Simpatični makarski alpinist o avanturi života na Grenlandu: 'Napatio sam se više nego u prvom braku'

Makarski planinar i alpinist sa zagrebačkom adresom Željko Bockovac u kolovozu je ostvario dugogodišnju želju i samostalno prošao 110 kilometara dugu rutu od Kapisillita do Nuuka na Grenlandu. Šest dana probijao se kroz močvare, rijeke i zahtjevan teren, uz gotovo neprekidnu kišu, maglu i neizvjesnost koju donosi boravak u divljini. Svoje iskustvo predstavio je na predavanju u Planinarskom društvu Paklenica, gdje je govorio i o svojoj novoj knjizi »Zimsko planinarenje, ledenjačke tehnike i visoka gorja«.

Ideja o putovanju na Grenland rodila se još 2000-ih, tijekom leta prema Aljasci. Pogled na golemo bijelo prostranstvo iz zrakoplova ostao mu je u sjećanju, a želja da jednom istraži taj udaljeni i slabo naseljeni dio svijeta pratila ga je sljedećih 26 godina. Planinarenjem se počeo baviti s 13 godina, a iza sebe ima više od tri desetljeća alpinističkog iskustva i devet ekspedicija, od kojih je šest organizirao i vodio. Grenland ga je privukao upravo svojom izoliranošću i mogućnošću odlaska u krajolik u kojem nema uobičajenih planinarskih gužvi.

– Kad sam 2000. godine letio prema Aljasci i ugledao tu ogromnu bijelu površinu, rekao sam sebi da moram otići tamo. Privlačilo me upravo to što nema ljudi, što nema gužve. Volim otići negdje gdje nema nikoga. I tako sam 26 godina poslije napokon odlučio otići na Grenland, započinje Bockovac.

Putovanje je prvotno planirao s prijateljem koji živi na Islandu, no samo sedam ili osam dana prije polaska suputnik je odustao. Budući da je već imao kupljene karte i rezerviran godišnji odmor, Bockovac je morao brzo pronaći alternativu. Odlučio je promijeniti prvotni plan i krenuti sam, odabravši približno 110 kilometara dugu rutu od Kapisillita do Nuuka, glavnog grada Grenlanda. Do početne točke stigao je brodom, a zatim se pješice namjeravao vratiti prema gradu.

– Kad je plan s njim otpao, ostao sam sam. Pomislio sam, što ću sada? Uzeo sam godišnji, kupio karte i na kraju odlučio da idem sam. Pronašao sam tu stazu od 110 kilometara i rekao – »idem tu«.

Samo karta i instinkt

Prije polaska proveo je nekoliko dana u Nuuku, gdje se upoznao s lokalnom svakodnevicom i kulturom. Grenland, na kojem živi oko 60 tisuća stanovnika, još se uvelike oslanja na ribarstvo, lov i pomorstvo, dok je turizam tek u razvoju. Posebno su ga zainteresirale promjene u načinu života Inuita i postupno napuštanje nekih tradicionalnih običaja.

– U muzeju sam mogao vidjeti kako se nekada živjelo. Stariji Inuiti žale se da mlađe generacije sve manje drže do tradicije. Prije 30-ak godina gotovo je svaka kuća imala pseću zapregu, po desetak ili petnaest pasa. Danas su tu motorne sanjke. Ljeti ih prekriju ceradama, a čim padne snijeg, ponovno ih koriste.

Na Grenlandu je dopušteno kampiranje na otvorenom, uz poštovanje privatnog prostora stanovnika. Tako je i tijekom boravka u Nuuku šator postavio gotovo u središtu grada. Do Kapisillita nije stigao velikim trajektom kakav je zamišljao kada je kupovao kartu.

– Umjesto toga, dočekao me je mali žuti brod dug svega sedam ili osam metara, a osim posade – dvije Inuitkinje – bio je jedini putnik. Tih dva i pol sata vožnje kroz fjordove bili su mi najljepši dio putovanja, iskreno će Bockovac ističući kako su mu plutajuće sante leda, neobični oblici ledenih stijena i magla koja se spuštala nad morem ostavili poseban dojam.

No, dolaskom u Kapisillit počela je sasvim drukčija avantura. Umjesto očekivanih trgovina i smještaja, ondje je zatekao tek nekoliko kuća, od kojih su samo dvije bile naseljene. Zbog najavljene kiše pronašao je improvizirano sklonište u kontejneru, a sljedećeg jutra krenuo na put. Na karti se 110 kilometara ne čini kao osobito velika udaljenost, no grenlandski teren znatno je usporio napredovanje. Velik dio rute nije imao jasno vidljivu stazu, pa se orijentirao pomoću offline karte na mobitelu.

