Ivan Santini: 'Zadarski dani bili su vrlo posebni, moguće da na Stanovima završim karijeru'

»Kako mi je moj grad, kakvo je vri’me… u Zürichu konačno sunce. Inače je jako promjenjivo, ne znaš hoće li kiša, sunce, snijeg. Sve poludjelo…« – prve su riječi Ivana Santinija koje očituju svojevrsnu nostalgiju za domom jer je već gotovo desetljeće i pol u Donatovom gradu »prolaznik«, no kako se kaže – osoba može iz svog grada, ali grad ne može iz nje. Legendarni zadarski napadač ulazi u društvo onih koji »toliko« dugo traju na tako visokoj razini. Život ga nije mazio, ni na terenu ni izvan njega, no u svakom trenutku Santini je bio čovjek s dvije noge čvrsto na zemlji. Od Zadra preko Freiburga, Kortrijka, Caena i čega sve ne, pa sve do Züricha koji se može smatrati kao početak kraja jedne velike karijere. Minutaža u ovoj sezoni nije nešto, no Santinijeva uloga nije da nosi momčad, nego da drži »stado« na okupu.

– Imali smo 18 utakmica bez poraza, mislim da smo bili drugi na kraju zimske dijela sezone, no nakon toga došlo je turbulentno razdoblje. Trener je otišao u Mainz i to je poremetilo momčad. Zürich je mlada momčad, tako da je odlazak prilično utjecao na dečke. Rezultiralo je to toplo-hladnom formom, porazima koji se nisu možda trebali dogoditi. Peti smo, manje više smo sigurni za playoff lige. Žao mi je što ne igram, no što je tu je. Godine su tu, na ljeto 35 će biti »na leđima«. Najstariji sam u momčadi i tu sam da budem primjer mladima na terenu i van njega. Mene se gleda kao na taktičku zamjenu, uđem u finišu utakmice, smirim igru, smirim loptu. Kako sam rekao, imali smo veliki broj pobjeda u nizu tako da nije bilo potrebe za mojom većom minutažom – objašnjava Santini dodajući kako već ima plan za budućnost.

Ostanak u nogometu

– Što se igračke karijere tiče sve ovisi kako će zdravlje služiti. Mislim da mogu još odraditi jednu, možda dvije sezone, ako sve bude dobro. Na ljeto mi ističe ugovor u Zürichu te planiram upisati akademiju HNS-a za trenere. Smatram da je to prirodan put i vidim se u toj poziciji. Trenutačno nam je odlično u Zürichu, kada govorim o obitelji, no želimo se vratiti kući. Razmišljamo o tome, a volio bih možda i završiti karijeru tamo gdje sam i počeo, u Zadru. Moguće je, ali vidjet ćemo.

Prvi »šlagvort« dao je Santini spominjući Zadar. Njegova priča započela je na Stanovima, u momčadi s kojom je prošao »sito i rešeto«.

– Kao jako perspektivan kadet Zadra otišao sam u Red Bull iz Salzburga, gdje sam proveo godinu dana. U tom me periodu zadesila tragedija, umro je otac. Probao sam u Ingolstadtu kratko, no vratio sam se kući, htio sam biti s obitelji i krenuti ispočetka. Ispostavilo se kao odlična odluka. Dvije sezone u Zadru bile su najbolji period u karijeri. Posložila se fenomenalna, talentirana generacija igrača. U jednom trenutku na terenu je bilo nas nekoliko prijatelja koji smo bili praktički iz iste ulice u gradu. Znali smo se otkad smo znali za sebe, sve prošli zajedno i svima nam je bilo ostvarenje sna igrati za Zadar. Bilo je prekrasno biti dio te momčadi, posložio se i rezultat, ja sam na kraju bio najbolji igrač lige sezone 2010./2011. Počeo je nakon toga lagani raspad u Zadru, ja sam sam otišao u Freiburg, gdje mi je bilo prelijepo – prisjeća se Santini, no tvrdi kako je to bila i »greška u koracima«.

– Kad se mladi igrač i dobijete poziv iz Bundeslige, teško je reći »ne«. Otišao sam, probao, no sada kada razmišljam o tome, bila je to prevelika stepenica. Ne treba ih preskakati i požurivati, to danas savjetujem mladim dečkima, da ne naprave isto što i ja. Ako ste u HNL-u, igrate recimo u Lokomotivi, Varaždinu, Istri… Treba prvo otići u Dinamo, Hajduk ili Rijeku, tamo se dokazati i onda će se stvoriti prilika za dalje. Osim što ćete se razviti kao igrač, dobit ćete i jaki lobi iza sebe koji će vas podržavati. Ovako kada idete iz neke malo manje sredine u jednu ogromnu, može doći do problema.

