Mladi Zadranin završio studij režije na zagrebačkoj Akademiji: 'Zadar ima puno neiskorištenog potencijala za razvijanje kulturne scene'

Profesionalna predstava u rodnom Zadru, mjuzikl koji već dugo priželjkuje režirati, a jednog dana možda i kazališne pozornice New Yorka ili Londona. Planova mladom zadarskom redatelju Vitu Sikiriću ne nedostaje, a nakon nedavno stečene diplome kazališne režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti pred njim je razdoblje u kojem će ih pokušati pretvoriti u stvarnost. Iza njega su već prva profesionalna predstava »Nije nam ovo New York«, rad na radiodramama i povratak pred zadarsku publiku u redateljskoj ulozi. Premda profesionalni put trenutačno namjerava graditi ponajprije u Zagrebu, rodni grad ne želi zaobići. Štoviše, uvjeren je da Zadar ima mnogo više kazališnog potencijala nego što ga trenutačno koristi.

– Apsolutno želim režirati profesionalnu predstavu u Zadru. Mislim da Zadar ima puno neiskorištenog potencijala za razvijanje prave kulturne scene i da se zadnjih godina formira nova mlada generacija zadarskih umjetnika koja je vrlo jaka. Većina nas ostvaruje karijere u drugim gradovima, ali mislim da postoji puno potencijala za neke zajedničke projekte u bliskoj budućnosti, govori Sikirić.

Ego na kušnji

Njegov kazališni put započeo je u zadarskoj Drami plus, gdje je godinama stjecao glumačko iskustvo. Iako ga je režija oduvijek zanimala, upravo se ondje počeo ozbiljnije zanimati za kazališnu režiju. Važnu ulogu odigralo je i razdoblje pandemije, kada su brojna kazališta svoje predstave učinila dostupnima na internetu.

– Tako sam se upoznao s raznim poetikama i pristupima i počeo dobivati jasniju sliku o tome što me konkretno zanima u kazalištu. U međuvremenu sam shvatio da najviše želim tražiti svoj kazališni i generalno umjetnički jezik u režiji. Mislim da je ta sloboda da stvaraš projekt koji tebe privlači i zanima nešto neprocjenjivo, objašnjava.

Studij ga je odveo u Zagreb, a završetak tog razdoblja, priznaje, donio mu je pomalo neobičan osjećaj. Akademija mu nije pružila samo znanje nego i priliku da preispita vlastiti pristup stvaranju predstave.

– Do nedavno sam previše pokušavao nadoknaditi svoj manjak iskustva pretjeranom pripremom za probu, a onda se toliko opteretio svojim pripremama i konceptima da se nisam osjećao dovoljno fokusirano na samoj probi. Sad zapravo shvaćam da su stvari puno jednostavnije od toga. Ono što je po meni puno važnije od velikog mozganja van probe je jednostavno uključenost i prisutnost u prostoru s izvođačima, ističe.

Koliko redateljski koncepti mogu postati opterećenje, posebno je osvijestio radeći s glumcem Markom Kotarom na svojoj prvoj profesionalnoj predstavi »Nije nam ovo New York«. Riječ je o monodrami koja se bavi identitetom, prihvaćanjem i slobodom pojedinca da bude ono što jest. Sikirić priznaje da je nekoć vjerovao kako je monodramu zbog njezina minimalizma lakše režirati. Iskustvo ga je uvjerilo u suprotno.

– Rad na monodrami me naučio da mogu prerežirati i planirati koliko hoću, ali da na kraju dana gluma i dramaturgija imaju prednost nad »velikim« režijskim konceptima i rješenjima. Bila je to prava smrt ega za jednog mladog redatelja, ali nešto što mi je bilo potrebno, priznaje.

Danas smatra da minimalistički pristup sam po sebi nije težak. Teže je, kaže, prepoznati koliko je malo ponekad potrebno da bi se postigao snažan kazališni učinak.

Kazalište potisnutih želja

Predstava »Nije nam ovo New York« otvorila mu je i pitanje kako osobna iskustva i stvarne priče pretočiti u kazališni tekst koji može doprijeti do publike različitih životnih iskustava. U početku je, priznaje, pokušavao obuhvatiti previše.