– Nisam nosio satelitski telefon, nisam imao nikakvu posebnu komunikacijsku opremu. Da se nešto dogodilo, tko zna kada bi me pronašli. Oko 60 do 70 posto staze uopće nije vidljivo. Morao sam stalno provjeravati na mobitelu jesam li još na pravom putu, opisuje alpinist koji je unaprijed dogovorio sa suprugom i prijetaljima, ako se ne javi za osam dana, to znači da mu se nešto dogodilo.

Medvjed ili ipak ovca?

Umjesto najavljenog duljeg razdoblja lijepog vremena, kiša je padala gotovo neprekidno. Kretanje je dodatno otežavalo mokro kamenje uz obalu, a zbog plime su pojedini prolazi bili još uži. Posebno zahtjevni bili su prijelazi preko rijeka i potoka.

– Dođeš do rijeke i moraš pronaći gdje ćeš prijeći. Sve je sklisko, pa ideš malo uzvodno, malo nizvodno, tražiš prolaz. Ponekad sam morao i bacati kamenje kako bih napravio mjesto na koje mogu stati. Ti prijelazi oduzimali su dosta vremena, govori Bockovac koji je imao i izazove s močvarnim površinama prekrivenim mahovinom, gdje su mu noge propadale do koljena, pa je do kraja putovanja nosio mokre gojzerice.

Grendlansko ljeto donijelo mu je i neočekivane rojeve komaraca. No, puno veći oprez i strah izazivala je mogućnost susreta s polarnim medvjedom. Iako ih u tom razdoblju na zapadnoj obali uglavnom nema, opasnost nije bila isključena.

– Susreo sam dvoje Danaca koji su krenuli prije mene. Rekli su mi da je prije šest godina na tom području polarni medvjed pojeo jednog planinara. Nije mi baš bilo svejedno kad sam to čuo. Tješio sam se da je vjerojatno riječ o početku ili kraju ljeta, kada medvjedi zbog snijega dolaze bliže obali. U razdoblju kada sam ja bio tamo povlače se prema unutrašnjosti jer se snijeg uz obalu otopi, priča Bockovac kojeg je strah pratio tijekom cijelog putovanja. Jednom je u daljini, kako priča, među grmljem, ugledao bijele obrise i na trenutak pomislio da bi to mogao biti mjedvjed. Srećom, ispostavilo se da su to bile ovce.

Mokra odjeća i oprema dodatno su povećavali težinu ruksaka, koji se trećeg dana raspao. Morao je improvizirati kako bi popravio naramenicu i nastavio hodati.

– Morao sam improvizirati s užadima od šatora. A i šator je propuštao već od prvog dana, dodaje.

Oluja na rubu litice

Unatoč problemima, nastavio je prema Nuuku, prelazeći između 15 i 20 kilometara dnevno, ovisno o zahtjevnosti terena.

– Četvrtog dana susreo sam i drugog planinara, Amerikanca Elliota, koji se kretao u suprotnom smjeru. Razmijenili smo iskustva i informacije o dijelovima rute koji su nas čekali, kaže Bockovac.

Na stotom kilometru stigao je do posljednjeg bivka. Iako je mogao nastaviti prema cilju, odlučio je ondje prespavati i iskoristiti priliku za odmor. Sklonište se nalazilo na rubu litice, a konstrukciju su držale bočne sajle. Mirno poslijepodne uz kavu ubrzo je zamijenila olujna noć.

– Toliko je puhalo da cijelu noć nisam zaspao ni sekunde. Stalno sam gledao te sajle koje drže konstrukciju i razmišljao što će se dogoditi ako neka popusti. Spakirao sam sve stvari i samo sam čekao da svane kako bih mogao krenuti, iskreno će planinar koji se, kako kaže kroz smijeh, na ovom putovanju više napatio nego u prvom braku.

Šesti dan ostalo mu je još desetak kilometara do Nuuka. Nakon šest dana provedenih u izolaciji i zahtjevnim vremenskim uvjetima, dolazak u grad značio je završetak avanture, ali i suočavanje s potpunom fizičkom i mentalnom iscrpljenošću. Šator je i dalje bio mokar i neupotrebljiv, kiša nije prestajala, a do leta kući ostala su mu još dva dana.

– Kad sam završio, bio sam totalno mentalno ispražnjen. Samo sam želio doći kući. Ta dva dana do leta bila su mi možda najgora u cijelom putovanju. Imao sam osjećaj kao da sam beskućnik jer više nisam imao gdje normalno prespavati, iskreno će Bockovac koji je jedini hrvatski državljanin, koliko je poznato, koji je prošao tu turu.

Nakon 26 godina čekanja ostvario je želju koja ga je pratila još od leta prema Aljasci, ali ga je ovo iskustvo ujedno testiralo daleko više od onoga što je očekivao. Na kraju je iskreno zaključio pred okupljenima kako se na ovakvu avanturu više nik​ada ne bi otisnuo sam.