LUKY Hrvatski pjevač i producent uoči koncerta na Kapetanskom: 'Uvijek sam nastojao biti potpuno svoj'

Dragan Lukić Luky je jedan od onih autora čiji se trag u domaćoj glazbi ne može svesti samo na vlastite pjesme. Kao kantautor, producent i aranžer ostavio je pečat na albumima i karijerama nekih od najvećih imena hrvatske scene – od Laufera, Olivera Dragojevića, Dina Dvornika, Daleke obale i Damira Urbana do Gibonnija i TBF-a. Iza njega su desetljeća rada tijekom kojih je svjesno birao autorsku slobodu umjesto podilaženja trendovima, a njegov novi EP Grad pored luke potvrđuje da ga ni danas ne zanimaju prolazni hitovi, nego pjesme koje ostaju.

Uoči koncerta u Kapetanskom parku u Zadru, koji će se održati u petak, 31. srpnja, razgovarali smo o povratku na pozornicu, suradnjama koje su obilježile hrvatsku glazbu, vremenu kada su albumi bili događaji te o tome zašto vjeruje da ni najbolja tehnologija ne može nadomjestiti – pravu pjesmu.

Vrijeme je najbolji sudac

Nakon duže stanke ponovno ste koncertno aktivniji, a uskoro stižete i u Zadar. Što vas danas najviše veseli kod izlaska na pozornicu? Je li to još uvijek isti osjećaj koji ste imali prije tridesetak godina ili danas na koncerte gledate potpuno drukčije?

– Najviše me veseli sam izlazak na pozornicu i to što publika u glas pjeva sve one stare pjesme s Ararite, V.I.T.R.I.O.L.-a i Hvala:) – što znači da su te pjesme do dandanas u tim ljudima ostale, da ih rado slušaju, a na koncertu eto i sve redom pjevaju. Što se osjećaja tiče, oni su jednakog intenziteta kao i nekad, no treba naglasiti da su danas koncerti u produkcijskom smislu strahovito napredovali i sve je puno profesionalnije. Razglasi i rasvjeta su u odnosu na prije 20 ili 30 godina neusporedivo kvalitetniji i stoga su i sami koncerti zvučno i vizualno puno ozbiljniji i bliži svjetskim standardima.

Novi EP Grad pored luke pokazao je da vas i dalje ne zanimaju pjesme koje će trajati jedno ljeto, nego one koje ostaju. Imate li danas, nakon svega što ste prošli, više hrabrosti biti potpuno svoj nego kada ste tek gradili karijeru?

– Apsolutno. Iako, moram reći da sam uvijek nastojao biti ‘potpuno svoj’ – no danas nemam doista nimalo pritiska na samog sebe u smislu što bi i kako bi pjesme trebale izgledati. Pišem što mi se piše, snimam što mi se snima, te me u tom pogledu više ništa ne opterećuje. Naravno, ukoliko to što radim još pronađe i put do publike te pobudi u ljudima one iste emocije koje su mene samog navele da napišem neku pjesmu – ne postoji veća nagrada od toga za bilo kojeg umjetnika.

Hit se ne planira

Jednom ste rekli da vas nikada nije zanimalo »proizvoditi hitove«. A živjeli ste i stvarali upravo u razdoblju kada je domaća diskografija bila na svom vrhuncu. Je li bilo trenutaka kada ste svjesno odbili napraviti kompromis koji bi vam možda donio veću popularnost?

– Da. I to više puta. (smijeh)

Danas se mnogi mladi glazbenici predstavljaju kao autori, producenti i izvođači u isto vrijeme. Vi ste to radili desetljećima prije nego što je to postalo gotovo pravilo. Kada gledate novu generaciju, što mislite da je danas lakše nego nekad, a što je puno teže?

– Lakše je snimiti pjesmu – to je neosporno. Prije ste se prvo morali svidjeti nekom diskografu da bi vam taj isti diskograf osigurao sate studija kako bi uopće mogli pristupiti snimanju neke pjesme ili albuma, dok danas svako dijete ima doma kompjuter, zvučnu karticu, tri para monitora i – udri… snimaj do mile volje ‘tutta la notte’ – kako bi rekao nezaboravni dotur Luigi. Ono što je danas teže i to – puno, puno teže to je – imati pravu pjesmu, jer to je na kraju svega i jedino mjerilo: ako pjesma nije prava – neće joj pomoći ni sva tehnologija Svijeta.

