Premijera monodrame: Dirljiva predstava o životu bez osmijeha

Nakon mora komedija zadarska se publika oduševila dirljivom monodramom “Kamo idemo, tata?” nastaloj u koprodukciji Drame plus i HNK Zadar, u okviru 30. Zadarskog kazališnog ljeta. Riječ je o autorskom projektu Vinka Radovčića, napravljenom prema motivima romana Jean-Louisa Fourniera.

Na daskama koje život znače pratimo iskustvo oca dvojice sinova s teškoćama u razvoju, otkrivajući najdublje dijelove ljudske duše i njezinu sposobnost adaptacije na životnu tragikomediju. Scenografija se sastoji od radnog stola, nekoliko obiteljskih slika, kovčega i suprotstavljenih motiva – igračaka i klavira.

Igračke simboliziraju ono što će Mateju i Tomi, sinovima, čitavog života biti jedina zanimacija, dok klavir odražava želju njihovog oca da spoznaju vrijednost umjetnosti, glazbe, književnosti, onoga što zapravo čovjeka čini čovjekom. Međutim, oni ne znaju ni čitati.

Baš zato što se nisu razumjeli i jer nisu ni bezuvjetnu ljubav oca mogli shvatiti, kad je sve gotovo, otac, koristeći svoje ruke poput rekvizita, započinje svoju priču, stvari koje nikad nije izgovorio, zbog – grižnje savjesti.

Premda je čitava predstava protkana crnim humorom, u prvom su planu brutalna iskrenost, preispitivanje postupaka i predbacivanje samom sebi što je uopće donio djecu na svijet u kojem ih čeka samo patnja, što im je dao život koji će provesti bez osmijeha.

Foto: Saša Ćuka

Predstava prepuna emocija

Naziv predstave povezan je sa scenom u kojoj glumac tumači kako ga je sin, dok su se vozili, svakih par minuta pitao kamo idu, no svakako se može shvatiti i kao metafora za put života, nameće se pitanje što je cilj, a na koncu, kao i uvijek, ostaje samo nada da će na nebu biti drugačije i da će se napokon shvatiti.

A dok putuju, koračaju svijetom, susreću se s okolinom koja, usprkos silnom trudu, nikad neće shvatiti što proživljavaju; ili ih promatraju sa žaljenjem, ili daju dobronamjerne, ali besmislene savjete, ili se pak, najčešće, udaljavaju. Tematizira se tako i utopija vjere, kao i hladnoća liječnika kojem su takve osobe tek broj.

No, ipak, šalje se poruka da su osobe s posebnim potrebama tek drugačije od ostalih i da je zaista upitno što uopće znači biti “normalan”. Zašto normalnima ne bismo smatrali osobe koje su spremne dijeliti ljubav sa svima, ne znajući za ikakve razlike, one osobe koje ni u čemu ne vide nikakvo zlo?

Snažno se naglašava i roditeljska ljubav, kao i, mogli bismo reći, njihova nadnaravna snaga da prebrode sve poteškoće, i to sa smiješkom. A uz interakciju s publikom, intimnu atmosferu, glumac Ivan Raffaelli izvrsno je prenio sve emocije, i tugu i radost, mijenjajući mnoštvo lica s predivnom lakoćom.

Podsjetila nas je ova predstava koliko su svi naši problemi, dok smo zdravi i dok su zdravi oni koje volimo, maleni i koliko je važno stvoriti inkluzivnu zajednicu, ali stvarnu, ne onu o kojoj se priča kao o kakvom milosrđu vladajućih.

Zaslužni

Autori adaptacije i dramaturške obrade romana su Vinko Radovčić, Ivan Raffaelli i Domagoj Lindinger. Scenografiju, kostimografiju i odabir glazbe također potpisuje Vinko Radovčić. Oblikovatelj svjetla je Frane Papić, dok je oblikovatelj tona Mate Petričević. Asistent redatelja je Domagoj Lindinger.

Za izradu scenografije zaslužan je Adriano Košuta, a za rekvizite Ljiljana Surać. Fotografi predstave su Filip Brala, Saša Čuka i Željko Karavida. Inspicijent i kreativni producent je Domagoj Lindinger.