NOVI OSVRT: Filmska poslastica koja otkriva revolucionaran začetak karijere glazbene ikone

Ne prođe ni godina, a da nas u njoj ne dočeka barem nekoliko filmskih glazbenih biografija. Unatoč toj ohrabrujućoj činjenici, malo koji u potpunosti u konačnici ispuni očekivanja vjernih obožavatelja, kritike, ali i struke. Pokušavaju se redatelji i scenaristi potpomognuti producentima dosjetiti kojekakvih originalnih načina uprizorenja takvih djela i to nekad urodi plodom, a nekad i neslavno propadne. Jedan od friškijih primjera je i ‘’Better Man’’, biografski spoj fantazije i dokudrame u kojem slavnog pjevača Robbieja Williamsa ‘utjelovljuje’ CGI majmun (!). Hmmm, da.

Kritika je s tom inovacijom na polju glazbenih biografija čak i bila zabavljena i ugodno iznenađena, no publiku takav eksperiment nije privukao i na kraju su doživjeli nevjerojatan fijasko na kinoblagajnama (op.a. u produkciju je bez samog marketinga uloženo nemalih 110 milijuna dolara, a do sad je diljem globusa, uključujući i S.A.D. zaradio tek mizernih 16!). Nije to to, moglo bi se blago reći. Za uspješnu, ali i kvalitetnu glazbenu biografiju, ponekad je dovoljna jasna vizija, čvrsta redateljska ruka, pogođen glumački casting i kvalitetan scenarij koji će zaintrigirati fanove te persone. Sve navedeno, a i mnogo više, donosi nam ‘’A Complete Unknown’’, filmska poslastica koja otkriva revolucionaran začetak karijere glazbene ikone – Boba Dylana!

Njujorška scena

Godina je 1961., još golobradi i nepoznati glazbenik Bob Dylan (Timothée Chalamet) stiže žurno u New York kako bi upoznao svojeg teško oboljelog idola, legendu folk glazbe Woodyja Guthrieja (Scoot McNairy). Stigavši u bolnicu, Dylan uz Woodyjevu postelju zatekne njegova velikog i vjernog prijatelja i kolegu, slavnog folk kantautora Boba Seegera (Edward Norton). Kad ga Seeger priupita zašto je došao, Dylan mu odgovori kako je želio upoznati svojeg idola i reći mu da je napisao pjesmu za njega. Nakon što je na njihov zahtjev i odsvira, obojica promptno shvate kako se ispred njih nalazi veliki talent i potencijalno novo mlado lice folk glazbe. Uz Seegerovu pomoć, Dylan se polako prezentira na njujorškoj glazbenoj sceni, potpisuje ugovor s diskografskom kućom, započinje vezu s djevojkom Sylvie Russo (Elle Fanning) i upoznaje druge pripadnike folk scene kao što je to jedinstvena Joan Baez (Monica Barbaro). Nezadovoljan činjenicom kako neko vrijeme mora isključivo snimati i svirati prepjeve tuđih i/ili tradicionalnih pjesama, ali i turbulentnom situacijom u S.A.D.-u, Dylan preuzima inicijativu, počinje izvoditi vlastite pjesme koje izazovu veliku pozornost i nezapamćenu slavu, a na kraju i planira unutar glazbenog žanra uvesti malo žešći zvuk od standardnih klasičnih gitara ili bendža. To izazove revolt unutar konzervativne zajednice, no on je unatoč svojem nemirnom duhu ustrajan u širenju revolucije…

Kako sam već i u samom uvodu indicirao, polje glazbenih biografskih filmova je poprilično grbavo i klimavo ako nisi siguran kakvu priču želiš ispričati i s njom potencijalno privući štovatelje lika i djela te osobe, no James Mangold srećom nije jedan od takvih autora. Štoviše, prije puna dva desetljeća, dotični nam je servirao u kina jednu od ponajboljih biografija u povijesti filmske umjetnosti, a kamoli ovog milenija. Riječ je naravno o filmu – ‘’Hod po rubu’’, biopicu ‘zločestog dečka’ country glazbe, nezaboravnom Johnnyju Cashu. I kroz spomenuti film, Mangold se dotaknuo isključivo jednog (doduše, malo šireg) perioda iz njegova života, a tu formulu je zadržao i za priču o Dylanu. Sličan materijal je pronašao u knjizi ‘Dylan Goes Electric!’ glazbenika, glazbenog kritičara i povjesničara Elijaha Walda. Wald se u svojoj knjizi prvenstveno dotaknuo za glazbu povijesno značajne 1965. i Dylanovog nastupa na strogo tradicionalnom ‘Newport Folk Festivalu’ gdje je mimo apela organizatora, uključujući i njegova mentora i prijatelja Boba Seegera, sa svojim pratećim bendom uz električne gitare i bubnjeve ‘proparao’ publiku naviklu na tople zvukove akustičnih instrumenata i ugodnog pjevušenja. Sa svojom gestom, Dylan je najavio glazbeni uragan i nužnu promjenu u društvu, odnosno, potrebu da se mladi konačno oslobode okova strogog tradicionalizma i donesu neke svoje nove ideje i poglede na svijet.

