U vremenu kratkih videa i ključnih riječi sve teže argumentiramo: „Komunikacija je vještina koja se izgubila“

U sklopu četvrtog Zadarskog festivala monodrame održana je radionica kazališne kritike »Tko se boji kritike još?« pod vodstvom kazališne kritičarke i nezavisne novinarke Kristine Tešije. S polaznicima je razgovarala o tome kako gledati predstavu, kako vlastiti doživljaj pretvoriti u argumentiran stav i zašto kritika nije presuda umjetniku, nego jedno moguće čitanje njegova rada. Trodnevna radionica je održana kao popratni program uz predstave, a bila je namijenjena i onima koji se nikada nisu okušali u pisanju kritike. Polaznici su zajedno gledali predstave, diskutirali o njima i potom vlastita zapažanja oblikovali u tekstove.

S Tešijom smo razgovarali o strahu od kritike, granici između subjektivnog dojma i argumentiranog suda, stanju kazališne kritike u medijima te o tome zašto je sposobnost jasnog izražavanja vlastitog mišljenja danas važnija nego ikad.

Strah od vlastitog suda

Već sam naslov radionice otvara pitanje koje se često pojavljuje i izvan kazališta – tko se zapravo boji kritike i zašto?

– Čini mi se da se kritike svi pomalo bojimo zato što kritiku uvijek doživljavamo kao nešto negativno. Nama u glavi kritika znači: »Ti loše radiš, ti si loš.« Naravno, nije riječ o tome. Kritika može biti i pozitivna i negativna, ali prije svega mora biti argumentirana, započinje voditeljica radionice.

Strah postoji i među ljudima koji vole kazalište, objašnjava Tešija, ali se ne usuđuju o njemu pisati jer smatraju da »nisu dovoljno dobri«. Upravo zato ovakve radionice vidi kao prostor u kojem se kritika može demistificirati.

– Ako možemo argumentirati svoju misao, ne vidim zašto bismo se bojali kritike. Ako ne možemo argumentirati, onda ćemo predstavu prokomentirati s prijateljem ili prijateljicom, ali nećemo o njoj pisati kritiku, dodaje.

Polaznici nisu dobili gotove formule na radionici prema koji bi trebali pisati. Predstave su najprije gledali, zatim o njima raspravljali, pokušavali prepoznati pojedine izvedbene elemente i tek potom napisati vlastiti kritički tekst.

– Krenuli smo od kritike predstave koja uopće nije na ovom festivalu. Uzeli smo taj primjer i pokušali secirati tekst od toga što kritičar piše, od čega je krenuo, što je primijetio. Zatim smo gledali različite elemente predstave. Netko prati svjetlo, netko govor, netko scenografiju ili kostimografiju. Nakon toga pokušali smo izvući što sve to znači, što mislimo o tome i je li nešto u predstavi uspjelo ili nije, objašnjava Tešija te dodatno naglašava kako je ključna riječ – argumentacija.

– Svaki kritičar mora reći svoje mišljenje: ovo je uspjelo, ovo nije uspjelo. Ali onda mora znati argumentirati zašto.

Između dojma i argumenta

Tu se otvara i jedno od temeljnih pitanja kritike, a to je – koliko je ona objektivna, a koliko nužno subjektivna?

– Kada pišemo kritiku, pišemo o umjetničkom djelu. Tu ne postoji apsolutna istina ni nešto što je apsolutno ispravno. To je naše subjektivno mišljenje, ali ono mora biti argumentirano. Drugim riječima, »svidjelo mi se« ili »nije mi se svidjelo« tek je početak, a ne zaključak kritičkog teksta. Ne možemo napisati: »Živcirao me ovaj glumac i predstava je glupa.«. Možemo reći da nam je, primjerice, činjenica da na sceni nema nikakvog rekvizita bila zanimljiva ili da nas je oduševila. Ali onda moramo objasniti što odluka da scena bude prazna komunicira u toj predstavi i što komunicira prema nama kao publici, govori komunikologinja.

Kritika je zato, naglašava, jedno čitanje predstave, a ne konačna presuda o njoj.