– Samom sam sebi zakomplicirao stvar pokušavajući obuhvatiti jedno cijelo univerzalno iskustvo. Stvar je prodisala kad sam počeo to tretirati kao konkretnu priču o konkretnoj osobi koja je, eto, dio nekog šireg iskustva. Ovo djeluje kao očit i logičan zaključak, ali lako ga je smetnuti s uma – što konkretnije, to bolje. Ljudi će se rijetko uhvatiti za općenitost, ili, ako ćemo ju malo ljepše nazvati, »univerzalnost«, objašnjava.

Pitanja identiteta, potisnutih želja i društvenih očekivanja provlače se i kroz druge njegove radove. U radiodrami »MALE« bavio se nametnutim idealima muževnosti, a slične je teme istraživao i u diplomskoj predstavi »Jelenji ples«.

– U zadnje vrijeme me itekako zanimalo istraživanje muškog identiteta i subverzija društveno uvjetovanog muškog identiteta. Time sam se bavio i u svojoj diplomskoj predstavi »Jelenji ples« i to je bio jedan istraživački proces u kojem sam uživao i koji me na kraju doveo i do nekih osobnih spoznaja, otkriva.

Njegovi umjetnički interesi, međutim, nisu ograničeni samo na društveno angažirane teme. Privlače ga i psihoseksualnost, gotika, horor, bajke i fantastika. Među omiljenim dramskim piscima posebno mjesto zauzima Tennessee Williams, čiju je »Mačku na vrućem limenom krovu« odabrao za prijemni ispit na Akademiji.

– Kod Williamsa me fascinira spoj poetičnog jezika i psihološke dubine, ali i način na koji prikazuje potisnute ljudske želje u sukobu s društvenim pravilima. Upravo sam u toj drami pronašao prostor za vlastito redateljsko tumačenje, ističe Sikirić.

Povratak domaćoj publici

Zanimanje za horor, misterij i fantastiku odvelo ga je i prema radiodrami, mediju koji redatelju oduzima mogućnost vizualnog pripovijedanja, ali mu zauzvrat pruža drukčiju vrstu slobode.

– Osobno me pogotovo zanimaju žanrovi horora, misterije i bajke u radiodramskom formatu, upravo zato što nedostatak slike prepušta slušatelje mašti, što čini horor više užasavajućim, misterij misterioznijim, a za bajku i fantastiku otvara svijetove kakvi se mogu samo zamisliti, kojima nijedan vizual ne može dorasti, govori Sikirić.

Svjestan je pritom da slika ima snažnu emocionalnu i značenjsku moć, no upravo ga mogućnost pripovijedanja bez nje posebno intrigira. Radiodrama, kako kaže, polazi od pretpostavke da nam slika možda uopće nije potrebna.

Ove se godine Sikirić vratio i zadarskoj kazališnoj sceni, režirajući »Kruh anđela« u popratnom programu Zadarskog festivala monodrame. Povratak u grad u kojem je napravio prve kazališne korake, ovaj put s druge strane pozornice, doživio je opuštenije nego neke ranije projekte.

– Bio mi je manji pritisak režirati u Zadru, valjda jer sam tu ipak rođen i odrastao i ipak mi je to jedan jako poznat teritorij. Radilo se i o manjem projektu koji je bio za popratni program festivala, pa ulozi nisu bili toliko veliki kao što su bili s nekim drugim projektima, kaže.

Razlika se osjetila i u publici. Među gledateljima bilo je mnogo poznatih lica, ljudi koji su došli podržati izvođače i autore. Takvo mu je okruženje, ističe, omogućilo eksperimentiranje bez straha i pridonijelo ugodnom stvaralačkom procesu.

Pogled prema Broadwayu

A kada bi mogao birati projekt bez razmišljanja o produkcijskim ograničenjima? Odgovor stiže bez mnogo dvojbe – mjuzikl.

– Nije tajna da volim mjuzikle i prema tome, jako bih volio režirati mjuzikl. Imam nekih ideja i za autorske mjuzikle, a postoje i klasici koje bih jako volio postaviti, kao na primjer »Sweeney Todd« i »Into the Woods«, otkriva.

Iako zasad ne najavljuje konkretan novi projekt, razvija koncepte i uspostavlja kontakte koji bi mogli dovesti do njihove realizacije. Zagreb mu ostaje primarno profesionalno odredište, ali ambicije sežu i mnogo dalje od hrvatskih kazališnih pozornica.

– Jako me privlači rad u inozemstvu i naročito me zanimaju kazališne scene New Yorka i Londona, tako da, dok moja karijera u Hrvatskoj raste, namjeravam dati sve od sebe da ju upravim i u tim smjerovima, poručuje mladi zadarski redatelj.