Karijeru ste gradili u vrijeme kada su albumi nastajali mjesecima, a producent je imao veliku autorsku ulogu. Danas pjesme često nastaju u nekoliko dana i objavljuju se gotovo odmah. Što se, po vašem mišljenju, u tom procesu izgubilo, a što se možda dobilo?

– Izgubila se kreativnost, a dobilo se more nakaradnih i naprosto neslušljivih »glazbenih uradaka«.

Ništa na silu

Vaš životopis zapravo je presjek moderne hrvatske glazbe – od Laufera do Olivera Dragojevića, Dina Dvornika, Daleke obale, Urbana, TBF-a, Gibonnija… Kada danas pogledate sve te suradnje, postoji li osoba koja vas je najviše promijenila kao glazbenika ili čovjeka?

– Postoji – a ta osoba je Marijan Ban.

Dino Dvornik, Oliver Dragojević i Damir Urban bili su potpuno različiti umjetnici. Kao producent morali ste pronaći način kako iz svakoga izvući ono najbolje. Što ste prvo pokušavali razumjeti kod čovjeka prije nego što biste uopće krenuli raditi glazbu?

– Svatko od nas u sebi krije nebrojene talente, a jedan od tih talenata je i talent za pronalaženje tih skrivenih talenata u svakom od umjetnika s kojima sam surađivao. Trebalo ih je znati prepoznati kako bih iz svakog ‘izvukao’ ono najbolje što može dati u određenom trenutku.

Postoji li pjesma koju ste napisali ili producirali za nekog drugog izvođača, a za koju ste kasnije pomislili: »Volio bih da sam je ipak ostavio sebi«?

– Ne postoji. Pjesme koje spadaju u moj kantautorski opus nikad ne ‘dajem’ nekom drugom na interpretaciju. Uostalom nikad i ne pišem pjesme po narudžbi niti prodajem svoje pjesme. One koje sam napisao za druge izvođače nastajele su u postupku snimanja i produciranja albuma nekog izvođača i to isključivo kao dio tog procesa.

Album je priča

Domaća glazbena scena danas zvuči bitno drukčije nego devedesetih i početkom dvijetisućitih. Nedostaje li vam vrijeme kada su albumi bili važni događaji ili mislite da se kvalitetna glazba uvijek uspije izboriti za svoje mjesto, bez obzira na format?

– Nedostaje mi i to jako. Još uvijek smatram album integralnim umjetničkim djelom i iz te kože ne mogu jer sam po prirodi konceptualac, a istinski koncept je moguće dati isključivo kroz album. Isto kao i neki roman. Možete vi pisati kolumne pa ih kolektirati u nekakve knjige, ali roman je integralno djelo. Kiklop Ranka Marinkovića je neodvojiv, nerazdjeljiv… jer u suprotnom onda i nije roman. Doduše, kvalitetna pjesma bi se morala moći izboriti za svoj dio kolača u javnom prostoru, no postavlja se pitanje – što je to ‘jedna pjesma’? One hit wonder? U redu – imamo primjera gdje su i takve pjesme ‘ostale za vječnost’, ali – što je bilo s izvođačima istih? Gdje su i kakva je bila njihova daljnja životna sudbina bez nekog koliko-toliko šireg opusa?

Nakon prometne nesreće krenuli ste putem istočnjačke duhovnosti. Gledajući iz današnje perspektive, mislite li da ste tada tražili način da objasnite ono što vam se dogodilo ili način da prihvatite da se neke stvari jednostavno ne mogu objasniti?

– Iz današnje perspektive prije bih rekao da je ‘ovo drugo’. (smijeh)

Ako biste za pet godina ponovno dali intervju, što biste voljeli da tada možemo reći da se u međuvremenu dogodilo u vašoj karijeri?

– Bezbroj nezaboravnih koncerata i barem jedan vrhunski konceptualiziran album.