Belgijska štorija

Iako u Freiburgu možda nije bilo to »to« za tako mladog igrača, Santini je ponovno okrenuo novu poglavlje u svojoj karijernoj knjizi i nazvao ga »Belgijska štorija«. Kao i nekoliko godina ranije kada se vratio u Zadar, Santini je ponovno pogodio transferom, u belgijski Kortrijk.

– Dvije sezone tamo smatram kao potpuni preporod. Počeo sam zabijati puno golova, sjelo je sve na svoje mjesto. Imao sam 13 golova u 29 utakmicu u ligi tu prvu sezonu kad sam došao, drugu sam imao 13 u 23 utakmice. Odvelo me to u Standard Liege, gdje sam nastavio samo u tom dobrom momentumu karijere. Omogućilo mi je to odlazak u Caen koji je tada bio član najjače francuske lige, Ligue 1. Tamo sam u dvije sezone zabio 27 golova, što smatram da je stvarno vrijedna brojka. Teško mi je izdvojiti neku posebnu sezonu, gledam kako je svih tih pet sezona bilo odlično, uvijek sam zabijao preko deset golova u sezoni, radio posao za koji sam plaćen i to je najvažnije – skromno je ispričao Santini uspoređujući belgijski i francuski elitni razred.

– Ligue 1 ipak je malo bolja, nije bez razloga »Liga petice«. Imate puno manje vremena za razmišljanje, nego što je to slučaj u Belgiji. Doslovno morate primiti loptu i riješiti se u roku sekunde, tako da općenito taktički dio igre je jači. I u Belgiji i u Francuskoj igrači su jake atlete, no u Francuskoj su fizički u top spremi. Organizacija općenito je na izrazitoj visokoj razini u obje zemlje, jedino što mi je draže u Belgiji bilo je manjak dugih putovanja. Belgija je manja država tako da se brzo došlo kamo se trebalo, u Francuskoj putovanja su znala trajati jako dugo i to samo po sebi zna iscrpiti.

Kao već veliko ime, koje se više puta dokazalo u svojoj karijeri, Santini se ponovno vratio u Belgiji, sada u Anderlecht u sezoni 2018./2019., a nakon toga uslijedio je veliki zaokret u karijeri – odlazak u Kinu.

– Odlično sam odradio sezonu, ali nakon toga na klupu je stigao Vincent Kompany i on nije vidio mjesta za mene u sastavu. Meni se to nije sviđalo, nisam želio sjediti na klupi jer sam stvarno igrao na vrhunskoj razini, stoga sam odlučio otići. Imao sam jako dobru ponudu iz Trabzona, a onda je došla ponuda iz Kine. Nije to bilo prvi puta da su me kontaktirali, međutim redovno sam ih odbijao, no ovog puta su me molili da sjednemo i popričamo, da mi kažu što traže i objasne što nude. Natjerali su me na razmišljanje i shvatio sam da će i meni i mojoj obitelji biti ljepše u Nanjingu, nego u Trabzonu i prihvatio sam odlazak. Uistinu, bila je to prelijepa avantura za sve nas. Oni su tamo uložili ogromne novce, međutim taj njihov »balon« je puknuo. Infrastruktura je bila na razini najboljih europskih liga, uvjeti za igru i trening koje ne možete zamisliti – ističe Santini povlačeći paralelu Kineske lige i HNL-a.

– Koliko god možda čudno zvuči, prilično je slično. Imate u svakom klubu nekoliko stranaca, koje izrazito cijene, samo što su financijske mogućnosti totalno drugačije. Ja sam u Jiangsu igrao s Mirandom, koji je s Atletico Madridom osvojio LaLigu, Kup, Europsku ligu… Još jednog Brazilca, Teixeiru, su iz Šahtara doveli za 50 milijuna eura.

Saudijska Arabija

Otišao je iz Kine Santini silom prilika, uslijed pandemije koronavirusa, koja je u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta bila na »jednoj drugoj razini«. Dovelo ga je to sve zajedno u Osijek na jednu polusezonu, a zatim je slijedio izlet u novu egzotičnu destinaciju.

– Tih par mjeseci u Osijeku sam uživao do neviđene mjere. Nakon praktički deset godina po svijetu vratiti se u Hrvatsku – čista uživancija. Bilo je jako lijepo igrati, drugi smo završili tu sezonu. Onda me to ljeto nazvao jedan trener iz Belgije da mu u Al-Fatehu u Saudijskoj Arabiji treba napadač te da želi da dođem. Rekao sam zašto ne i otišao – prepričava Santini dodajući kako je već te sezone, 2021./2022., bilo uloženo jako puno novaca.

