Energija ključ završne bitke na Višnjiku

Zagrebački dio finalne serije nije okrunio starog ili pak novog prvaka Hrvatske, po jednu utakmicu u Draženovom domu dobili su Zadrani i Cibosi pa će se o tituli odlučivati u majstorici u srijedu na Višnjiku. Možda je taj epilog i najpošteniji s obzirom na viđeno u dosadašnjih 160 minuta finala u kojima su prvenstveno carevale obrane. Ona momčad koja je bolje branila svoju polovicu terena odnosila bi prevagu, pa je tako Cibona prevagnula četvrtu utakmicu na svoju stranu i ostala u igri za naslov, a sastav Danijela Jusupa može pak biti zadovoljan što je, unatoč propuštenoj prilici da zgotovi posao u metropoli, vratio izgubljenu prednost domaćeg terena i sada ponovno ima sve u svojim rukama.

Uska rotacija

Zadranima očito ne odgovaraju nedjelje u ovoj finalnoj seriji, jer pretprošle su u prvoj utakmici doživjeli hladan tuš u svom Krešinom domu, dok se minula nedjelja pokazala jednako kobnom s najgorom napadačkom izvedbom u cijelom finalu. Cibosi su nakon treće utakmice u kojoj su nadigrani od strane Jusupove momčadi zaigrali na sve ili ništa i takav pristup im se isplatio, a mora se priznati da su dočekali i lošiji šuterski dan Zadra koji je posebno podbacio u završnih deset minuta s ukupno 11 zabijenih koševa, dok je još gore to izgledalo u uvodnih šest minuta posljednje dionice u kojima su uspjeli ubaciti tek dva poena. Bez konkretnog učinka u dionici odluke nije se ni moglo pružiti ruke prema peharu, jasno je to bilo i Jusupu koji je razloge poraza pronašao u umoru i iscrpljenosti svojih štićenika, što pak nije ni čudno s obzirom da je uglavnom koristio usluge sedam igrača i s takvom uskom rotacijom ostao bez goriva u minutama odluke. Ako se izuzme druga utakmica koja je zaključena s 35 razlike na kontu Zadra, primjetno je da je u svim ostalima Jusup imao isti modus operandi, skratio bi rotaciju na šest ili sedam igrača, dok se u suparničkom taboru minutaža dijelila na osmoricu ili devetoricu i taj fizički segment mogao bi biti itekako presudan u majstorici. Energetsko stanje momčadi diktirat će dosta toga u završnih 40 minuta finala u kojem će veliku prednost Zadranima donijeti publika, a u takvom vrućem ambijentu krcatog Krešinog doma umor se brzo zaboravlja i ostavlja se zadnji atom snage na parketu.

Pomoć s klupe

A izuzev momčadske obrane, veliku ulogu će u tih završnih 40 minuta odigrati defanziva na ključnim igračima. Cibosi su to pokazali u prošloj utakmici na primjeru Vladimira Mihailovića koji je sveden na tek jedan pogođeni šut iz igre, ukupno je gađao 1-10 i ubacio svega pet poena, kao što je u trećoj i drugoj utakmici limitiran najubojitiji tandem Cibonaša Roberson-Šiško. Koja momčad bude bolje zatvorila ključne protivničke poluge naći će se s peharom pobjednika u svojim rukama, a jezičac na vagi će biti i doprinos nekih igrača iz drugog plana, poput Adema Mekića u trećoj, ili pak Jana Palokaja u prvoj i Luke Skorića te Renata Serdarušića u četvrtoj utakmici. Zato Jusupa u tom kontekstu mogu veseliti odlične reakcije dvojice igrača s klupe, radi se o Borni Kapusti koji je krajem treće dionice tricama poveo do preokreta, i Krševanu Klarici koji se s pet pogođenih trica iz sedam pokušaja pokazao najubojitijim. Stoga se prava pomoć s klupe očekuje i u nadolazećem okršaju koji »para gaće«, jer teško je očekivati da će se petorica nositelja moći sami probijati kroz agresivnu, na trenutke i vrlo grubu obranu Zagrepčana.

Kontra tradicije

Za kraj, valja se dotaknuti i nezaobilazne tradicije koja nikako ne ide u prilog Zadranima. Finalne serije s Cibonom kroz povijest su se pokazale pogubnima, tek se jednom i to davne 2005. stiglo do trofeja, a ostalih 12 puta slavili su Vukovi. Hoće li povijest imati svoje prste i u ovoj finalnoj seriji teško je predvidjeti, no svakako nedjeljna predstava Cibosa u bezizlaznoj situaciji daje im za pravo nadati se da mogu još jednom iznenaditi favorizirane Zadrane u njihovom dvorištu, i možda uzvratiti u stilu 1986. kada su tadašnji prvaci Europe pripremili ražanj, a zec još uvijek bio u šumi i ostali na kraju bez naslova državnog prvaka. Možda nije potpuno identična situacija sada, razlika u odnosu snaga nije tako izražena, no teško da itko osim samih igrača i trenera Cibone vjeruje da se može u grotlu Višnjika doći do titule, a to pak uvelike posjeća na borbu Davida i Golijata u zagrebačkom Domu sportova pred 40 godina. Dovoljna opomena Jusupovim igračima da se ništa ne prepušta slučaju i da se unatoč jako dugoj i iscrpljujućoj sezoni pronađe potrebna energija kojom će se po četvrti put zaredom popločati put do košarkaškog trona u Hrvata.