Valentino Radman: Kod portreta je važno uhvatiti titraj duše

Valentino Radman je akademski slikar koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ivice Šiška, a trenutačno radi kao srednjoškolski profesor u Gimnaziji Franje Petrića (MIOC) gdje predaje Umjetnost. Prošli tjedan je u Caffe galeriji Gina predstavio svoju četvrtu samostalnu izložbu, a koja se može pogledati do 4. lipnja. U povodu toga nam je otkrio zašto je baš odabrao taj prostor i kako je zamislio postav.

– Izložio sam petnaestak slika i nisam slijedio neku zadanu koncepciju s obzirom na to da nije izložena u prostoru koji to zahtijeva. Gina je kultna caffe galerija koja postoji četrdesetak godina te predstavlja jedan intiman i neformalan prostor pored kojeg prolazi jako puno ljudi. Zato sam slike posložio po nekom svom osobnom kriteriju, apstrakcije su na jednom zidu, a figuracije na drugom, otkriva nam Valentino koji je primarno specijaliziran za portrete.

Majstor portretistike

– Kod slikanja portreta najviše me privlači fizionomija, ili pak, izraz lica koji upućuje na jedno stanje duha ili duše s kojom ja u tom trenutku rezoniram. Najčešće slikam prijatelje ili prijatelje od prijatelja. Nekad slikam uživo, a nekad po fotografijama u situacijama kada je neka osoba spriječena ili jednostavno ne može odvojiti vrijeme. Tada napravim seriju fotografija koje će mi pružiti dovoljno vizualnih informacija. Međutim, rad po fotografiji ima neke nedostatke, a jedan od njih svakako je njezina dvodimenzionalnost.

Pored toga, kamera reagira na svjetlost i njoj je posve svejedno tko se nalazi ispred nje, dok nama nije jer promatramo i percipiramo svijet oko sebe kroz određene filtere. Ti filteri mogu biti kultura, obrazovanje, znanje, spol ili trenutačno stanje duše i raspoloženje. Kod fotografije ne mogu uvijek dobiti informacije koje mi trebaju s obzirom na to da je ljudsko lice trodimenzionalno, a dok slikam uživo mogu se pomaknuti i vidjeti te detalje koje kamera nije zabilježila. Nijedna kamera ne može zabilježiti onoliko vizualnih informacija koliko ih postoji u stvarnosti.

Kod slikanja portreta nije cilj samo postići sličnost već dočarati duh osobe. Ako je portretist dobar, on kao alkemičar može transcendentirati materiju, pigment, i potaknuti emocije kod promatrača. Leonardo da Vinci je govorio kako je slikarov zadatak uhvatiti titraje duše. Upravo je to ono najteže, biti sposoban primitivnim sredstvima, pigmentom i kistom, postići da promatrač osjeti psihološku komponentu osobe ili titraj duše. I to je ono što najviše volim kod portreta, objasnio nam je Valentino, i kazao kako mu apstrakcija dođe kao odmor i »punjenje« baterija za slikanje figuralike.

Odmak od figuralike

– Iako mi je specijalnost portretistika, nakon dvije ili tri slike poželim raditi u totalno drukčijoj maniri. Tako sam posljednjih mjeseci, uz figuraliku, dosta slikao i apstrakciju. Stvar je u tome da svaka slika sa sobom nosi određenu energiju koja traje određeno vrijeme. Kada mi splasne ta energija onda sliku ostavim nedovršenom, pa joj se ponovo vratim kada osjetim istu tu energiju koja odgovara toj vrsti slike.

U tim trenucima zapravo ponovo dobivam energiju potrebnu za slikanje portreta. Svaki put kada počnem slikati na radikalno drukčiji način, apstrakciju ili figuraciju, osjećam se kao da ne trošim energiju već kao da je dobivam. Pritom ne mislim na fizičku energiju, nego na mentalnu ili emocionalnu energiju, rekao je Valentino.

