HRVOJE RUPČIĆ Kad nestane žara na pozornici, prestat ćemo svirati

Više od trideset godina na pozornici, a dogovor je još uvijek isti: onoga trenutka kada nestane žara, nestat će i Cubisma. Zasad se, sudeći prema koncertima, taj trenutak ne nazire. Publika im posljednjih godina, kaže Hrvoje Rupčić, često govori upravo suprotno – pita ih odakle im nova energija i snaga. Odgovor možda leži u neobičnoj formuli benda koji funkcionira kao ravnopravna zajednica vrlo različitih ljudi, ali i u njihovu odbijanju da glazbu pretvore u rutinu.

Nedavni zadarski koncert bio je još jedna stanica priče koja je počela sredinom devedesetih, nakon Rupčićeva londonskog susreta s afro-kubanskom glazbom, a putem stigla sve do Kube i glazbenika Buena Vista Social Cluba. Danas, nakon desetljeća koncerata, albuma, suradnji i putovanja, Cubismo već priprema novi materijal. Ono što se, međutim, nije promijenilo jest Rupčićevo shvaćanje glazbe: ona za njega nije savršeno ispolirana snimka, nego trenutak koji se događa pred ljudima – zajedno s pogreškama, improvizacijama i svime što se ne može ponoviti.

Svi vrijede jednako

Više od 30 godina Cubismo je na okupu. Što vas je uspjelo održati toliko dugo?

– Mislim da je presudna velika ljubav prema toj vrsti glazbe. I žar – bez njega ništa. Jednom sam rekao, i iza toga stojim, da onoga trenutka kada na pozornici više ne bude istog žara kao prvog dana, nećemo više ni stajati na pozornici. Ljudi koji su bili na našim koncertima, pogotovo posljednjih godina, često nas pitaju: »Otkud vam ta nova energija, ta nova snaga?«

Volimo sami sebe držati napetima, stalno si postavljati nove glazbene i aranžerske izazove. A sve to ne bi bilo moguće da nismo vrlo skladna ekipa u jednom velikom neskladu. Potpuno smo različiti karakteri. Kada se netko upozna sa svima nama, primjerice nečija supruga, zna pitati: »Kako vi uopće možete biti zajedno?« Mislim da je upravo to naše bogatstvo. Nije monotono.

Kažete da je prednost i to što vas je mnogo?

– Veliki smo bend i kako god da si raspoložen, u kojem god da si filmu, uvijek imaš nekoga s kim možeš razgovarati i tko će u tom trenutku dijeliti tvoje misli ili emocije. Ljudi su nam govorili kako je teško održati veliki bend, a ja mislim da ga je puno lakše održati nego mali. Imali smo faze u kojima neki članovi po mjesec ili dva uopće nisu razgovarali jedni s drugima, ali to se nije ni osjetilo jer je bilo dovoljno drugih! (smijeh) Onda se sve opet uskladi i smiri. Veliki bend je velika obitelj. Svi koji imaju velike obitelji znaju da je to naporno, ali i jako lijepo.

Koliko je za dugovječnost benda važna ravnopravnost među članovima?

– To je sigurno jedan od razloga i na to sam jako ponosan. Svi imaju jednako pravo glasa. Ja sebi zadržavam pravo, kako bih to nazvao, »predsjednika Sabora« (smijeh), da vodim cijelu priču i možda se neka moja razmišljanja lakše prihvate, ali svaki se problem izlaže pred cijelim bendom.

Tko god dođe svirati s nama, primjerice kao zamjena za bolesnog člana, tretiran je kao da je od prvog dana s nama. Ljudski faktor mi je ključan. I novac se dijeli potpuno jednako. Mislim da bendovi često upravo tu počnu pucati – tko koliko vrijedi i zašto. To su meni jako ružne stvari. Puno nas svira i s drugim bendovima i kad se vratimo u Cubismo nakon nekog takvog izleta, često kažemo: »Ljudi moji, kako je kod nas sve normalno.« Kada ljudima daš povjerenje, oni daju sve od sebe. Ne treba ih previše stiskati, bez tih kapitalističkih filozofija. Mi smo dokaz da ravnopravnost može funkcionirati više od 30 godina.

Glazba mora živjeti

U vremenu u kojem tehnologija omogućuje da se u studiju gotovo sve ispravi, postaje li organski pristup glazbi sve rjeđi?

– Mislim da da. Meni više vrijedi poslušati neki romski sastav na trgu, klapu u nekom kutku, jazz bend u malom klubu bez ijednog mikrofona ili tamburaše – potpuno je nebitno koji je žanr – ako tu glazbu u tom trenutku možeš osjetiti.

Meni glazba na neki način gotovo da ne bi trebala biti snimljena. Kod kuće zapravo izuzetno malo slušam glazbu. Glazba je trenutak i to pokušavamo održati na koncertima. Nema šanse da ćemo odsvirati dva ista koncerta. Neće biti isti raspored pjesama, neće isti solisti svirati u istim pjesmama i dogodit će se sto nepredviđenih stvari. Za mene je to život – život koji nije u šabloni.

Smeta li vam onda težnja današnje produkcije prema potpunoj perfekciji?

– Produkcija u kojoj sve mora biti savršeno, gdje se neki dio pjesme ponovi pet puta pa se jedanput dobro otpjeva i onda se to kopira – meni je to potpuno ubijanje glazbe. Ne smeta mi ničija greška. Može biti krivih tonova, može se ubrzavati, usporavati, može biti bilo što, samo da je ljudska emocija prisutna.

Kako je uopće počela vaša ljubav prema afro-kubanskoj glazbi?

