Dujmović i Bijelić o završnici u Poreču: Koštali nas promašeni ziceri te izostanak dvojice igrača

Rukometaši Zadra 1954 do 17 godina pognutih glava vratili su se sa završnice Prvenstva Hrvatske. Nakon laganog osvajanja titule prvaka Dalmacije u sezoni u kojoj su upisali 23 pobjede u 24 odigrana susreta, očekivanja su bila visoka. No, u Poreču je stigao hladan tuš te su se Zadrani morali zadovoljiti 12. mjestom u državi. Razočarenje je prisutno, kaže pivot Krševan Dujmović, no život ide dalje.

– Nismo se nadali ovom rezultatu. Dvojice vrlo važnih igrača nam nije bilo na završnici tako da je bilo zahtjevno posložiti se i u obrani i u napadu. Da nam se kapetan Bartol Mikuljan kroz sezonu nije ozlijedio, vjerujem da bi napadali medalju. Na kraju, Rugvica je uzela brončanu medalju, a mi smo s njima prvu utakmicu odigrali neriješeno. Tu smo kiksali jer smo ih »imali«, u zadnjih minutu i pol smo dobili dva gola i remizirali. Nakon toga Koprivnica. Vodili smo cijelu utakmicu, u završnici promašili nekoliko zicera, njihov vratar obranio i sedmerac i na kraju izgubili. Već tu smo lagano pokleknuli općenito, a onda protiv Poreča kad je Frane Vrsaljko slomio ruku, tu smo pali. To nas je i koštalo na tom susretu – sumirao je Krševan.

Seniorski dres

Mladi pivot Zadra ove je sezone vrlo dobru sezonu u seniorskom dresu Zadra 1954 i »pohodu« na četvrto mjesto u 1. HRL-Jug.

– Jako puno iskustva sam dobio kroz seniorski rukomet, što mi je puno pomoglo za generaciju do 17 godina i za završnicu. Kad je počinjala sezona bio sam nervozan, ali sad sam se opustio i sigurniji sam u sebe. Smatram da sam dosta napredovao, ali i da se momčad puno bolje povezala. Finiš sezone nije bio baš najbolji, no potrudit ćemo se to ispraviti u sljedećoj – kazao je Dujmović dodajući kako sada slijedi punjenje baterija.

– Završilo je sve, sad ide odmor, a onda pripreme za novu sezonu. Još ne znamo kad kreću pripreme.

Da se radi o vrlo kvalitetnom pojedincu, govore i pozivi u mlađu kadetsku i kadetsku reprezentaciju te nastup na Europskim igrama mladih.

– Da, pozvan sam nekoliko puta. Ima jako puno dobrih igrača u mojoj kategoriji, godištu, tako da trebam se truditi i raditi. Smatram da nisam daleko od novog poziva, no opet – ako neću ja davati maksimum, neće ništa od toga biti – zaključio je Dujmović.

Slijedi odmor

Istog viđenja situacije u Poreču je i Dujmovićev suigrač među vratnicama, Sandro Bijelić, koji je u pobjedi protiv Varaždina bio i igrač utakmice.

– Svakako da ne možemo biti baš zadovoljni. Baš nam je nedostajalo sreće u prve dvije utakmice. Ti rezultati su nas već spustili, a onda još kad se Frane ozlijedio na utakmici protiv Poreča, to nas je baš dotuklo. Nakon toga smo svi više razmišljali o njemu, nego o utakmici. Ja sam zadovoljan sobom ove sezone, trudio sam se puno, ali može bolje. Ide to sve skupa na bolje, no ima još dosta posla. Dobio sam i minutažu među seniorima, mislim da sam dobro iskoristio i to je najvažnije – poručio je Bijelić dodajući koji mu je najdraži nastup ove sezone.

– Teško je izdvojiti, ali reći ću gostovanje u Rovinju. Pobijedili smo jedan razlike, ja sam u zadnjoj sekundi obranio njihov zicer. Baš mi je ostao u pamćenju taj susret.

Bijelić odlično brani iz svih pozicija, no nekako najviše mu »leže« krila. O reprezentaciji, kako kaže, ne razmišlja.

– Sve ovisi o kutu s kojeg igrač skače, mora se pratiti položaj tijela i položaj ruke. Ima jako puno detalja koje morate vidjeti na vrijeme i onda stati u pravu stranu. Reprezentacija? Ako ju zaslužim, vjerujem da će doći poziv. Moje je da treniram i trudim se. Sada imamo sigurno tjedan dana odmora, onda ćemo se skupiti, vidjeti što dalje i razmišljati o sljedećoj sezoni – podvukao je Bijelić.

Sastav Zadra 1954: Sandro Bijelić, Dominik Mavra, Lorenzo Kuštera, Romano Žuvić, Ivan Rančić, Rafael Miolović, Domagoj Stipanić, Gabrijel Vujević, Krševan Dujmović, Petar Grgić, Leo Ivković, Noa Buterin, Rino Skočić, David Zupčić i Frane Vrsaljko. Treneri: Edin Bašić i Nino Jerak.

Nino Jerak: Previše ozljeda i nesreće

Nakon duge i naporne sezone, svi su vrlo umorni, najviše trener seniora i pomoćni trener generacije U-17, Nino Jerak.

– Naravno da nismo željeli biti 12., željeli smo nešto više. Baš nam je sreće nedostajalo u prve dvije utakmice. Da smo dobili Rugvicu, možda bi bili u polufinalu. Rugvica je na kraju uzela medalju, a mi smo ju imali »u šaci«. Meni je iskreno baš žao što je ovako završilo, mislim da smo te prve dvije utakmice odigrali jako dobro. Rezultat nije bio dobar pa smo klonuli, a onda je još i došlo do ozljede Frane Vrsaljka i to je bilo to. Sve je ovo škola. Za puno ovih dečkiju je ovo bilo zadnje natjecanje, sljedeće sezone nam dolazi generacija 2007./2008. koju baš ne poznajemo ni Edin ni ja, ali upoznat ćemo se – objasnio je Jerak dodajući kako mu je posebno žao ozljeda.

– Došli smo na završnicu bez Bartola Mikuljana i Dina Grbića koji su praktički glavni oslonci momčadi, nakon toga se i Frane ozlijedio. Rafael Miolović je stigao u Poreč nakon ozljede, s jednim treningom u posljednjih par mjeseci. Meni je nevjerojatno da nam se ovakva situacija opet dogodila. Prošle godine također Bartol i Loris Hromin su bili ozlijeđeni i bolesni, ove godine ovako – zaključio je Jerak.