– Premda preferiram realizam, slikanje apstrakcije mi predstavlja »punjenje baterija« zato što tada ne slikam nešto što je konkretno preda mnom i što mi izaziva emocije, primjerice neku osobu ili prizor, nego oblike i boje koji postoje u meni. Međutim, kod apstrakcije je bitno da su svi elementi smisleno komponirani jer će tek tada izazvati nekakvo rezoniranje kod pojedinca. S obzirom na to da je apstrakcija otvorena, svaki promatrač u njoj može pronaći svoja vlastita značenja koja nisu unaprijed zadana.

Vizualna komponenta je danas izrazito važna i ljudi reagiraju na boje i oblike koji izazivaju emocije u njima, a pogotovo onda kada su dio naše svakodnevice. Govoreći o tome jako mi se sviđa kako je Michelangelo razmišljao o kiparstvu kao o disciplini koja mu je omogućila da stvara nešto što ne postoji u prirodi. Naime, smatrao je da se umjetnik najviše može približiti božanskom jer stvara iz sebe oblike koji nisu postojali prije.

I mi reagiramo na te oblike, pa čak i male bebe, upisani su nam u DNK. U svakodnevnom fizičkom svijetu mi se snalazimo upravo pomoću dešifriranja oblika i boja, kazao je Valentino i osvrnuo se na svoje prijelazne oblike između figuracije i apstrakcije.

Poluapstrakcija

– Kada slikam slobodnije forme ne razmišljam o tome hoće li biti isključivo apstrakcija ili nešto između. Nakon što napravim prvotnu skicu uvijek si postavim pitanje jesam li to već negdje vidio. Ako je odgovor ne, onda idem u tom smjeru. Naravno, danas je teško naslikati nešto što već nije viđeno, ali mi je to nekakva nit vodilja. Trenutačno se nalazimo u trenutku povijesti u kojem se slikarstvom bavi više ljudi nego ikada prije. Međutim, danas postoji parcijalizacija u kojoj se sve stavlja u nekakve ladice, na primjer galerijski umjetnici su bolji od ilustratora koji nisu »dobri«, isto kao niti grafičari zato što rade prema narudžbama.

No isto tako je i većina slika kroz povijest zapravo bila narudžba, na primjer Sikstinska kapela. Postoji veliko tržište ilustracija, po meni vrhunskih, gdje ilustratori iz 2023. godine slikaju uzbudljivije nego što sam ikada prije vidio u suvremenoj umjetnosti. Ali problem je u tome što se to danas smatra komercijalnom umjetnošću kojoj je cilj zadovoljiti naručitelja, objasnio je te se nadovezao i na pitanje tko zapravo pripisuje umjetničku vrijednost.

– Još 1980-ih su kritičari pisali o problemu pretvaranja umjetnosti u trgovinu ili natjecanje. Naime, postoji establišment galerista, velikih muzeja, slikara i novinara. Funkcionira na principu povratne sprege u kojem se jedan mladi umjetnik promovira preko medija, dok mu galerist osigurava izložbu i poziva svoju klijentelu. Nakon što se umjetnik predstavi publici njegova cijena raste, a galeristi zarađuju na tome jer plaćaju novinare i kritičare.

Negdje sam pročitao podatak kako u SAD-u svake godine završi 24 tisuće ljudi slikarstvo ili povijest umjetnosti. Svaki od njih se želi probiti i doći do svojih pet minuta slave, a danas je to najjednostavnije tako da se izazove šok. I to je ono što mi se nikako ne sviđa! Međutim, u mainstream medijima će se uvijek pronaći nešto što izaziva šok, dok umjetnost može biti nepostojeća, prokomentirao je te se kao srednjoškolski profesor osvrnuo na odnos ljudi prema umjetnosti i njegovoj ulozi u svemu tome.

