Pogledali smo triler dramu Emanuela Parvua »Tri kilometra do kraja svijeta«, donosimo kritiku

Čak su i prosječni ljubitelji sedme umjetnosti već dulje vrijeme svjesni snage i kvalitete moderne rumunjske kinematografije, a za imena Christiana Mungiua, Radua Judea ili Cristija Puiua znaju čak i oni koji tek povremeno pogledaju kakav europski art-house film. Emanuel Parvu možda i nije toliko zastupljen u našim kinima ili se o njemu govori koliko i o navedenim autorima, ali sad je stiglo pravo vrijeme i pravi film s kojim će i ta nepravda biti ispravljena. Kroz programe domaćih kinoteka ovih je dana protutnjao njegov najnoviji uradak, triler drama ‘’Tri kilometra do kraja svijeta’’, ostvarenje s kojim je prošle godine među ostalom osvojio i prestižno ‘Srce Sarajeva’ te posebno priznanje na Europskim filmskim nagradama.

Život okrenut naopačke

Radnja Parvuovog filma nas odvodi u zabačeno i teško pristupačno rumunjsko selo, smješteno na delti Dunava. Tamo na ljetnim praznicima zatičemo sedamnaestogodišnjeg Adija (Ciprian Chiujdea), momka čiji roditelji (Bogdan Dumitrache i Laura Vasiliu) mukotrpno rade kako bi mu financirali školovanje u gradu. Adi jedne večeri u društvu prijatelja izađe u lokalni disko, no po povratku kući biva premlaćen od strane, tobože nepoznatih osoba. Roditelji ga iste večeri odvedu doktoru, pozovu i seoskog šefa policije Pandela (Valeriu Andriuta) koji napiše izvješće i preporuči Adijevu ocu da prvim brodom ode u grad podnijeti kaznenu prijavu i zatražiti forenzički izvještaj. Kroz jutro u policijsku postaju navrati Adijeva prijateljica Ilinca (Ingrid Berescu) koja Pandelu povjeri kako je njezin otac načuo tko stoji iza napada. Daljnja istraga ustanovi kako su za premlaćivanje zaslužni sinovi lokalnog moćnika, ali se istovremeno dozna i razlog njihova napada. Adijev i život njegovih roditelja se tad preokrene naopačke…

Rumunjski kazališni i filmski glumac Emanuel Parvu režije se prvi put primio 2009. kroz kratkometražni film ‘’Obitelj’’ gdje je uz glavnu ulogu potpisao i scenarij. Da to nije bio tek neki usputni hir, dokazao je kroz niz novih kratkometražnih ostvarenja koji je od tad plasirao, a 2017. bilježi i dugometražni debi ‘’Meda ili ne tako svijetla strana stvari’’, dramu o drvosječi u borbi protiv sustava koje mu otežava usvojenje djevojčice. Spomenuti debi mu osigurava i priznanje za najboljeg redatelja na festivalu u Sarajevu i što je još i važnije, otkriva ga kao još jednog perspektivnog rumunjskog autora na čije filmove valja obratiti pozornost. Parvu je nakon tog uspjeha malo ‘potegnuo ručnu’ te se ponovno primarno okrenuo glumi, a na njegov novi redateljski uradak smo čekali do 2021. kad je u kina izbacio dramu ‘’Mikado’’. Bio je to još jedan film o obiteljskim odnosima u teškim životnim uvjetima, tema kojoj se vraća i kroz svoj treći dugometražni film – ‘’Tri kilometra do kraja svijeta’’.