– Krajem osnovne škole počeo me zanimati blues pa sam nabavio usnu harmoniku i gitaru, a onda je sve otišlo prema reggae glazbi i tim glazbenim pravcima. Preko ploča sam došao do udaraljki. Taj mi je zvuk bio magičan. Čuo sam Santanu i išao ljudima koji se bave glazbom puštati snimke i pitati ih koji su to bubnjevi. Objasnili su mi da su to konge i bongosi, a ja sam rekao: »E, to bih svirao.«

Sa 16 godina sam s bratom sjeo na vlak i otišao u Beograd po prve konge koje sam našao u oglasniku. Vratio sam se kući s njima i ta ljubav traje do danas. S 19 sam otišao u London studirati udaraljke, ostao dvije godine i potpuno se zaljubio u latino, odnosno konkretno afro-kubansku glazbu.

Kad sam se vratio, polako sam se priključio jazz-sceni i htio sam imati bend koji će spojiti latino glazbu i jazz. Takvog sastava na našim prostorima nije bilo i s vremenom sam shvatio – morat ću ga sam osnovati. Tako sam 1995. počeo okupljati ekipu, a iz toga se rodilo nešto što traje više od tri desetljeća.

Kuba bez plana

Cubismo je tijekom godina surađivao s brojnim glazbenicima. Postoji li susret koji je ipak ostavio poseban trag?

– Ne mogu ne spomenuti naš odlazak na Kubu 2000. godine. Cubismo je tada bio relativno mlad bend. Otišli smo pronaći glazbenike s kojima bismo mogli nešto snimiti, zapravo bez nekog jasnog plana. I onda se dogodilo nešto što nismo mogli ni sanjati.

Iako je Havana milijunski grad, sve se brzo pročulo. Negdje smo na cesti isprobavali stvari za snimanje, prošla je ekipa koja je poznavala glazbenike iz Buena Vista Social Cluba i odjednom su se oni pojavili i priključili nam se na probi. Nismo mogli vjerovati. U tom trenutku bili su planetarne zvijezde, najpoznatiji kubanski glazbenici, a zanimalo ih je tko su ti stranci koji su došli svirati. Njih četvero ili petero na kraju je gostovalo na našem albumu »Motivo Cubano«.

To je ostavilo veliki pečat na sve nas. Bila nam je to potvrda da se tim velikim glazbenicima dopala naša energija i način na koji sviramo.

A od domaćih i regionalnih suradnji?

– Moram izdvojiti legendu Šabana Bajramovića. S njim smo snimili dvije pjesme i to je bila divna, emocionalna suradnja. Odsvirali smo jednom, kao za probu, a on kaže: »Pa to je to.« Mi mu govorimo: »Ali ovo je bila proba«, a on: »Ma ne, što će nam više, to je to!« (smijeh) To je muzičarska emocija koju izuzetno cijenim. Napravio sam to tako u tom trenutku – a vi sad vidite što ćete s tim.

Prošlo je šest godina od posljednjeg albuma. Sprema li Cubismo nešto novo?

– Novi album je u pripremi. Ove dvije pjesme koje smo snimili s Nenom Belanom na neki su način uvod u novi stvaralački proces. Posljednji album imali smo 2020., povodom 25 godina Cubisma, s Jazz orkestrom HRT-a, i na njega smo jako ponosni. Autorske stvari benda tada smo napravili u orkestralnim aranžmanima.

Sada čekamo da završimo još pet-šest koncerata koje imamo, među njima i jedan s orkestrom na Hvaru, a nakon toga ćemo se okupiti i početi raditi novi materijal.

Premalo je života

Mnogo putujete, i kao glazbenik i privatno. Koliko su vam putovanja promijenila sliku svijeta?

– Mislim da čovjek na svakom putovanju odbaci neku predrasudu. Svoja bih putovanja podijelio u nekoliko smjerova. Prvo su me zanimali Latinska Amerika, Afrika i taj dio svijeta. Tamo sam više-manje pronašao upravo ono čemu sam se nadao – toplinu, opuštenost, veselje.

Druga priča počela je kada sam 2008. ili 2009. počeo voziti motor. Shvatio sam da avion želim zamijeniti destinacijama do kojih mogu stići motorom i put me počeo voditi sve više na istok. Otkrivao sam Tursku, Kavkaz, Armeniju, Gruziju i nevjerojatnu ljubaznost ljudi. Onda sam otišao dalje, prema Iranu i središnjoj Aziji.

Tamo sam otkrio kulturu u kojoj je gostoljubivost nevjerojatna. Toliko je drugačija od naše zapadnjačke percepcije da je osjećaj kao da si prošao kroz čarobno ogledalo i sve se izvrnulo naopako. Odjednom si okružen predivnim ljudima i nevjerojatnom gostoljubivošću. Zato se tim krajevima stalno vraćam.

Postoji li nešto što još niste napravili, a posebno biste željeli?

– Da imam pet života… (smijeh) Moj je problem što si svakog jutra zadam pet puta više stvari nego što ih mogu napraviti. Onda napravim tri petine, što je već apsolutno pretjerano, jer sam radoholičar, a svejedno sam tužan što nisam napravio preostale dvije.

Kada me pitate što još nisam ostvario, lista je nevjerojatna. Supruga i ja imali smo neke pokušaje s dokumentarnim filmovima koje stavljamo na YouTube, a u pripremi je i moja knjiga o udaraljkama i kubanskoj glazbi. Volio bih se više posvetiti edukaciji, ali imam vrlo neuredan život i pokušavam ne biti u Zagrebu kad god je to moguće, pa mi je teško održati kontinuitet.

A osim toga, svašta bih ja. Volio bih saditi cvijeće, obožavam prirodu, volio bih biti planinarski vodič… Kada bih se mogao klonirati, svaki od tih mojih klonova imao bi posla – i svaki bi bio sretan s nečim drugim.