Roditelji djeci daju sve osim - svog vremena

Kazalište lutaka Zadar još je jednom pokazalo koliko vješto spaja kreativnost i toplinu u predstavama za najmlađu publiku. Njihova najnovija predstava »Dan kad se dogodilo ništa«, premijerno izvedena pred punom dvoranom, oduševila je gledatelje svih uzrasta, od najmlađih koji su spontano reagirali na svaku scensku dosjetku, do odraslih koji su u njoj prepoznali slojevitu metaforu odrastanja u današnjem vremenu.

Autorski projekt Aleksandra Švabića, Damira Klemenića i Marina Lisjaka predstavio se kao dojmljivo promišljeno kazališno djelo, istodobno razigrano i promišljeno, edukativno, ali nimalo nametljivo. Središnja »figura« predstave nije klasičan dramski lik, nego sama dječja igra. Upravo kroz istraživanje igre kao prostora slobode i imaginacije, autori uspijevaju otvoriti niz pitanja o tome što danas doista znači djetinjstvo te što se događa kada mu oduzmemo spontanost, kada djeci oduzmemo prostor za maštu, stvaranje i izmišljanje.

Zajedničko vrijeme

Predstava se vješto poigrava prividnom jednostavnošću igre, onom »beskorisnošću« koja se, čim joj dopustimo, pretvara u neiscrpan izvor značenja. Predmeti mijenjaju svoje funkcije, prostor se rasteže i skuplja, svjetovi se rađaju i nestaju, a glumci pokazuju kako se iz ničega može izgraditi baš sve. Publika tako ne gleda tek niz scena, nego svjedoči procesu stvaranja. To je ujedno i najdojmljivija poruka predstave da nas ne povezuju predmeti koje posjedujemo, nego vrijeme koje zajedno provodimo i kreativnost koju međusobno darujemo.

Na početku upoznajemo dječaka koji ima sve što se može kupiti, no za rođendan dobiva ono što nema – ništa. Iz početne ljutnje izrasta njegovo otkrivanje svijeta, učeći slagati nove svjetove od najmanjih stvari, dječak zapravo uči sebe. U tom dramaturškom luku jasno se iščitava kritika konzumerističke svakodnevice u kojoj roditelji djeci često daju sve osim vlastitog vremena, a unaprijed oblikovane igračke postaju zamjena za maštu i kreativnost, ostavljajući iza sebe samo prazninu.

Mašta može svašta

Scensko rješenje, iako minimalističko, iznimno je potentno. Naizgled najobičniji scenski rekvizit – obične kartonske kutije – u rukama ovog dobro uigrainog ansambla pretvaraju se u restoran, raketu, pa čak i cijele kozmičke pejzaže, demonstrirajući koliko je malo potrebno za kazališnu čaroliju kada je mašta dosljedno provedena u radnju. Također, treba spomenuti i izvrsno oblikovano svjetlo kojim nam majstor Frane Papić na pozornicu donosi i svemirsku oluju. Predstava se snažno oslanja na fizičko kazalište, grimasu, zvuk, onomatopeju, stilizirani pokret pa i slow motion, stvarajući ritmičnu, gotovo filmsku dinamiku prizora.

Ansambl u sastavu Roko Nakić, Sanja Grgina, Juraj Aras, Irena Bausović-Tomljanović, Ana Cmrečnjak i Lucija Matković djeluje krajnje uigrano. Njihova scenska igra pritom ne počiva na pojedinačnim bravurama, nego na preciznoj kolektivnoj energiji koja predstavu drži živom od prvog do posljednjeg trenutka. Vidljivo je da glumci uživaju u procesu, a ta se radost neizbježno prelijeva i na publiku.

»Dan kad se dogodilo ništa« predstava je koja podsjeća na ono što je lako zaboraviti, da je mašta možda najvažnija vještina koju možemo sačuvati ili darovati. Topla, domišljata i kazališno promišljena, ova će produkcija zasigurno postati jedan od omiljenih naslova zadarskog Kazališta lutaka.

KAZALIŠNA ČAROLIJA

Naizgled najobičniji scenski rekvizit – obične kartonske kutije – u rukama ovog dobro uigrainog ansambla pretvaraju se u restoran, raketu, pa čak i cijele kozmičke pejzaže, demonstrirajući koliko je malo potrebno za kazališnu čaroliju kada je mašta dosljedno provedena u radnju