Začahurena zajednica

Koliko god su raznorazne aktivističke skupine, liberalno nastrojena politika i opća osviještenost u urbanim sredinama promijenile građanski stav prema homofobiji i osjetljivim skupinama, ruralni krajevi su i dalje izvor nerazumijevanja, neinformiranosti i netrpeljivosti. Parvu u svojem najnovijem filmu na tu bolnu temu gleda iz perspektive oca, ali i sina. Naime, roditelji bi trebali svojem djetetu pružiti bezuvjetnu ljubav u bilo kakvoj situaciji, bila ona zbog zatucanosti okoline izazovna po njih ili ne, no i dalje živimo u svijetu gdje mnogi više brinu o tome što će susjedi reći negoli učiniti pravu stvar. Da je lik Adija vrlo vjerojatno homoseksualac, Parvu nam ne skriva još od uvodnih kadrova. Fokus njegove priče je prvenstveno usmjeren na roditelje i kako će on reagirati kad to čuju, odnosno, na začahurenu zajednicu kojoj to predstavlja veći skandal od samog čina nasilja. Kako kaže jedan od antagonista filma: »Zamisli da se pročuje za ovo? Pa već bi nam iduće godine pod zastavama duginih boja gologuzi paradirali selom i drpali se po ulicama.«

Mnogi će opravdano zaključiti kako smo već niz godina preplavljeni filmovima sličnih tematika, ali Parvu za tim ne mari suviše već nas ovdje prvenstveno izvlači iz urbane zone komfora u kraj toliko zabačen da vam do njega treba višesatna vožnja brodom (naravno, ako vremenski uvjeti to uopće i dozvole). Tamo u stilu starih ‘kaubojaca’, inicijalnu pravdu provode lokalne snage reda (ovdje u liku šefa policije dvojbena morala) koje su pak nemoćne ako se ispostavi da iza nekog nedjela stoje moćnici. Štoviše, Parvu nas ponovno podsjeća kako su stvari u Rumunjskoj dosta slične kao i kod nas. Po potrebi se zataškavaju stvari, brišu policijska i medicinska izvješća i udaljavaju oni koji postavljaju suvišna pitanja, a tu je dakako i onaj klasičan primjer korupcije, trgovine utjecajem i prijetnje. Povrh svega izrečenog, Parvu se dotiče i ostracizma. U prijevodu, lokalna zajednica ne želi takve stoga uzmi svoje stvari i gubi se. Ne čudi stoga ni što je siroti Adi sve te godine bio ‘čvrsto zatvoren u ormaru svoje seksualne opredijeljenosti’. Ako se to otkrije, otvorit će se sama vrata pakla.

Intrigantna tema

Osmatrajući događaje kroz roditeljsku prizmu, njihov voljeni sin se iz nedužne žrtve iznenada pretvorio u nešto monstruozno i bolesno. Nešto što može samo Bog izliječiti stoga se kroz jedan krajnje primitivan i očajnički način obraćaju svećeniku da sprovede svojevrstan ritual pročišćenja duše njihova ‘nastrana’ sina. Sreća za njihova jedinca nakon tih nemilih događaja niti u jednom trenutku nije postala opcija, već ultimatumi, prijetnje i bijes. Naravno, otegotna okolnost jest i ta da se Adijev otac do ušiju zadužio upravo kod moćnika čiji su sinovi premlatili njegova i valja razmišljati o tome kako postići zajednički dogovor i sve brzo zaboraviti. No pod koju cijenu? Parvu nam kroz svoj film otvara dosta intrigantnih tema, ali istovremeno i ne nudi nešto pretjerano novo, a kamoli impresivno. Ipak, riječ je o jednom sasvim solidnom ostvarenju kakve svakako valja pogledati jer sam gotovo siguran kako će se mnogi kasnije još jednom glasno zapitati u kakvom li to svijetu živimo i zašto nam je mišljenje okoline, bila ona zatucana ili ne, bitnije od osjećaja vlastite obitelji?

PROMJENA SREDINE

Mnogi će opravdano zaključiti kako smo već niz godina preplavljeni filmovima sličnih tematika, ali Parvu za tim ne mari suviše već nas ovdje prvenstveno izvlači iz urbane zone komfora u kraj toliko zabačen da vam do njega treba višesatna vožnja brodom (naravno, ako vremenski uvjeti to uopće i dozvole)