"Milost ne tražim niti bih vam je dao": Jedan od najzanimljivijih dijelova povijesti rocka u Hrvata

Jest da je dugo trajalo, ali isplatilo se. Naime, Croatia Records uspješno je kraju priveo »Operaciju Roderick« te pod intrigantnim nazivom »Milost ne tražim niti bih vam je dao« (to su čuvene riječi narodnog heroja, partizana Rade Končara neposredno prije no što su ga talijanski fašisti streljali 1942. godine) objavio u obliku dvostrukog CD-a (ustvari čak četiri albuma u gotovo 150 minuta glazbe, odnosno gotovo sve što je u drugom dijelu osamdesetih i devedesetih napravio i objavio sjajni osječki novovalni art i dark rock sastav Roderick, odnosno Roderick Novy, kako su se nazivali u drugom dijelu svog stvaralaštva, u devedesetim).

Pojava ovog CD-a značajna je jer je time zauvijek sačuvan jedan od najneobičnijih i najzanimljivijih dijelova povijesti rocka u Hrvata, odnosno rad sastava koji je po svim parametrima – posebno u prvom dijelu svog stvaralaštva – rock približio artističkom načinu izražavanja te okvirima kazališne umjetnosti i performansa.

Artistički pristup rocku

Sabrana djela prvaka art-rocka su, bar na prvom CD-u, koji nudi njihov debitantski album »Bilo jednom na Balkanu« te 13 instrumentala vezanih za kazališne predstave, vrlo zahtjevna glazba za slušanje. Namjera Rodericka – a temelj tog sastava su multinstrumentalist Branko Kostelnik i pjevačica Ksenija Gotwald – i nije glazba za uživanje i slušanje s namjerom opuštanja.

Potpuno suprotno. To je artistički pristup rocku u okviru kojeg su u prvom planu »igre« svim mogućnostima glazbe kako bi se i tim istraživanjima došlo do iskazivanja željenih emocija i ideja. Naravno, ovakav pristup svjetlosnim je godinama udaljen od uobičajenih radijskih šablona, pa ćete skladbe iz prve faze rada ove grupe rijetko, ili nikada, čuti u radijskim programima.

Inovativnost, kreativnost i sklonost eksperimentiranju u bilo kojem dijelu glazbenog izražavanja temelj je tog dijela njihovog rada koji je po pristupu sličan onome što su na svjetskoj razini imali, primjerice, Laurie Anderson, John Cage te ponekad i Velvet Underground.

Spomenuti debialbum sav je u tom mračnom i eksperimentalnom tonu, osim djelomično iznimne naslovne teme »Bilo jednom na Balkanu«, u kojoj bubnjevi i udaraljke drže manični ritam dok kroz nabacane stihove slušamo priču o surovosti i agresivnosti Balkana. Pritom, znamo li da je album objavljen 1986. godine, gotovo proračanski djeluju stihovi »Bilo jednom… bit će jednom na Balkanu«.

Tek koju godinu kasnije Balkan će opet postati krvava smjesa mržnje, patnje, boli i nasilnih smrti. No, iako su predvidjeli budućnost, Roderick su više bili okrenuti prošlosti, posebno utjecajima njima dragog njemačkog filmskog režisera Fassbindera, uz čije filmove vežu mračne »Letzte Dance« i »Querelle«, a po ozračju ništa drukčija nije ni pjesma »Lovac«, koja čudnim zvukovljem stvara osjećaj neugode, straha, kaosa…

»Katedrale« su u prvom dijelu prepune crkvene glazbe snažnih harmonija, a u drugom dijelu ove 11 minuta duge pjesme potpuno su uronjene u teško slušljivi psihodelični kaos koji se u odličnoj (ali jako loše snimljenoj) skladbi »Spleen« pretvara u mučnu priču o poremećenoj psihi, odnosno pojedincu koji pobije svoju obitelj te potom sam sebi presudi.

