Svestrana Ana Kolega: 'Stojeći pred ljudima, osjeća mješavinu snage i krhkosti'

Ana Kolega talentirana je slikarica koja svojim jedinstvenim stilom i izražajnošću oduševljava umjetničku scenu. Podijelila je s nama svoju inspirativnu priču o ljubavi prema slikarstvu koju je započela još u djetinjstvu. Razgovarali smo o utjecajima koji su oblikovali njezin umjetnički put, iskustvima s Akademije likovnih umjetnosti, kao i o važnosti mjesta poput rodnih Kali i galerije Mali škafetini.

Ana nam je otkrila i kako se njezini mnogobrojni interesi, slikarstvo, pjevanje, ples i pisanje, međusobno isprepliću i nadopunjuju te što je najviše inspirira i pokreće u stvaralaštvu. Također, podijelila je s nama izazove s kojima se suočava kao profesionalna umjetnica i dala savjete mladim zaljubljenicima u umjetnost.

Od stiha iz crtića…

U slikarstvo se, započinje, davno zaljubila, još kao dijete, a posebno se sjeća pjesme iz crtića: “(…) djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam, bude živ”.

– Taj je stih dugo i često odzvanjao u mojoj glavi. Ne mislim da je bio presudan, ali je dobro opisivao osjećaj koji se javlja kod crtanja, zato sam se zaljubila u slikarstvo, odnosno u umjetnost u svakom njenom obliku. Naime, osjećaj da ono što stvaramo živi i dopire do drugih ljudi zaista je uzbudljiv, ističe Ana.

Na njen umjetnički put nitko nije posebno utjecao, no talent je, priča nam, zasigurno naslijedila od mame koja sjajno crta, no u to vrijeme nije imala mogućnosti razvijanja talenta. Ipak, taj se talent pretočio u estetiku koju širi oko sebe i to je itekako utjecalo i na Anu.

Ana je u Zadru završila Srednju kemijsku školu, godine 1997. diplomirala je Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu, smjer tekstilni dizajn, a 2002. godine diplomirala je na ALU u Zagrebu u klasi prof. Ante Rašića.

– Razdoblje Akademije fantastično je vrijeme, mogućnost je to da čovjek tako progresivno i disciplinirano razvija talent, to je divno. Bili smo okruženi profesorima koji su suradljivi i ljudima koji imaju isto polje interesa što zasigurno širi polje znanja i kreativnosti. U tom smislu, zaista mi nedostaje Akademija. Imala sam sreću što sam imala mentora, profesora Rašića, koji nas nije gurao u kalupe, nego razvijao našu individualnost, priča Ana i dodaje da je nedavno bila u Poljskoj, na jednom projektu, doduše kao izvođačica, plesno-vokalno-perfomativna, te se iznova podsjetila koliko je važna međusobna razmjena umjetničkih ideja u privremeno hermetičnom svijetu.

Akademija im, ističe, nije bila samo fakultet, nego i druga kuća u kojoj su kuhali, slikali, tulumarili, pili kave, učili, a neki su znali čak i prespavati ako bi radili do kasno u noć.

Kali u srcu

Ana definitivno nije u okvirima, dapače, izgradila je svoj silno prepoznatljiv stil koji joj je, kaže, teško opisati, no – slika govori tisuću riječi. A za te šarene, razigrane, vesele slike inspirira je svijet oko nje i u njoj, situacije, nekad njene, nekad tuđe.

– Na neki način osjećam se kao filter, vidim neku situaciju ili doživim i onda to prođe kroz neki moj unutarnji svijet da bih kroz djelo izrazila esenciju – nekad duhovitu, nekad tužnu. Inspiracija mi zaista može biti bilo što, nikad ne znam što će me dodirnuti, nekad mačka s mačićima, nekad politička situacija, nekad priča između dvoje ljudi, a nekad moje sjećanje, otkriva nam Ana u čijem stvaralaštvu, čini se, rodno mjesto Kali ima posebnu ulogu.

– Kali imaju posebno mjesto u mom srcu, kako vrijeme prolazi, sve više volim tamo boraviti. Naime, puno komuniciram s ljudima i potreban mi je taj mir zbog ravnoteže. Tamo sam provodila ljeta, kao i u Ražancu, i svakako se negdje osjećaj mira, slobode i slobodne igre jako utisnuo u moj unutarnji svijet vezano uz to mjesto. Buđenje uz more, dodir s prirodom, razvijanje igara bez igračaka, mobitela, televizije, ostavilo je dubok pečat na mnogo razina – vizualnoj, kreativnoj, etičnoj, kazuje Ana koja je lani u petom mjesecu otvorila galeriju Mali škafetini u Zadru.

Galerija radi tijekom cijele godine, priča Ana, iako su zime u Dalmaciji dosta puste i zimi je to pomalo borba.

– Međutim, zadovoljna sam na razini cijele godine. U galeriji ima za svakog ponešto; od velikih platana do manjih sitnica koje su uvijek zgodne ili kao autentična uspomena na Zadar ili poklon za rođendan. Reakcije su fantastične, ljudi me često zovu i komentiraju kako napokon postoji autentična galerija u gradu. Jako sam ponosna kako uspijevamo i na reakcije koje dobivamo. Govorim u množini, sve bi to bilo jako teško bez moje suradnice, Marije Despotović Mare, moje desne ruke. Ona se bavi tisućama stvari koje su potrebne da bi sve funkcioniralo i na taj način ja mogu nesmetano stvarati. Beskrajno sam zahvalna na toj suradnji, ističe Ana.

Glazba i tango

Osim slikarstvom, bavi se i pjevanjem i plesom, pokretom, najviše tangom.

– Teško mi je reći u čemu više uživam, osjećaj je sličan, razlika je u mediju i u tome što je slikarstvo introvertirana i usamljena djelatnost, a izvođačka je direktna u komunikaciji s publikom i ja to volim. Volim stati pred ljude, osjećam neku čudnu slobodu, mješavinu snage i krhkosti. Kad pjevam, vidim slike. Kad slikam, osjećam ritam glazbe u linijama i bojama. Radila sam autorsku predstavu “Otok. Otok je nešto drugo” u kojoj i pjevam i slikam uživo i glumim. Svakako bih voljela napraviti još projekata u kojima bih istraživala ta područja djelovanja koji se međusobno isprepliću, kazuje Ana koja kao najveći izazov ističe – zadržavanje svježine.

Naime, kako nam tumači, kad je umjetnost profesija, lako je skliznuti u rutinu kao bilo gdje drugdje.

– Treba zadržati tu energiju da svijet gledate otvorena srca, ili da pristupate platnu ili bilo čemu drugom s istim uzbuđenjem kao prvi put, što nije lako. Dijelovi nas otvrdnu radeći i potrebno je stalno tražiti pukotine kako biste kroz rad došli na “meka mjesta”, kaže Ana koja mladim zaljubljenicima u umjetnost na koncu poručuje da slijede svoje instinkte i da budu predani u svom radu te da svladaju vještine koje će im kasnije dati slobodu, da rade svaki dan, da se zabavljaju i prije svega – da im stvaranje donosi uzbuđenje i zabavu!