– Ja sam ovu predstavu vidjela kao uspješnu zato što je uspjela u tome, tome i tome. To argumentiram i iznosim svoje mišljenje. To nije apsolutna istina, nego moje čitanje, ističe.

U maloj kazališnoj sredini, poput zadarske ili splitske, autor kritike i umjetnik o kojem piše vrlo će se vjerojatno ponovno susresti. Tešija, međutim, smatra da se upravo zato mora razdvojiti osobni odnos od profesionalnog teksta jer, kako kaže, kritika nije osveta ni presuda.

– Ako sam iznijela jedno mišljenje, jedno čitanje predstave, autor predstave nema zbog čega biti ljut na mene. To je otvaranje dijaloga. Može mi odgovoriti i reći: »Ti si to potpuno krivo shvatila, ovo je bilo zbog toga i toga.«. Onda smo u komunikaciji. Nije ono nadmetanje: ja sam u pravu, ti si u krivu, govori ova kazališna kritičarka.

Kritika nije samo ocjena

I sama je tijekom godina pisanja ostala dio iste kulturne scene o kojoj piše. Ne skriva da neugodne situacije postoje, ali kaže da ozbiljnijih sukoba zbog kritika gotovo nije imala.

– Dogodilo mi se da se nakon negativne kritike jave glumci ili redatelji sa zahvalom. S nekima sam poslije otišla na piće i razgovarala. Znali bi mi reći da je cijeli ansambl razmišljao o tome što sam napisala, otkriva Tešija.

Zato joj je problematična pretpostavka da kritičar negativnim tekstom automatski stvara neprijatelje.

– Mislim da je to predrasudno, jer ako nešto napišem, redatelj će me sutra napasti na ulici. Kritičari u hrvatskom društvu stvarno ne uživaju neki veliki status da bi se toga trebalo toliko bojati, iskrena je.

Jedan od problema današnjeg kulturnog novinarstva vidi i u tome što se različite novinarske i kritičarske forme često nazivaju istim imenom.

– Imamo PR tekst koji samo daje informaciju da se nešto događa. Imamo osvrt, koji često bude nešto između informacije i dojma, a imamo i analizu. Ako ćemo ići u analizu, onda kazališno djelo seciramo po njegovim elementima i faktorima i to je mnogo šire od kritike. To su već stručni članci, akademski radovi i slično, objašnjava Tešija.

Ono što kritiku, prema njezinu shvaćanju, razlikuje od ostalih formi jest činjenica da kritičar u jednom trenutku mora zauzeti stav.

– Kritika mora dati neki sud u smislu nešto je uspjelo ili nije uspjelo. Međutim, to nipošto nije apsolutni sud. To je otvaranje mogućeg čitanja u javnom prostoru. Takav tekst može biti koristan i publici koja predstavu nije gledala. Kritika tada ne služi samo tome da nešto »ocijeni«, nego da iskustvo predstave produži. Postoje ljudi iz publike koji žele nakon pogledane predstave pročitati nešto o njoj, dobiti odgovore na neka pitanja i vidjeti da nisu jedini kojima se nešto čini na određeni način, dodaje.

Izvan zadanih okvira

Tešija kazališne kritike i osvrte piše od 2015. godine, a njezin put prema kritici nije počeo planom da jednoga dana postane profesionalna kritičarka. Pisala je za kazaliste.hr, kritikaz.com, Kulturpunkt, Novosti, Vijenac, Treći program Hrvatskog radija i različite kazališne publikacije. Početak je, kaže, bio mnogo jednostavniji.

– Krenula sam kao studentica i volonterka iz čiste potrebe i želje da gledam što više kazališta. Karte su bile jako skupe pa sam volontirala na festivalima, pisala najave i tako besplatno ulazila na predstave. To mi je bilo odlično.

Nakon nekog vremena pet kritika za jedan festival i činjenica da za njih neće dobiti »ni cent« više nisu djelovali tako romantično.

– U jednom trenutku pomislila sam pa nisam ja neka kritičarka, neće meni nitko platiti. Otvorila sam svoj blog. Onda su se nekako otvorila vrata i počele su dolaziti ponude za portale, publikacije i časopise, priča nam Tešija čije se pisanje s vremenom proširilo izvan usko shvaćene kazališne kritike.