Žanrovska raznolikost

Drugi dio prvog CD-a kazališna je glazba s potpisom Roderick Novy, koja jasno pokazuje kako su znali i mogli istupiti iz okvira prvog i psihodeličnog rocka te eksperimentiranja, pa tako u »Jug II« imamo puno francuskih harmonika, u »Osam žena« iskazuju se gudači, »Gorki mjesec I i II« povratak je Balkanu, pri čemu u drugom dijelu čujemo elemente diska, odnosno nešto što će se desetak, pa i više godine kasnije, uz određene glazbene promjene i arlaukanje pevaljki, pretvoriti u turbo folk.

Dakle, kao što su naslovnom temom debialbuma najavili sumrak morala i ljudskosti na Balkanu, tako su ovim dvama instrumentalima ironično najavili sumrak i srozavanje glazbe, što turbo folk definitivno jest. Ili, kako je napisao urednik izdanja i riječki rock-kritičar Bojan Mušćet na ovitku CD-a:

»Impresivni vokal Ksenije Gottwald i artistički nemir Branka Kostelnika bili su Roderickov ID, koji je te 1990. godine bend približio široj publici. Već tada, prema riječima Vinka Barića u knjizi »Hrvatski punk i novi val«, postaju definitivno najznačajniji, najutjecajniji i najbolji osječki i slavonski bend u povijesti grada Kiće Slabinca, Dinamita i Dade Topića!«

Drugi CD donosi drugi i treći album – »Roderick« (1990.) i »O čemu pjevamo kada pjevamo o ljubavi« (2000.) i po mnogočemu je potpuno drukčija »štorija« u odnosu na dotadašnji eksperimentalni i art-rock pristup zahvaljujući kojem su bili nespojivi s bilo kojim oblikom mainstreama.

Sad je to, na drugom albumu, već uočljiv zaokret prema gotici i dark rocku, pri čemu je iznimno bitno da je napokon s tehničke strane sve snimljeno kako treba. Najbolji dokaz je nanovo snimljena skladba »Spleen«, čija je iznimna kvaliteta postala jasna tek nakon novih snimateljskih zahvata.

Da su Roderick i dalje na tom valu nepristajanja uz bilo kakvu laku zabavu potvrđuje sjajna tužbalica »Zašto žene u unutrašnjosti još uvijek nose crne marame«, žestoka funk rock »Tišina«, koja je sve samo ne tišina, a »Katedrale nove« na tragu su »Spleena« jer je riječ o novoj snimci, naravno vrlo dobroj, nekadašnje teme »Katedrale«. Na tom albumu bend se dotakao i nekih uzora, pri čemu su zaista dojmljive obrade Velveta (»I’ll be Your Mirror«) i Iggyja Popa (»Fall In Love With Me«).

Impresivna prošlost

Priču o Roderiku, bio stari ili Novy, zaključuju pjesme trećeg albuma »O čemu pjevamo kad pjevamo o ljubavi« koje su novi zaokret, i to, slobodno se može reći, vrlo veliki.

Naime, priča završava odličnim dark popom u okviru kojeg Roderick Novy mijenja izraze (soul, funky, reagge, synth pop, pop, rock…), suradnike nalazi među legendama (Josipa Lisac, Matija Dedić, Marko Križan, Jura Novoselić…) tematski se okreće i ljubavi (odlična obrada Diklićevog hita »Još samo večeras«), odaje priznanje kolegama (»Magi« je posveta glazbi EKV-a) i tek kroz »Querelle Nova« prisjeća se vlastite impresivne i svake pažnje vrijedne glazbene prošlosti. Sve u svemu objedinjavanje svega što su Roderick stvorili izniman je diskografski potez, a nije mali broj onih koje će se prisjetiti nekih glazbeno boljih i ljepših vremena, doba kad je glazba bila ne zabava, već stav i pogled na život.