Čehinja nakon smrti supruga spas pronašla među životinjama i na Ugljanu stvorila mali raj: 'Konji su mi postali prava terapija'

Na prvi pogled Ranč Ugljan mogao bi biti još jedno od onih skrovitih otočnih mjesta na kojima se život odvija nekim drukčijim, sporijim ritmom. Konj Rangie i poni Kiko mirno jedu sijeno, psi Kloi i Bonnie razigrano obilaze imanje, dok mačka Bluey, kao da je upravo ona njegova prava gospodarica, znatiželjno prati svakog posjetitelja. Kokoši povremeno napuštaju svoj ograđeni prostor i kreću u istraživanje, a među ostalim stanovnicima ovoga neobičnog životinjskog društva svoje mjesto pronašli su zečevi, kornjače i ježica Frida.

Iza naizgled jednostavne svakodnevice krije se, međutim, priča o velikom osobnom gubitku, upornosti i ženi koja je u društvu životinja pronašla način kako nastaviti život nakon tragedije.

Odnos povjerenja

Ažbeta Lalić, rodom iz Praga, certificirana je kinološka trenerica koja već godinama radi sa psima i njihovim vlasnicima, a početkom travnja ove godine odlučila je ostvariti svoju dugogodišnju želju i u zaseoku Fortoština na južnoj strani otoka Ugljana, otvoriti vlastiti ranč. Prvotna zamisao bila je proširiti prostor za trening pasa, no nakon smrti supruga cijeli je projekt za nju dobio mnogo dublje značenje. Ono što je započelo kao poslovna ideja postupno je preraslo u mjesto osobnog oporavka, ali i ostvarenje sna o drukčijem odnosu čovjeka i životinje.

– Nakon smrti supruga trebala sam nešto što će mi pomoći da nastavim dalje, da zaposlim svoje misli i ponovno pronađem smisao u svakodnevici. Konji su mi postali prava terapija. Jašem praktički cijeli život, još od svoje pete godine, ali oduvijek sam željela s konjima raditi na drukčiji način, kroz razumijevanje njihove psihologije, govora tijela i međusobnog povjerenja. Upravo sam na ranču dobila priliku ostvariti tu želju, priča Ažbeta dok nas upoznaje sa svojim četveronožnim prijateljima.

U središtu njezina rada nalazi se takozvani horsemanship, pristup treningu konja koji se temelji na razumijevanju njihova ponašanja i uspostavljanju komunikacije bez prisile. Za razliku od klasičnog pristupa u kojem je često najvažnije naučiti životinju izvršavati određene naredbe, Ažbeta smatra kako je prvi i najvažniji korak izgradnja odnosa u kojem se konj uz čovjeka osjeća sigurno.

– Naučiti jahati jedna je stvar, ali uspostaviti istinsku povezanost s konjem nešto je sasvim drugo. Konji su po svojoj prirodi životinje kojima je prvi odgovor na opasnost bijeg. Kada ih dovedemo u situaciju u kojoj ne razumiju što od njih tražimo ili nemaju mogućnost odmaknuti se, tada nastaju problemi. Ako konj osjeti da ga čovjek razumije, da ga neće prisiljavati i da može imati povjerenja, on sam počinje tražiti njegovu blizinu i suradnju, objašnjava.

Rangie znao ugristi

Takav odnos ne nastaje preko noći, što je Ažbeta najbolje naučila upravo na primjeru svojih konja. Osmogodišnji Rangie i petogodišnji poni Kiko stigli su na Ugljan kao životinje koje su već bile naviknute na jahanje, pa je u početku vjerovala da će vrlo brzo moći pokrenuti i školu jahanja. No, ubrzo je shvatila da će morati promijeniti planove.

– Imala sam velika očekivanja, ali kada su stigli, vidjela sam da nisu zadovoljni i da se u nekim situacijama pokušavaju udaljiti od čovjeka. Bilo je problema sa sedlanjem i podizanjem nogu, pa sam odlučila stati i dati im vremena. Shvatila sam da nema smisla požurivati školu jahanja ako prethodno ne izgradimo odnos u kojem ćemo moći računati jedni na druge, prisjeća se Ažbeta.

Posebno zahtjevan bio je rad s Rangiejem, konjem koji je ranije služio i za podučavanje djece jahanju. Iako je, kako kaže njegova vlasnica, riječ o životinji koja želi surađivati, u pojedinim je situacijama reagirao nervozno, a kada bi osjetio da nema mogućnosti povući se, znao je i ugristi.

Umjesto kažnjavanja ili dodatnog pritiska, Ažbeta je odlučila promatrati njegove reakcije i postupno ga navikavati na situacije koje su mu stvarale nelagodu.

– Naučila sam prepoznati trenutak kada mi svojim govorom tijela pokazuje da mu je nešto previše. Tada zastanem, pričekam da se smiri i tek onda nastavljamo. Važno je prepoznati pravi trenutak za nagradu i pokazati konju da je učinio ono što od njega tražimo. Rangie već tri mjeseca nikoga nije ugrizao, a danas je mnogo opušteniji i sigurniji u sebe, zadovoljno govori.

Koliko se njihov odnos promijenio, moglo se vidjeti i tijekom našeg posjeta. Rangie je mirno pratio Ažbetine pokrete, okretao glavu u smjeru koji mu je pokazivala, podizao nogu i izvršavao zadatke bez vidljivog otpora. U jednom trenutku sam joj je prišao i nježno prislonio glavu uz njezino lice, kao da je time želio potvrditi sve ono o čemu je njegova vlasnica prethodno govorila.

