Maximiljana Barančić neumorna je čuvarica arbanaškog govora: "Pravo je čudo što se uspio očuvati"

U Udruzi slijepih Zadarske županije gostovala je dr. sc. Maximiljana​ Barančić – istaknuta čuvarica i promicateljica arbanaškog govora. Njezina strast prema očuvanju ovog govora duboko je ukorijenjena, kako ističe u ponos prema precima. Nakon što je 2014. u 66. godini doktorirala na temu »Leksikon arbanaškog govora u Zadru kao odraz jezičnih dodira« postavila je temelje za daljnje istraživanje i očuvanje jezika, a 2025. pokrenula i besplatne tečajeve i predavanja arbanaškog govora – najprije u Gradskoj knjižnici Zadar (Ogranak Arbanasi), a od listopada 2016. u prostorijama Kulturno-umjetničke udruge »Vicko Zmajević« Zadar-Arbanasi, čija je ujedno i predsjednica od prosinca 2015. godine.

Foto: Mislav Klanac

Tijekom svoje karijere predavala je engleski i ruski jezik u Pomorskoj školi Zadar, radila kao lektorica na Odjelu za engleski jezik na Sveučilištu u Zadru, režirala studentske kazališne predstave i organizirala brojne kulturne projekte. Njezin rad u promoviranju arbanaškog govora prepoznali su i u Albaniji i na Kosovu, gdje redovito održava predavanja o jezičnoj i kulturnoj baštini Arbanasa. Tako je 2016. osvojila Rektorovu nagradu Univerziteta u Prištini za doprinos i posvećenost albanologiji, a iste godine dobiva i priznanje Republike Albanije Certificate of Merit »Milan Šufflay« za dugogodišnji doprinos u očuvanju i promoviranju jezika i kulture Arbanasa u Zadru. Godine 2017. uručena joj je Zahvalnica Vlade Republike Kosova za rad na očuvanju arbanaškog govora. Povodom 300. obljetnice dolaska Arbanasa s područja Skadarskog jezera u Zadar, koja će se obilježiti dogodine, Barančić nam je ispričala više o samoj povijesti.

300 godina Arbanasa u Zadru

– Prva seoba Arbanasa u Zadar dogodila se 1726. godine, a druga 1733., dok su između tih godina pojedinci dolazili i sami. To znači da ćemo sljedeće godine obilježiti 300 godina od dolaska naših predaka iz područja Skadarskog jezera. Prije nekoliko godina pronašla sam ribarsko mjesto iz kojeg potječu moji preci – moje djevojačko prezime je Karuc. Nažalost, danas tamo više nitko ne živi. Razlozi njihova dolaska bili su različiti – bježali su od vojne obveze, kuga je harala tim krajevima, a i vjera je igrala veliku ulogu u njihovoj odluci. U Zadar ih je doveo nadbiskup Vicko Zmajević, po kojem nosi ime Udruga čija sam predsjednica već deset godina. Ove godine planirala sam izdati malu monografiju koja bi dokumentirala sve što je naša Udruga radila u posljednjem desetljeću, no malo sam zakasnila s realizacijom. Zmajević im je dodijelio zemlju za obradu, uglavnom u blizini crkve, dok su neki dobili posjede u Zemuniku. Dio njih se iz Zemunika preselio u Zadar, dok su neki ostali tamo. No, nakon stotinu godina, Arbanasi u Zemuniku potpuno su se kroatizirali – danas nitko ne zna ni riječ arbanaškog jezika niti postoje tragovi tog identiteta. Kada sam radila doktorat, profesor Skračić me zamolio da istražim postoje li možda neki arbanaški toponimi u tom području, no nisam pronašla ništa, započinje Barančić.

dr. sc. Maximiljana​ Barančić/Foto: Mislav Klanac

Kao čuvarica arbanaškog govora, naglašava kako osjeća odgovornost da učini sve što može da se arbanaški govor ne zaboravi, bez obzira na to koliko ga ljudi govorilo.

– Mnogi su mi govorili da se borim protiv vjetrenjača, ali za mene to ima smisla. Dok sam radila doktorat i proučavala arbanaški jezik, prvi put sam posjetila Albaniju. Kad sam vidjela te planine iz kojih su Arbanasi došli, još sam više shvatila koliko su to vrijedni ljudi i koliko sam ponosna na njih. Svake godine održavam predavanja u Prištini, a ljudi mi tamo kažu da se vidi koliko to volim. I zaista, volim te ljude, a i oni vole nas – to mogu s ponosom reći, priča nam Barančić.

