ŽLICA STEINBERG Mlada glumica Ana Pogorelić nosi cijelu predstavu sama: 'Oslobađajuće je iskustvo kada se nemaš na koga osloniti'

Na otoku Pagu umjetnost posljednjih godina sve češće biva izmještena iz klasičnih kazališnih prostora i pronalazi svoje mjesto u intimnijem, neposrednijem susretu s publikom. Tako je nedavno izvedena predstava »Žlica Steinberg« u režiji Lawrencea Kiirua i izvedbi Ane Pogorelić. Naime, riječ je o zahtjevnoj monodrami koja u potpunosti počiva na jednoj izvođačici, brišući tako granice između glumačke prisutnosti i osobne izloženosti na sceni. Upravo u tako ogoljenom formatu Pogorelić gradi slojevit, fizički i emocionalno intenzivan scenski izraz, potvrđujući se kao umjetnica koja ne pristaje na konvencionalne okvire.

Ova izvedba bila je i povod za razgovor s mladom glumicom čiji umjetnički put ne slijedi uobičajene okvire – od baletne škole i obrazovanja u Moskvi, preko studija humanističkih znanosti do glume, režije i autorskih projekata. Njezin umjetnički rad neumitno je obilježen istraživanjem granica između pokreta, teksta i vizualnog izraza, ali i stalnom potrebom za propitivanjem vlastite pozicije na sceni i izvan nje, o čemu je otkrila više za naš list.

Na prvo čitanje

Kako započinje Pogorelić, rad na predstavi »Žlica Steinberg« stigao je na poziv kenijsko-hrvatskog redatelja Kiirua s međunarodnim iskustvom i raznolikim kazališnim opusom u kojem je sklon istraživanju tema identiteta, društvenih odnosa i egzistencijalnih pitanja. U tekst se bez dvojbe zaljubila »na prvo čitanje«. Međutim, pravi izazov bio joj je prevesti tekst s engleskog jezika na hrvatski jezik.

– S Lawrenceom se znam od ranije. Nakon što je pogledao moju predstavu »Duodrama« prema Tennesseeju Williamsu, na kojoj sam radila adaptaciju i prijevod, ali i režiju, kostimografiju i vizual s Lukom Šatarom te u kojoj i nastupam, predložio mi je suradnju na ovom projektu, započinje Pogorelić.

U predstavi donosi dirljiv i intiman monolog iz perspektive autistične djevojčice koja se suočava s teškom bolešću. Kroz njezin specifičan, neposredan i često humorističan način govora otvara se niz univerzalnih tema – od ljubavi i vjere do smisla života. Upečatljiv emocionalni ton dodatno naglašavaju arije operne dive Marie Callas, koje protagonisticu simbolički povezuju s velikim tragičnim junakinjama. Sam naslov predstave proizlazi iz nadimka glavne junakinje i upućuje na njezinu različitost, ali i na njezinu autističnu percepciju svijeta – izravnu, nekonvencionalnu i oslobođenu društvenih normi.

Budući da cijelu predstavu nosi sama, proces rada bio je, kako ističe Pogorelić, posebno zahtjevan.

– Ne postoji niti jedan trenutak pauze od ulaska na scenu – nema odmora. Predstava jednostavno kreće i ne staje do samog kraja, što je čini dodatno izazovnom. Tekst moraš znati od riječi do riječi jer nema nikoga na sceni tko će ti sugerirati što slijedi. No, upravo je to i vrlo oslobađajuće iskustvo. Posebno je kad se nemaš na koga osloniti, nego si sam svoj majstor, iskreno govori Pogorelić koja u ovoj predstavi donosi snažan autorski pečat jer, osim izvedbe, potpisuje i prijevod (u suradnji s Marijanom Javornik Čubrić), scenografiju, pokret i kostim.

S obzirom na to da dolazi iz svijeta baleta, otkriva kako joj to iskustvo danas predstavlja prednost u glumi, posebno u ovakvim predstavama koje zahtijevaju stalnu fizičku preciznost na pozornici.

– Mislim da je svaka predstava fizički zahtjevna ako se ozbiljno radi na liku i transformaciji. U tom pogledu balet je vjerojatno prednost. Time sam se bavila od malih nogu i jednostavno ne mogu razmišljati drugačije, ističe Pogorelić, naglašavajući kako vjeruje da je pokret važan u svakoj predstavi.

– Radnja, odnosno pokret, antropološki je stariji od riječi. Čovjek se prvo naučio kretati i djelovati, a tek kasnije to objašnjavati riječima.

Od početka do kraja

Pogorelić je u svijet baleta zakoračila vrlo rano, a školovala se u Moskvi. O glumi tada nije ni razmišljala, ona je došla kasnije – neplanirano.

– Tada sam razmišljala isključivo o baletu. Međutim, nakon nekoliko ozljeda bila sam primorana prestati. Upisala sam studij francuskog jezika te etnologije i kulturne antropologije. No, pretpostavljam da mi je u takvom načinu života nedostajao izazov, nedostajala mi je scena i performans. Počela sam se baviti glumom kao hobijem i to je s vremenom postala moja profesija, priča ova glumica.

Kao izvođačica najugodnije se osjeća kada sama gradi predstavu od početka do kraja, kada ima kontrolu nad cijelim procesom.

