu zaredom.