Dok je Austro-Ugarskoj vlasti odgovaralo da se u Zadru poučava albanski jezik – čak su dolazili i učitelji iz Albanije – dolaskom talijanske vlasti 1920. godine situacija se u potpunosti promijenila. Tada je arbanaški jezik bio zabranjen, jednako kao i hrvatski.

Za buduće naraštaje

– Tada se arbanaški govor više nije smio koristiti, a oni koji su se tome protivili često su odlazili. Primjerice, Aleksandar Stipčević preselio se u Zagreb, a mnogi su morali mijenjati svoja imena i prezimena. Moj otac, koji se zvao Florijan Karuc, postao je Cvjetko nakon uspostave Jugoslavije. Moja majka, Emilija, na kraju je postala Milka; a oboje su tijekom talijanske okupacije morali učiti talijanski. No, uvijek kažem – kod nas postoji dišpet, i nitko mi nije mogao zabraniti da u vlastitom domu govorim arbanaški. Upravo zato smatram da je pravo čudo što se uspio očuvati. Ipak, istraživanja za moj doktorat, kako sam već ranije spomenula, pokazala su da danas arbanaški govor čini samo 33 posto albanskih riječi, dok su ostale kroatizmi i talijanizmi. Nestajanje arbanaškog govora bilo je neizbježno u društvenim okolnostima koje su ljude prisiljavale na prilagodbu. Oni koji su se zapošljavali u gradu morali su pristati na određeni kompromis i napustiti svoj govor u toj sferi. Posebno je do izražaja to došlo u brakovima; kada se Arbanasi više nisu ženili unutar svoje zajednice, pa govor se počeo gubiti i uslijed toga. S druge strane, ni socijalistička Jugoslavija nije bila naklonjena arbanaškom identitetu – ništa se nije smjelo raditi na njegovu očuvanju sve do Hrvatske i vremena nakon Domovinskog rata, navodi Barančić.

Govoreći o Aleksandru Stipčeviću ističe kako je bio veliki albanolog čiji doprinos joj je poslužio kao temelj za očuvanje arbanaškog govora.

– Imala sam čast upoznati ga, a često koristim i njegov udžbenik, prepun priča i tradicijskih pjesama Arbanasa. Upravo jednu od njegovih priča prilagodila sam u igrokaz za djecu prije dvije godine. Stipčević mi je jednom savjetovao da napišem malu gramatiku, ali ne veću od pedeset stranica, da se naši Arbanasi ne prestraše, prisjeća se Barančić koja ima istu misiju – sačuvati arbanaški govor za buduće naraštaje.

Tako je prije jedanaest godina pokrenula tečaj, a kasnije i prvi sustavni udžbenik arbanaškog jezika u Hrvatskoj s 18 lekcija. Kroz suradnju s akademicima i kolegama, analizirala je fonetske i gramatičke specifičnosti govora te prilagodila materijale kako bi očuvala autentičan izgovor i olakšala njegovo učenje.

Od zaborava do udžbenika

– Zbog nedostatka materijala za učenje arbanaškog jezika, odlučila sam sastaviti prvi sustavni udžbenik temeljen na vlastitom znanju i iskustvu, ali i pomoći drugih. Udžbenik arbanaškog govora pisan je po uzoru na rad prof. dr. sc. Isa Zymberija, pa sam koristila strukturu i metodologiju njegovog udžbenika. Budući da je naš arbanaški govor vrlo osiromašen, mogla sam koristiti samo jedan dio njegovog udžbenika. Tijekom tečajeva analizirala sam fonetske i gramatičke osobitosti arbanaškog, koji se kroz stoljeća znatno udaljio od standardnog albanskog – izgubio je neke foneme, a pod snažnim utjecajem hrvatskog i talijanskog poprimio je specifične jezične osobitosti. Glagolski sustav u arbanaškom jeziku sveden je na svega tri glagolska vremena, a za razliku od albanskog jezika, koji osim indikativa ima i konjunktiv, mi u svakodnevnom obraćanju rabimo samo indikativ. Uporabom latiničnog grafijskog sustava željela sam polaznicima približiti arbanaški govor. Zbog nedostatka odgovarajućih albanskih riječi, veliki dio leksika je posuđen iz hrvatskog i talijanskog jezika, a te riječi su postale dio svakodnevnog govora zadarskih Arbanasa. Prilagodila sam fonetske znakove da odražavaju autentičan govor, baš onako kako se koristi u stvarnim komunikacijskim okolnostima – u obitelji, susjedstvu, na ulici, u školi, na poslu. Nastojala sam prikazati stanje arbanaškog govora, njegove fonologije, gramatike i leksika, a uz udžbenik su dodani arbanaško-hrvatski i hrvatsko-arbanaški glosar. Nadam se da će ovaj udžbenik pomoći Arbanasima da ne zaborave svoj materinski govor, da ga vrijeme ne ugasi, nego da nastavi živjeti u svojoj ljepoti, ističe Barančić.