Ažbeta ističe kako je upravo takav trenutak ono čemu teži u svakodnevnom radu. Nije joj najvažnije koliko će brzo konj svladati novu vještinu, nego hoće li pritom zadržati povjerenje u osobu koja ga vodi.

Kiko, Luna i mace

S petogodišnjim ponijem Kikom priča je nešto drukčija. Njegova tvrdoglavost i razigran karakter, priznaje Ažbeta, ponekad zahtijevaju još više strpljenja.

– Kiko je poput tinejdžera. Kada nešto ne želi, jednostavno stane i ponaša se kao da poručuje: »Neću i što mi možeš!« Ponekad je zaista tvrdoglav poput magarca, ali vrlo je inteligentan i brzo shvaća što od njega tražim. U početku je pokušavao pokazati svoju snagu i vidjeti dokle može ići, no nisam željela ulaziti u odnos u kojem pobjeđuje onaj tko je jači, smije se Ažběta.

Objašnjava kako je i s Kikom trebalo napustiti ustaljene obrasce ponašanja te mu pokazati da suradnja ne mora značiti povlačenje ulara, prisilu ili borbu za prevlast. Danas je, kaže, mnogo spremniji na trening, premda njegov osebujni karakter i dalje dolazi do izražaja, osobito kada u blizini osjeti starijeg konja, kojemu se voli dokazivati.

Ažbeta je sklonija western stilu jahanja, ali naglašava kako joj trenutačno nije cilj što prije vratiti konje pod sedlo. Ako se njihov napredak nastavi, nada se da bi početkom iduće godine mogla pokrenuti školu jahanja, u kojoj bi djeca i odrasli, osim samog jahanja, učili razumjeti životinju s kojom rade.

U brizi o brojnim stanovnicima ranča Ažběti najviše pomaže njezina desetogodišnja kći Luna, učenica četvrtog razreda Područne škole Ugljan. Djevojčica odrasta okružena životinjama, a uz majku uči kako se brinuti o njima, prepoznavati njihove potrebe i poštovati njihove granice. Luna već jaše, konje redovito nagrađuje omiljenim poslasticama, jabukama i mrkvom, a posebno mjesto u njezinu srcu zauzimaju mačke. Upravo tijekom našeg boravka na ranč su stigle još tri mace koje su donijeli posjetitelji iz Nizozemske, što je za Lunu bilo posebno veselje.

Program Šumarići

Na imanju se tako svakodnevno susreću različiti životinjski karakteri. Petogodišnja Kloi, mješanka kangala, preuzela je ulogu ozbiljne čuvarice, iako se brzo pokazuje kao velika maza, dok je jedanaestomjesečna Bonnie, mješanka staforda, gotovo neumorna u potrazi za igrom. Mačka Bluey pritom ništa ne prepušta slučaju, znatiželjno obilazi prostor i nadzire zbivanja, dok konji uglavnom ostaju nezainteresirani za užurbani život svojih manjih sustanara.

Unatoč različitim navikama i temperamentima, Ažběta je uspjela stvoriti okruženje u kojem životinje dijele prostor i postupno se privikavaju jedne na druge. Takva svakodnevica, smatra, djeci može pružiti iskustva koja ne mogu dobiti pred televizorom ili mobitelom.

Upravo je zato, u suradnji s Udrugom Štorija, pokrenula program Šumarići, namijenjen djeci koja kroz boravak na otvorenom, istraživanje i druženje sa životinjama upoznaju prirodu.

– Program je pomalo sličan izviđačkom. Vodimo djecu kroz prirodu, pokazujemo im kako životinje žive, što im je potrebno i zašto je važno poštovati svijet oko sebe. Želimo im pružiti male stvari koje donose veliku radost. Današnja djeca previše vremena provode uz ekrane i internet, a sve manje u prirodi. Vjerujem da im upravo takva iskustva nedostaju i da su važna za njihovo psihičko i fizičko zdravlje, ističe Ažbeta.

Projekt u nastajanju

Na ranču su već postavljeni stolovi i klupe na kojima se posjetitelji mogu odmoriti, a djeca crtati, igrati se ili čak pisati domaću zadaću. Prvi mali posjetitelji već su imali priliku isprobati kratko jahanje na poniju, dok Ažběta postupno razvija sadržaje kojima bi ranč mogao postati mjesto okupljanja obitelji, djece i ljubitelja životinja.

Posebno bi je veselilo kada bi otočne škole, dječji vrtići i turističke zajednice prepoznali mogućnosti koje takav prostor nudi, bilo kroz organizirane posjete, edukativne programe ili upoznavanje s odgovornim odnosom prema životinjama.

– Mnogi ljudi još uvijek ne znaju da postojimo. Voljela bih da ranč postane mjesto na koje će roditelji dolaziti s djecom, gdje će moći provesti nekoliko sati u prirodi, upoznati životinje i barem nakratko zaboraviti na svakodnevnu žurbu. Ne moraju uvijek postojati veliki sadržaji da bi se ljudi osjećali dobro. Ponekad su dovoljni mir, životinje i malo vremena koje ćemo posvetiti jedni drugima, kaže Ažbeta. Ranč Ugljan još je uvijek projekt u nastajanju, a njegova vlasnica ne skriva koliko truda zahtijeva svakodnevna briga o konjima i ostalim životinjama, od nabave hrane i održavanja prostora do treninga i planiranja novih sadržaja. Sve gradi postupno, vlastitim radom, ne želeći pritom izgubiti ono što smatra najvećom vrijednošću svoga malog životinjskog svijeta – mir i međusobno povjerenje.