– Volim stvarati i kreirati priču od početka do kraja, sinkronizirati sve od stila i vizuala i režijske koncepcije. Većinom projekte koje radim potpisujem i režiju i scenografiju i kostimografiju, otkriva svestrana umjetnica napominjući kako sav taj rad »iza scene« predstavlja početak procesa razumijevanja onoga gdje je i što se dogodilo, a tek nakon toga slijedi rad na ulozi i psiho-fizičkim karakteristikama lika.

Upitalo smo je ostaju li uloge s njom i nakon predstave.

– Možda su neke uloge bile dio mene i prije nego što sam ih osvijestila. Nakon procesa teško mi je razlučiti što je bilo u meni, a što sam izgradila kroz rad. Ali da, dio uvijek ostaje, pojašnjava glumica.

Konkretno, govoreći o predstavi »Žlica Steinberg« ističe kako joj je važno prenijeti ideju da ne postoji kraj.

– Predstava poručuje da je gotovo nemoguće osjetiti kraj, dotaknuti ga. Sve je zapravo u sredini. Ne postoje krajevi, mi smo stalno u nekom procesu, objašnjava Pogorelić koja je iskoristila priliku da se prisjeti rada na Akademiji Umetnosti u Beogradu koju je diplomirala prije četiri godine.

Na rubu društva

U tom procesu posebno ju je dojmio ruski autor Nikolaj Koljada. Naime, ovaj ruski autor u svojim djelima se bavi ljudima s ruba društva, temama koje nisu svakodnevne, ali postoje.

– To je za mene bila velika prekretnica, pogotovo u kasnijem radu na prijevodima i adaptacijama gdje sam dodatno produbljivala razumijevanje teksta, ističe ova kazalištarka govoreći o susretu s djelima ovog autora.

To se odnosi i na predstave »Delirij u dvoje«, »Duodramu«, ali i najnoviju »Žlicu Steinberg«.

– Svaki proces rada na predstava bio mi je važan od samog početka, još dok sam razmišljala kako ideju stranog jezika prenijeti na hrvatski. Zanimljivo mi je bilo razmišljati koje su prednosti našeg jezika i kako njime dodatno obogatiti značenje, govori ova umjetnica.

Dio njezina umjetničkog puta vezan je PagArtFestival koji organiziraju njezini roditelji – Lovro i Nina Pogorelić, također umjetnici, pa joj stoga umjetnost od malih nogu nije strana.

–​ PagArtFestival postoji od prije mojih sjećanja. Iako je fokus na klasičnoj glazbi, uključuje i poeziju, izložbe i filmske projekcije, u posljednje vrijeme sve više i kazalište. Ideja je povezati umjetnost, prirodu i lokalnu zajednicu te izmjestiti umjetnost iz ustaljenih okvira, govori Pogorelić koja je sudjelovala i na tom festivalu, pa je tako prošle godine igrala u predstavi »Iluzije« jednog od najistaknutijih suvremenih dramatičara Ivana Viripajeva, u njezinoj režiji te izvedbi s Andrejem Jemcovom i Katarinom Ranković, gostima iz Beograda.

Korak dalje

Usprkos iskustvu rada na relaciji Pag – Zagreb – Beograd – Berlin te raznim festivalima i nezavisnoj sceni, mlada umjetnica ne ističe velike razlike između publike i različitih kazališnih prostora.

– Bavim se avangardnim kazalištem, djelima koja se rijetko izvode, pa je uvijek iznenađenje kako će publika reagirati. Međutim, iskustva su mi uvijek bila lijepa. Ponekad su ljudi u manjim sredinama čak otvoreniji za nešto nepoznato, ali općenito ne bih rekla da postoje pravila, kaže Pogorelić.

Budući da pripada generaciji koja je odrastala uz razvoj digitalnih tehnologija i društvenih mreža, Pogorelić se osvrnula i na položaj mladih glumaca danas, priznajući kako na to pitanje nema jednoznačan odgovor.

– Ne mogu govoriti iz iskustva kako je bilo prije, ali mislim da kazalište bez obzira na sve ima više uloga – može zabaviti, ali i educirati. Vremena se mijenjaju, ali kazalište kao koncept ostaje. Ono što se promijenilo jest pažnja publike, danas se za nju treba boriti u svakom trenutku, smatra Pogorelić.

Svoj put od baleta do glume ne vidi kao traženje izraza jer vjeruje da je izraz uvijek tu, u nama.

– Najvažnije je ne stati, stalno ići korak dalje, učiti nove stvari i izlaziti iz zone ugode, ističe svestrana umjetnica te najavljuje kako će predstavu »Žlica Steinberg« igrati u Povljani na otoku Pagu te u Križevcima, a nakon toga i u Pragu. Paralelno uz to, radi i na novom projektu u Berlinu. Riječ je, kako otkriva, o jednoj koreodrami koju će publika imati priliku gledati u listopadu.

Od baleta od glume, Pogorelić je u glumi pronašla prostor slobode u kojem može objediniti i jedno i drugo, ali i više od tog.

– Za mene je gluma prostor u kojem zaista mogu objediniti sve, od glasa, pokreta do glazbe te ostalih komponenata. Gluma mi omogućava da stalno istražujem i propitujem sebe, i da ne zaboravim važnost introspekcije, zaključuje Pogorelić.