Dok se u Ravnim kotarima stalno smanjuje proizvodnja povrća, ono se naručuje iz Podravine

Dosta mi je vrućine, osobito one noćne, cjelodnevne gužve i buke. Odoh u Podravinu gdje se dnevne temperature također penju iznad 30 stupnjeva Celzija, ali zato one noćne iznose oko 17 stupnjeva i odlično se spava. Razlog mojeg odlaska u Podravinu nisu temperature i gužve, već treba spremiti zimnicu. Mi koji smo staroga kova još uvijek moramo imati nekoliko vrsta prehrambenih proizvoda u konobi, podrumu ili smočnici, a koje koristimo tijekom cijele godine.

Na prvom mjestu je zimnica, zatim vino proizvedeno od vlastitog ili kupljenog grožđa po tradicionalnoj recepturi, maslinovo ulje iz vlastitog maslinika i, dakako, delicije od svinjskog mesa koje se danas proizvode od kupljenih svinjskih polovica, po mogućnosti od svinja s domaćih farmi i sušenih u vlastitoj sušari.

Uz značajne financijske izdatke traži to, dakako, i dodatne aktivnosti, ali kako govori moj prijatelj Zoran, koji uz gotovo svakodnevni boravak na moru nađe vremena za spremanje zimnice, »barem znaš što jedeš.«

Foto: Marijan Tomac

Spremanje zimnice

Cijene povrća u priobalju, a pogotovo na otocima, otišle su u nebo, i to ne samo cijene povrća prve i druge klase, već i industrijskog koje se najčešće koristi za preradu u zimnicu. Zbog toga će brojni naši sugrađani koji su spremali zimnicu odustati od tog posla, budući da je isplativije kupovati zimnicu spremljenu na obiteljskim gospodarstvima koja se nudi na prigodnim sajmovima, a osobito industrijsku od renomiranih proizvođača.

Ne isplati se, dakako, ići po dvije gajbe pomidora i vreću paprike u okolicu Virovitice gdje je proizvodnja povrća gotovo potisnula proizvodnju tradicionalnih ratarskih kultura. Kombinacija plasteničke i proizvodnje na otvorenom je ono što karakterizira ovaj poljoprivredni kraj. Oni koji su se odlučili za proizvodnju povrća imaju u prosjeku nekoliko tisuća četvornih metara plastenika, a na otvorenom proizvode povrće na površini većoj od pet hektara. Naravno, ima i onih koji imaju nekoliko hektara plastenika, a na otvorenom povrće proizvode na 50 i više hektara, kao što je slučaj s OPG-om Ana – Marija Čajkulić iz Sedlarice pored Pitomače, čije se svježe voće i povrće može kupiti u većini trgovačkih lanaca širom Hrvatske, pa tako i u zadarskom kraju.

Foto: Marijan Tomac

Za ovu priču obišao sam nekoliko manjih proizvođača u virovitičkom kraju koji dio robe plasiraju otkupnim centrima, a dio prodaju na kućnom pragu ili ga voze na zelenu tržnicu u Zagreb. Ovaj oblik prodaje polako nestaje i ovih dana velika količina povrća propada, budući da nema kupaca. Trgovinski lanci traže kontinuiranu opskrbu robom, koja usto mora biti sortirana i ohlađena, što mali proizvođači ne mogu ispoštovati, ali istovremeno nikako da se udruže u zadruge. U cijeloj Europi proizvođači voća i povrća su u zadrugama i tamo to funkcionira, pa se postavlja pitanje zbog čega to ne bi funkcioniralo i kod nas.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Darko Gucek iz Pitomače bavi se proizvodnjom lubenica, paprike, tikvica i ostalog povrća. Vrijeme je najveće berbe i u kući je samo gospođa Branka, Darkova majka. Ljubazna je i daje mi sve informacije, ali za detalje oko proizvodnje povrća treba sačekati gospodara Darka ili Darkovog oca Božidara, koji je nakon kratkog vremena stigao iz polja vozeći punu prikolicu lubenica.

Tražene lubenice

– Lubenice na kućnom pragu prodajemo po 0,40 eura za kilogram, što smatramo odgovarajućom cijenom. Roba u prosjeku ima težinu od osam do petnaest kilograma. Od nas je kupuje domaći svijet, ali i vikendaši koji dolaze u svoje vikendice i odvoze robu i to najviše u Zagreb, pri čemu je ne kupuju samo za sebe, već i za svoje prijatelje, govori Božidar.

Dok Guceki prvenstveno proizvode robu za uporabu u svježem stanju, OPG Željko Živko iz Otrovanca pored Pitomače odlučio se za proizvodnju industrijskog povrća.