– Jako se to sve razvijalo, dovodili su sve bolji igrači i treneri, ali dolaskom Cristiana Ronalda sve je otišlo u jednu drugu sferu. Što se mene tiče vremenski uvjeti nisu mi odgovarali. Ja ne podnosim dobro vrućinu generalno, a tamo igrate na 40 stupnjeva, već na zagrijavanju teško dišete i shvatio sam da to nije za mene. Mogu reći kako je tamošnja kultura zanimljiva i da je bespotrebno jako puno loših predrasuda o njima. Odradio sam tu jednu sezonu i stacionirao se u Zürichu.

Iako ga život nije štedio, Santini je pokazao i dokazao kako se životna jednostavno, talent i veliki trud zaista mogu isplatiti.

– Gledajte, život vas nauči mirnoći. Na terenu sam sve samo ne miran. Van terena nastojim biti dobar čovjek, normalna obiteljska osoba. U vjeri sam pronašao mir u najtežim danima i nema dana kada se zahvalim Bogu na svemu, od profesionalne karijere do zdrave obitelji. Što se nogometa tiče kao takvog, ne može biti loše. Zašto? Kada vam je posao posljednjih 15 godina ono što volite i guštate, jednostavno ne može biti loše. Uvijek je dobro, nekad je više dobro, nekad je manje dobro, ali je dobro – sumirao je Santini te za kraj dodao svoje viđenje zašto nogometaši kao on i stariji od njega toliko dugo »traju« na visokim razinama.

– Glad za uspjehom, želja za dokazivanjem i život s loptom na ulici od jutra do sutra. Danas igrači sve teže uspijevaju jer ima previše »ometanja«, mi smo dan započinjali i završavali s loptom, nevezano radi li se o treningu ili ovako nešto u slobodno vrijeme. Mi u Zadru smo živjeli s loptom. Bilo nas je dosta talentiranih, a bili su i sjajni treneri. Prvo Željko Živković koji je i moju i malo stariju generaciju odgojio u »vojsku«, jer smo bili dosta živi. Bili su to još Nado Kovačević, Zoran Vujčić, a onda je Zoran Erlić stigao kao »fini premaz«. On nas je naučio taktici, onoj nogometnoj finoći. Isto tako velike zasluge ima i Josip Miliša, s kojim individualno treniram već osam godina. Nema dana da se ne čujemo i da ne radim kako mi kaže. Mladi misle da nakon treninga u klubu je gotovo, nije… To je samo početak – zaključio je Santini.

Vatreni put

Pet nastupa u seniorskoj reprezentaciji Hrvatske upisao je Santini. Najveću je priliku dobio u neslavnom porazu protiv Španjolske (0:6) u Elcheu 2018. godine.

– Bila je to jako teška utakmica, završilo je kako je završilo. Imao sam jednu veliku priliku, promašio sam nažalost, ali što je tu je. Žao mi je što mi je to bila jedina prava prilika u karijeri. Netko ih ima konstantno, međutim jako sam sretan za svih pet nastupa. Ja sam jedan od rijetkih primjera koji je došao do reprezentacije bez jakog lobija iza sebe. Kako nisam bio u najjačim klubovima Hrvatske, nisam imao lobi iza sebe, nego sam ostao »na vjetrometini«. Smatram da sam najviše radi toga dobio manje prilika, no ipak je kvaliteta isplivala u konačnici.

Zadar radi jako dobro

Iako već dugo ne igra u Zadru, Santini redovno prati svoj klub.

– Ove sezone su odlični. Nižu pobjede, izgledaju jako dobro i sa Zagorom vode sjajnu utrku. Dugo su u ovom rangu, vrijeme je za podići se. Mlada su momčad, dosta dečkiju tek treba doći u prave igračke godine. Potencijala ima da se dođe tamo gdje se nekada bilo. Smatram da to zaslužuje Zadar i kao klub i kao grad. Odavde je potekao najbolji hrvatski nogometaš ikada. Općenito »proizvodnja« igrača u Zadru je vjerojatno najbolja u Hrvatskoj.

VAR? Donio i dobro i loše

Revolucija je u nogomet stigla 2017. godine kada je prvi puta korištena VAR tehnologija koja je puno toga promijenila.

– Meni kao napadaču ne paše. Volim one sitne provokacije, borbu za prostor, malo isprovocirati protivnika. Sve je to sastavni dio igre. Dolaskom VAR-a izgubila se draž takvih stvari, no opet ljudski faktor odlučuje pa onda imamo greške i probleme. Ima dobrih stvari, nogomet je postao više pošten, nego prije, no ima i loših. Osobno ne bih volio da se igranje rukom toliko gleda, sjeckanje igre nikome na terenu ne paše. Isto tako, u zaleđu ja bih dao prednost napadaču, no braniči se ne bi složili sa mnom. Trebalo bi biti kao u tenisu, da svaka momčad ima dvije ili tri provjere po poluvremenu pa neka iskoristi kada želi.