More sve siromašnije: Lignje gotovo da su nestale

Dvije informacije objavljene u ovim novinama unatrag petnaestak dana malo su me zaintrigirale. Obje su s lošinjskog otočja, a tema im je ista – lov lignji. U akvatoriju lošinjskog otočja u kratkom vremenu održane su dvije lignjade, natjecanja u lovu lignji. Svako s jedne strane otoka Lošinja, s donje i gornje, rekli bi otočani. Brojke o količini ulovljenih lignji bile su mi povod za pisanje ovog teksta.

Donekle ću ponoviti ono što je već objavljeno. Prvo natjecanje održano je na Unijama, drugo u Velom Lošinju. Valjda nikome ne treba objašnjavati da nisu održana u navedenim naseljima, nego na moru! Onima koji redovito love lignje važan je podatak da su natjecanja održana u siječnju, malo izvan najbolje sezone njihova lova. Ali prije bure i hladnoće. A, stari ljudi kažu: »Dok prsti ne zebu, lignje se ne love!« Sada nevažno, već je prošlo.

Na prvom natjecanju što su ga organizirali u Unijama, sudjelovalo je 20 parova i lovili su šest sati. Ukupan ulov bio im je 222 primjerka teška 29,7 kilograma. Velološinjsko natjecanje privuklo je 30 parova, a ulovili su 270 primjeraka, odnosno 45 kilograma. Podrazumijeva se, pobjednici su odskakali, tako uvijek biva. Objavljeno je, ali ponovimo – najuspješniji na Unijama imali su 60 komada i 15,11 kilograma, a u Velom Lošinju 18 primjeraka težine 6,24 kilograma. Očito su tamošnji ulovi bili ravnomjernije raspoređeni. Potvrđuje to i podatak da je na Unijama pet parova bilo bez ulova.

Puno ili malo

Čemu navođenje brojki, ponavljanje podataka što su objavljeni, zapitat će mnogi? Naprosto iz razloga što posljednjih godina kontinuirano slušamo negodovanja ribolovaca. »Lignje se izuzetno slabo love, katastrofalno, nestale su iz Jadrana, sram me bilo iskrcati se na rivu s onim mizernim ulovom, ono što su nekad bili kilogrami, sada su primjerci, ma niti toliko, manje od jedne na sat…« Ovo su neke od žalopojki okorjelih lignjolovaca, iskusnih i uspješnih, što sam ih zabilježio unatrag pet, šest godina. Tek s vremena na vrijeme čuje se dobra, optimistična informacija – ponegdje se lignje dobro love, kao u najboljim danima. Ali samo na dijelu ribolovnog mora. Nedavno sam tako slušao priču o bogatim ulovima, tu relativno blizu, na gornjem Jadranu. Lovi se puno, i to velike primjerke. Možda je to navještaj njihova definitivna povratka…

Kada čovjek pročita ove brojke, kako ih komentirati? Je li ulovljeno puno ili malo? Iz grubog pogleda neupućeni će od prve zaključiti da se dobro ulovilo, stotine primjeraka. Njih, međutim, treba pažljivo raščlaniti. Prosjek po osobi – natjecatelju na Unijama bio je 11 primjeraka, ili 1,48 kilograma. Na velološinjskom natjecanju svaki je sudionik ulovio devet lignji, odnosno 1,5 kilograma. Gotovo pa jednaki ulovi. Za šest sati dvojica, ili dvoje, ribolovaca ulovili su 11 komada, niti jednu lignju na sat po osobi. Nije baš neki ekstra ulov kojim bi se mogli hvaliti.

Statistika je često varljiva. Zna to svatko tko se barem jednom upustio u proučavanje njenih izvješća. Nije tako samo u onoj popularnoj šansoni velikog Arsena Dedića. Jest varljiva, ali i dosta govori. Treba istaknuti i činjenicu da lošinjski akvatorij spada u bolje terene za lov lignji, nadasve područje Unija. U boljim vremenima mnogi ribolovci sa šireg riječkog područja, iz Rijeke, Opatije, Kostrene, znali su se barkama zaputiti prema tom otoku. Birali su dane oko užbe, punog mjeseca. Ako se dobro lovilo, ostajali su čitav tjedan, pa i duže. Pred očima su mi slike nekih barki u povratku. Sreća njihova što je bilo hladno, i što su glavonošci manje podložni kvarenju nego riba. Hladnjaci na takvim barkama, od sedam, osam metara tek su kasnije instalirani, ali nisu veliki. Znano je, također, da Rabljani godinama masovno dolaze loviti lignje na područje Unija. Nije im baš blizu, a teško je tempirati vrijeme otvaranja mosta Prevlaka, ako uopće koriste taj prolaz. I vremena su danas druga, barke su kvalitetnije, imaju snažne motore, brže dolaze na odredište, nude pristojan komfor. Samo da se lignje pojave…

Osiromašeno more

Uostalom, priča o lignjama nije novost za naš Jadran. Kada se povede razgovor o hobotnicama ili sipama, zaključak je isti, pa o nekim ribama, na primjer šargu, konju, picu, kantaru, škarpini… More je osiromašeno, to je stvarnost od koje ne možemo, i ne smijemo, okretati glavu. Ne može nas tješiti činjenica da to nije samo jadranski problem, da ima mora što su u puno gorem stanju. Ali, vratimo se lignjama.

Glavonožac drag kao lovina, a gurmanima još draži na stolu, skromno se lovi, a dosta traži. Zacijelo je to jedan od razloga što je cijena jadranskih, ručno ulovljenih lignji previsoko uzletjela. Skupe su i one od koće. Slušam, međutim, priče onih koji ribu i plodove mora kupuju u našim supermarketima. Gotovo svi u ponudi imaju dubokosmrznute morske organizme, uključujući lignje. To su one što ih nazivamo »patagonice«. Ulovljene su u raznim morima i oceanima, ne samo u tom dijelu svijeta. Kažu, i one su cijenom daleko od realne. Uvjerava me poznanik, uoči Božića u jednoj maloj ribarnici prodavane su skuplje od 100 kuna. Danas nam je lako to preračunati u aktualnu valutu. Na to se nadovezuje drugi, žali se da mu je preskupa marenda kada naruči »rižot s lignjama«, ili »crni rižot«!

Mogle su brzo narasti

Liganja nema, slabo se love. Mnogi pitaju zašto, a valjani i konkretan odgovor nitko ne nudi. Samo nagađamo… Pojedinci duljeg pamćenja vraćaju se ljetnim mjesecima prije petnaestak, dvadeset godina. Tu, na širem riječkom području u ogromnim količinama lovljene su sitne lignje. Ne male, nego lignjice, tek izležene, kako su neki komentirali. U jedan kilogram stalo je sedamdesetak komada. Oni savjesniji upozoravali su tada, apelirali… Nemojte takve loviti, ostavite ih da odrastu, bit će vam bolje loviti velike za koju godinu. Bilo je uzalud govoriti, nije bilo kome. Eventualno, čuo se odgovor da te lignje neće nikada narasti, da je to takva sitna vrsta.

Ne usuđujem se tvrditi da je to razlog što se lignje slabo love, nisam kompetentan. Treba, međutim, istaknuti da lignja, kao i ostali glavonošci, ima kratak životni vijek, da su one sitne lignjice mogle brzo narasti. I, što je najvažnije, tada bi ostavile potomstvo!