Glazbeni uspon

Mangold i Jay Cocks (također nekadašnji glazbeni kritičar uglednih magazina Times, Newsweek i Rolling Stone) složili su iz Waldove knjige moćan scenarij koji se uz navedeni događaj dohvatio i Dylanova strelovitog glazbenog uspona, ali i kronike kulturnog, političkog i povijesnog previranja u S.A.D.-u i svijetu tih ranih 60-ih. New York je već bio glasna kulisa mnogih kulturnih pomicanja granica, no nakon studentskih prosvjeda, Kubanske krize, opće paranoje i atentata na J.F.K.-a, društvo je tražilo promjene. Dylan je poput spužve upijao atmosferu oko sebe, svjestan situacije u kojoj se svijet nalazi i to je sve pretočio u glazbu. Njegovi moćni tekstovi su ubrzo doprli do mladih i više ništa nije bilo isto. Uslijed tog procesa, Dylan je tragao i za vlastitim identitetom i premda nam Mangold i Cocks ne otkrivaju u potpunosti njegovu kompleksnu osobnost, oni ga isto tako i ne idoliziraju već prikazuju u pravom svjetlu. Na polju glazbe, Dylan je bio i ostao nešto sasvim posebno i neponovljivo, na privatnom planu, on je bio pogubljen, tražio je slavu, a istovremeno i bježao od nje. Mentore i idole je cijenio, a i ignorirao. Obožavao je folk, ali ga je htio i promijeniti, proširiti i prošarati zvukovima bluesa i R’N’R-a. Uz sve to, na ljubavnom planu je bio pravi gad. Nevjeran, prevrtljiv i egoističan. Unatoč svim manama i vrlinama, djevojke su ga voljele. Posebno Sylvie (u stvarnosti Susan Elizabeth Rotolo, ali je sam Dylan inzistirao da se za potrebe filma njezino ime izmijeni) i Joan Baez. S tim dolazimo i do glumačke ekipe koja ih je utjelovila.

Voljeli vi njega ili ne, ‘mali’ Timothée Chalamet polako izrasta u velikog glumca, a njegova interpretacija legendarnog Dylana je definitivno kruna dosadašnje bogate i zavidne karijere. Nije ta izvedba došla preko noći, ideja o snimanju filma je nastala u samom začetku pandemije i premda nije bilo izvjesno hoće li se film ikad snimiti, Chalamet se bacio na posao. Dok su drugi jadikovali prestravljeni kod kuće, on je uzeo gitaru u ruke, angažirao vokalne učitelje i odlučio postati Bob Dylan. Rezultat? Veličanstven! Mogao je naš Chalamet poput Ramija Maleka na playbacku zijevati kao riba i imitirati Freddieja Mercuryja, no on je želio zvučati, izgledati i ponašati se kao Dylan i u tome je uspio na trijumfalan način. Chalamet se apsolutno stopio s likom i dao svoj maksimum, a Mangold je kao velik i iskusan redatelj znao izvući njegove prave reakcije. To je već činio i s Phoenixom i Witherspoon za ulogu Johnnyja Casha i June Carter, a ovdje je isto uspio i s Chalametom, ali i Monicom Barbaro koja je ispala ‘pljunuta’ Joan Baez, odnosno, Nortonom kao Seegerom. Naravno, Mangold ne može bez Johnnyja Casha, a kako je dotični prijateljevao s Dylanom u tom periodu, ovdje je u njegove čizme na impresivan način uskočio Boyd Holbrook. Mogao bih vam o ovom dragulju od filma pisati još satima, naglašavati kako je Mangold pazio na apsolutno svaki detalj kako bi stekli pravu autentičnost prikazanih događaja i likova, nizati hvalospjeve o režiji, produkcijskim i tehničkim aspektima, iznova hvaliti glumački ansambl i naglasiti kako je film prije nekoliko dana zaslužio impresivnih 8 nominacija za prestižnog Oskara uključujući i one za najbolji film, režiju i glumce, ali ne, za kraj ću apelirati da ga pogledate. Možda niste fanovi i štovatelji Boba Dylana i to je u redu, gledajući ovaj film, možda i promijenite to mišljenje, ali i pogled na svijet.