Foto: Mislav Klanac

Ova čuvarica običaja započela je besplatni tečaj arbanaškog jezika 2015. godine, kada je, kako kaže, bilo oko 150 ljudi koji su znali govoriti – neki su to zaboravili, a drugi su željeli ponovno naučiti, dok drugi nisu ništa znali. Među polaznicima su bili Klaudijo Stipčević, Ana Mazija i doktorica Eliana Krstić.

– Kada bih nešto ispisala, tražila sam njihova mišljenja, konzultirala se, prilagođavala – tako smo zajedno gradili ovaj udžbenik. Rječnik sada sadrži 6.500 riječi. Za osnovno sporazumijevanje dovoljno je 500 riječi, ali procjenjujem da nas u Arbanasima ima oko 150 koji tečno govorimo, možda 500 koji znaju poneku riječ i oko 1.000 onih koji razumiju, ali ne govore. Odrasla sam u obitelji u kojoj se govorio arbanaški, s mamom i starijim bratom uvijek sam razgovarala na arbanaškom, a i danas, kad sretnem Anu Maziju, odmah prelazimo na arbanaški – da se ne zaboravi. Najviše problema imamo s prilozima »u« i »na«. Na primjer, kažemo »idem na fakultetu«, jer u arbanaškom jeziku postoji samo pet padeža, dok ih hrvatski ima sedam. Moja mama bi znala reći »idem u gradu«, pa bi se ispravila na »idem na gradu«. Ili, recimo, »jaje u oko« umjesto »jaje na oko«, ističe Barančić te dodaje da je istina da su se djeca u školi sramila govoriti arbanaški zbog zadirkivanja, no ona sama to nije doživjela, zahvaljujući tome što nikada nije čula da joj netko podrugljivo oponaša govor.

Arbanaški kao izborni predmet

Također, Barančić ističe kako je željela da se arbanaški jezik uvede u školski sustav, no, s obzirom na to da Arbanasi nisu nacionalna manjina, to nije bilo moguće.

– Da bismo ga uveli kao predmet, morali bismo imati status manjine. No, Dina Bušić, koja pohađa tečaj kod mene, mi je predložila da tražim da se arbanaški barem uvede kao izborni predmet. Ako učenici mogu učiti talijanski, zašto ne bi mogli učiti i arbanaški?, zaključuje ova predsjednica Udruge »Vicko Zmajević«.

I dok tečajeve arbanaškog jezika održava besplatno, smatra da bi uvođenjem u školski sustav interes mogao biti mnogo veći. Uz to, Barančić se nije zadovoljila samo s udžbenikom – njena neumorna posvećenost očuvanju arbanaškog jezika i kulture nastavila se kroz brojna nova izdanja. Naime, 2020. godine objavila je »Hrvatsko arbanaški rječnik s gramatikom«, a već 2021. i »Arbanaško hrvatski rječnik s gramatikom«, oba u nakladi od 300 primjeraka, uz recenzije akademika dr. sc. Augusta Kovačeca i prof. dr. sc. Lucije Šimičić.

Također je i pripremila knjigu proze Šime Dešpalja »Arbanaške priče« (Shime Deshpali Prozë TREGIME ARBËNESHE), kao i prijevod i prepjev njegove poezije »Svitanja i smiraji Arbanasa«, a u planu je i još jedan prijevod njegove poezije. Uz to, napisala je četiri slikovnice u suradnji s polaznicima svojih tečajeva, dok je njezin brat Nilo Karuc vodio likovne radionice za učenike.

– Dok sam radila na Odjelu za anglistiku u Zadru, režirala sam šest predstava za studente i jedina ih odvela na putovanje u Britaniju i Irsku – to nije napravio nitko prije mene niti poslije mene. Iako sam bila stroga, uvijek sam bila pravedna. Tijekom 2019. godine, za Dan Gospe Loretske, režirala sam predstavu »Nita«, Josipa Vladovića Relje s glumicom Kazališta lutaka Zadar, Gabrijelom Meštrović Maštruko, koja je predstavljena u HNK Zadar. Sljedeće godine planiram novu produkciju povodom 300. obljetnice dolaska Arbanasa u Zadar, a želja mi je da Duško Modrinić, moj nekadašnji student koji je glumio u mojoj predstavi »’Allo ‘Allo!« i danas ravnatelj HNK Osijeka, glumi u toj novoj predstavi. Također, u pripremi je i monografija desetogodišnjeg rada naše Udruge, najavljuje nam​ Barančić, koja govori šest jezika, a neostvarena želja joj je, kako otkriva, učiti portugalski.