– Umjetnost je neupitno prisutna u društvu, ali publika nije toliko zainteresirana. Naime, rekao bih kako na otvorenje neke likovne izložbe dođe 95 posto ljudi, a nakon toga 5 posto. A od tih koji dođu uglavnom se radi o prijateljima i poznanicima autora. Ono što ja mogu činiti kao profesor je senzibilizirati gimnazijalce, iako jednom tjedno, da uvide kako umjetnost nije samo nešto šareno što će staviti na prazan zid, već da je ona puno više od toga. Ako umjetnost promatramo kao materijaliziranu ljepotu, ne nužno onu sladunjavu, ona predstavlja puno širi pojam.

Ljepota je ono kada promatraš neku sliku i kada ne možeš odvojiti pogled od nje, i kada doživiš izmijenjeno stanje svijesti. Primjerice, gledaš i doživljavaš poruku koju ti je prije stotinu godinu uputio neki slikar i ta poruka postaje dio tebe. Kao da si pronašao djelić sebe za koji nisi ni znao da ti nedostaje. To mi je fascinantno! Umjetnost djeluje intelektualno, emocionalno i psihološki. Ona nas oplemenjuje i čini nas kompletnijim ličnostima. Pritom je samo potrebno da ljudi budu senzibilniji i otvoreniji kako bi mogli osjetiti isto, zaključio je Valentino.

Murali

– Drago mi je da se u Zadru posljednjih nekoliko godina pojavio popriličan broj kvalitetnih murala. No svijest o muralima kod nas još uvijek nije tako velika, kao što je slučaj na Zapadu. Naime, prije desetak godina prvi put sam saznao za jedan francuski festival na kojem se okupljaju muralisti iz čitavog svijeta i ukrašavaju napuštene zgrade i slično. Tijekom festivala crtači stripova slikaju scene iz stripova. To mi je bilo spektakularno i poželio sam odmah nešto slično u svom gradu. Međutim, kako kaže, problem je u tome što se svi stanari neke zgrade moraju usuglasiti oko toga.

– Tijekom 2018. godine sam imao sretnu okolnost da sam u okviru KvartArta dobio priliku naslikati jedan mural na križanju ispod Gradske knjižnice Zadar. Druga sretna okolnost u svemu tome je bila što je vlasnica te kuće pristala na to. Pored toga, prvi mural sam naslikao 2017. godine na stubištu škole u kojoj radim. Naslikao sam prvi panoramski prikaz Zadra iz 1476. godine. Potom sam naslikao i drugi mural na fasadi škole i treći na suprotnoj strani. A trenutno radim i četvrti mural na sportskoj dvorani MIOC-a, ispričao nam je Valentino koji si je zadao zadatak da svake godine naslika jedna mural oko škole, a u svemu tome ima i podršku ravnateljice.

Valentino’s blog

Tijekom 2010. godine pokrenuo je blog na engleskom jeziku, a potaknulo ga je to što tad nije postojala nijedna web stranica na kojoj bi se stranci mogli informirati o hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

– U to vrijeme sam bio dosta aktivan na različitim forumima gdje su se uglavnom okupljali ljudi iz Zapadne Europe, dok sam ja jedini bio iz Istočne Europe. Raspravljali smo o umjetnosti i ja sam stavljao slike hrvatskih autora, a oni su bili oduševljeni, no nisu znali ništa o njima niti čak gdje se nalazi Hrvatska. Tako sam svaki put iznova morao objašnjavati.

Zato sam negdje oko 2008. godine odlučio poslati prijedlog Ministarstvu kulture da se napravi takav site na koji bi se učitavale slike hrvatskih umjetnika, od Majstora Radovana do suvremenih umjetnika. Međutim, dobio sam odgovor kako je to odlična ideja, ako bi se sam prihvatio toga. Nakon toga neuspjelog pokušaja oko 2010. godine sam počeo učitavati slike na svoj blog. Nisam nikad imao problema s copyrightom zato što slike nikad nisu bile namijenjene u komercijalne svrhe.