Četvrtak, 19. studenog 2026

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Boris Dželalija

Zadarski liječnik u romanu opisao dramatične trenutke obrane i stradanja Škabrnje

Autor: Portal ZL

19.11.2026. 01:01
Zadarski liječnik u romanu opisao dramatične trenutke obrane i stradanja Škabrnje

Foto: Luka Jeličić



U sklopu programa obilježavanja 35. obljetnice stradanja Škabrnje, u Memorijalnom centru održana je književna večer »Ratne priče iz Škabrnje«, tijekom koje su čitani ulomci iz romana »Gospodar svojih odluka« Borisa Dželalije.




Riječ je o djelu s autobiografskim elementima koje kroz život glavnog junaka Mislava donosi priču o odrastanju, školovanju, liječničkom pozivu i burnim desetljećima hrvatske povijesti, s posebnim osvrtom na Domovinski rat i stradanje Škabrnje. Autor romana, poznati zadarski liječnik, infektolog i sveučilišni profesor Boris Dželalija, rođen je 1955. godine u Ključu kod Drniša. Kao dragovoljac Domovinskog rata sudjelovao je u borbama u Škabrnji, a stekao je čin pričuvnog pukovnika Hrvatske vojske. Roman je objavila Matica hrvatska 2021. godine, a kritičari su ga opisali kao jednostavno, dirljivo i uvjerljivo ispričanu priču koja osobne sudbine povezuje sa svjedočanstvom jednog vremena.


Ponedjeljak, 18. studenoga 1991. u Škabrnji…


Iz romana »Gospodar svojih odluka« autora Borisa Dželalije


Ponedjeljak, 18. studenoga 1991. u Škabrnji, nije samo dan kojega se Mislav stalno sjeća i nikada ga ne zaboravlja. To je dan u kojem stalno živi. Bilo je jutro, prava studen. Probudile su ga četničke granate. Srbočetnička neman napala je našu Škabrnju. Škabrnja je krvarila, četnici su klali i ubijali, palili su plodnu, nama milu i dragu hrvatsku zemlju… Duboko je u njegovo sjećanje urezana slika ulaska mladog čovjeka u ambulantu, njegova blijedog lica, izbezumljenoga praznog pogleda, drhtavoga i jedva čujnoga glasa i nerazgovijetnih riječi: »Mojoj materi visi noga, krvari, ljudi moji, spasite je, spasite je, molim vas!«… Stigli su za desetak minuta u dvorište obitelji Žilić, gdje je na tlu ležala nepomična i okrvavljena Milka s višestrukim prijelomima potkoljenice i vanjskim krvarenjem… Mislav, uživljen u sve to, stalno je mislio na svoju obitelj. Njegovoj kćeri, tatinoj miljenici, nedostajala su još dva mjeseca do punih pet godina…




Rade, iako je prepoznao glasove domaćih ljudi, glasove svojih Škabrnjana, s nevjericom je provirio glavom kroz otvor na ulazu u kanal i u tili čas izgovorio: »Doktore, ovo su naši, spašavajte glavu, biž’te s njima!« Prije napuštanja kanala u kojem je bilo sklonište od gelera neprijateljskih granata, u silnom, ali kontroliranom uzbuđenju izvukao je Mislav iz torbe posuđeni napunjeni pištolj ‘tetejac’ 7.62 mm, repetirao ga i zapitao Radu: »Sigurni ste da su to naši?« Čudeći se i zureći u Mislava, odmah mu je odgovorio: »Naši su, doktore. A što će vam pištolj?« Mislav je na to tiho odgovorio: »Ako su naši, nećete čuti pucnjeve. Ako čujete pucnjeve, nećemo se više živi vidjeti.«


Mislav, uvijek gospodar svojih odluka, između smrti i zarobljavanja u četničke ruke odabrao je smrt. Pucnjevi se nisu začuli. Bili su to hrvatski vojnici… Mislav i Brene priključili su se manjoj grupi Škabrnjana, hrvatskih vojnika i zajedno u traženju opstanka na životu pošli u nepoznato i nesigurno. Sljedećih četiri do pet sati za spas svoga života svi su morali puzati, preskakati zidove i opet puzati, trčati, zastajati, a četničke granate i puščani metci padali su i zujali blizu i sve bliže i bliže… Nije mu, kao ni drugima iz skupine, preostalo ništa drugo nego ležati na leđima i moliti se dragom Bogu za spas života. Tako je i bilo, a pucnjava se konačno počela pomalo smanjivati i primirivati… Zajedničkim dogovorom – među njima nije bilo zapovjednika, a tako ni zapovijedi – svi su se istodobno pridigli, preskočili i taj posljednji zid.




Tako su umorni i iscrpljeni stigli na cilj, zašli u nasade škabrnjskih bajama i provlačili se između njihovih stabala, nastavili svoj još uvijek neizvjestan i nesiguran put iz škabrnjskoga pakla. Pred njima su se, ne tako daleko, pokazale kuće susjednoga sela. Bio je to samo privid da su se izvukli iz neposredne opasnosti i odmakli od ralja neprijateljskih zvijeri. Odjednom su iznad njih doletjeli neprijateljski borbeni zrakoplovi. Netko iz skupine krikom je zavikao: »Brzo, brzo, odmah u smrike, bacajte se, bacajte u smrike… u smrike!… Svaki njihov let donosio je potporu četničkim zlikovcima, a Mislavu i njegovim vojnicima i prijateljima smrtonosni teret. Zrakoplovi su izbacili svoj teret, a oni su se izvukli iz smrika. Noć se spustila, a oni su stigli u Jošane. Škabrnja je gorjela u plamenu, a u njoj, u tom pitomom hrvatskom selu trajao je bal četničkih vampira u režiji takozvane Jugoslavenske narodne armije uz pasivno i krajnje neljudsko držanje europske i svjetske političke elite i diplomacije…«