– Nisam išla na doktorat i nisam se fokusirala na dramaturgiju i kazališne studije, nego sam se bavila širom pričom od toga što se događa u kulturi, u državi, gdje se troši novac, koja su kazališta, koje se teme otvaraju i kako predstava funkcionira. Moje kritike zato nekad krenu od predstave, ali zapravo govore o nekom širem personalnom problemu, dodaje Tešija koja danas radi u radijskom i kulturnom sektoru te predaje komunikologiju studentima.

Na radionici se pojavilo i pitanje može li kritičar napisati tekst u kojem o predstavi nema gotovo ništa dobro reći. Tešija ne smatra da kritika mora umjetno tražiti ravnotežu.

– Postoji taj tzv. »sendvič« pristup: nešto pozitivno, onda negativno pa opet nešto pozitivno. Ja ne mislim da to tako mora biti. Ako je nešto briljantno – zašto je briljantno? Dokaži mi. Uvjeri me. Isto vrijedi i za ono što nije uspjelo, govori kritičarka.

Bez lažne ravnoteže

Kazalište je pritom kolektivni rad pa ni vrlo loša predstava ne mora značiti da su svi njezini elementi podjednako neuspješni.

– Ako je tekst loš, ako je režija loša, možda postoji trud glumaca ili potencijal kod glumca koji redatelj nije prepoznao. Ne mora se o svemu pisati negativno samo zato što cjelina nije uspjela, jasno će Tešija za koju je kritika prije svega – vježbanje argumentacije, pa tako dodaje da nemamo pravo napisati da je nešto grozno ako nemamo za to argumente.

Razgovor o kazališnoj kritici tako se prirodno proširio i na mnogo šire pitanje – znamo li danas uopće jasno oblikovati i braniti vlastito mišljenje? Tešija na Umjetničkoj akademiji u Splitu predaje komunikologiju studentima dizajna, vizualnih komunikacija i slikarstva, a upravo ondje primjećuje koliko je sposobnost argumentiranog izražavanja važna i koliko ju je lako izgubiti.

– Komunikacija je vještina koja se baš izgubila. I nije to samo stvar novih generacija.

Problem vidi i u načinu na koji svakodnevno konzumiramo sadržaj – od kratkih formi, ključnih riječi do stalne izmjene informacija, što ostavlja malo prostora za koncentrirano i fokusirano razvijanje kritičke misli.

– Sadržaj koji brzo konzumiramo bombardira nas i sve se svodi na ključne riječi, kratke rečenice. Nema argumentacije, govori Tešija.

Čitanjem do jasne misli

A posljedice toga vidi i na radionicama. Polaznici, kako priča, imaju mišljenje, ali ga ponekad teško pretvaraju u strukturiranu i argumentiranu cjelinu.

– Primijetila sam da je svaka polaznica radionice imala svoje mišljenje. Međutim, ne bi ga znale uvijek izraziti. Treba verbalizirati zašto su nešto primijetile i zašto smatraju da je to važno, govori.

Jedan od najjednostavnijih načina vježbanja te sposobnosti, smatra, ostaje čitanje.

– Čitanje vježba mozak i vokabular. Ne možeš vježbati mozak tako da scrollaš video koji ti je samo dopaminski podražaj. Čitanjem vježbamo i vokabular i oblikovanje misli, da znamo argumentirati od početka do kraja, zadržati misao i imati jasnu strukturu, poručuje Tešija.

Upravo se tu razgovor vraća i početnom pitanju o strahu od kritike. Naime, kritika, kako je Tešija vidi, nije privilegij nekoga tko posjeduje konačnu istinu o umjetnosti. Ona je prije svega jasno izneseno čitanje koje svoju vrijednost dobiva tek onda kada iza njega stoje pažljivo gledanje, znanje i argument. A možda je upravo zato odgovor na pitanje iza naslova radionice jednostavniji nego što se čini – kritika se najmanje bojimo onda kada smo sposobni razgovarati o njoj.