– Članovi naše mnogobrojne obitelji su pošli svaki na svoju stranu, ostali smo supruga Blaženka i ja, započinje priču gospodar Željko dodajući kako posjeduju 1.500 četvornih metara plastenika, dok na otvorenom proizvode na 1,5 hektara.

Željko Živko/Foto: Marijan Tomac

– Radnike je nemoguće naći. Uz postojeću mehanizaciju većinu poslova obavimo Blaženka i ja. Tijekom berbe pomažu nam ukućani kada se vrate s posla, kaže Željko koji je rekao kako su se prvenstveno opredijelili za proizvodnju industrijskog povrća gdje vodeću ulogu imaju paprike u tipu rog i paradajz paprika.

– Tu su i krastavci salatari i kornišoni, te balancane, tikvice i rajčica. Dio prodajemo na Veletržnici u Zagrebu, a dio dajemo otkupljivačima. Mogu reći da posao s otkupljivačima u posljednje vrijeme »šteka«, budući da sve više ljudi kupuje u trgovinskim lancima, žali se ovaj poljodjelac.

Živkovi posljednjih nekoliko godina proizvode zimnicu ne samo za vlastite potrebe, već i za prodaju.

– Kiselimo krastavce, ciklu i papriku te radimo domaći ajvar. Kupaca za ove proizvode ne manjka, budući da se sve radi bez konzervansa, onako kako je radila još moja majka, pojašnjava gospođa Blaženka dodajući kako im je u zadnje vrijeme značajan broj kupaca naručio robu.

– Kada sve bude spremno za isporuku, šaljemo im je na kućni prag ili je dolaze sami preuzeti. Za kupnju robe od nas ne javljaju nam se samo kupci iz okolnih mjesta i bliže okolice, pri čemu mislim na Bjelovar, Viroviticu i Zagreb, već i ljudi iz Rijeke i Istre koji vole domaću zimnicu, otkriva Blaženka.

Suša uništava kukuruz

Proizvodnja industrijskog povrća ima dugu tradiciju u ovom dijelu Podravine. Razlog tome je blizina sjedišta tvrtke Podravke koja preuzima sav višak proizvoda, ali u posljednjih nekoliko godina industrijsko povrće sve više se prodaje kao konzumno. Primjerice, današnji hibridi rog paprike, onako zagasito crveni veličine kao cipela broj 48, upravo mame da se bace na gradele. Tu su i neke druge vrste povrća koje su svakim danom sve traženije. Batat zamjenjuje krumpir, a njegova proizvodnja nije previše zahtjevna. To sam saznao na OPG-u Renata Šolić u Otrovancu. Renata i njezin suprug Vlado ove godine su posadili batat na površini od 1,5 hektara i to početkom svibnja. Za vađenje će prispjeti polovinom rujna.

Vlado Šolić/Foto: Marijan Tomac

– Batat nije odviše zahtjevan za proizvodnju. Presadnice je najbolje kupiti u rasadniku, a daljnja proizvodnja je na foliju i pod sustavom kap po kap, govori Vlado dodajući kako batat ne napadaju bolesti i štetnici, tako da ga ne treba zaštititi.

– Kod izbora terena za sadnju ovog povrća treba biti oprezan, budući da batat voli lagano, pjeskovito tlo koje nije odviše bogato hranjivima. Ali tu nastaje problem, budući da takvo tlo brzo zasuši, pogotovo ovo ljeti, zbog čega treba batat zalijevati. Srećom, imamo bunar dovoljne izdašnosti pa i to rješavamo, pojašnjava Vlado.

Otužno je gledati kukuruz na podravskim poljima. Lišće mu se uvilo i počelo žutjeti, a zrno se slabo nalilo. Ako se nastavi suša, neće se proizvesti dovoljna količina kukuruza koji se treba upotrijebiti kao stočna hrana. Za razliku od onih količina kukuruza koji se proizvode za stočnu hranu, kukuruz šećerac je u odličnom stanju. Svatko tko se odluči za proizvodnju šećerca mora imati sustav za navodnjavanje, saznajemo od Vladimira Čajkulića koji je ovu godinu zasijao šećercem pet hektara.

– Sijao sam ga u različitim rokovima te sam sijao sorte različite dužine vegetacije, tako da ga berem tijekom cijelog srpnja i kolovoza, priča Vlado. Za one koji prolaze ovim krajem, uz prometnicu mogu kupiti klip šećerca po cijeni od 0,20 eura.

Očito je da proizvodnja povrća iz Ravnih kotara gdje je, nažalost, sve više zapuštenih i neobrađenih poljoprivrednih površina, seli u druga područja u kojima ima značajan broj mladih poljoprivrednika.