Goran Marković: »Sigurno mjesto« je film o obitelji i borbi za život

Kazalište lutaka Zadar u srijedu navečer bilo je premalo za sve koji su htjeli pogledati film »Sigurno mjesto« u programu Kino Zone. Domaći film godine redatelja Jurja Lerotića hrvatski je kandidat za Oskara, a već je ovjenčan nagradama u Locarnu, Sarajevu i Zagrebu. Juraj Lerotić je sa svojim fantastičnim debijem zavrijedio priznanja na festivalima u Locarnu (najbolji debitantski film, najbolji novi redatelj i najbolji glumac – Goran Marković), Sarajevu (Srce Sarajeva za najbolji film i najboljeg glumca – Juraj Lerotić) te Zagrebu (posebno priznanje), no to je vjerojatno tek početak njegovog, nagradama ispunjenog festivalskog puta.

Film prati traumatski događaj – iznenadni pokušaj suicida – tročlane obitelji. Njihov život mijenja se iz temelja, kao da su uvučeni u rat nevidljiv svima ostalima. Radnja je reducirana na ono najbitnije, kratak vremenski period i situaciju koja se svodi na najvažnije – spasiti bližnjega.

Intimna ispovijest

Dugometražni prvijenac nagrađivanog redatelja i scenarista kratkometražnih filmova, Jurja Lerotića, intimna je ispovijest temeljena na događajima iz vlastitog života i tragedije koja je pogodila njegovu obitelj. Premda mu isprva ideja o snimanju tako traumatičnih i napose osobnih događaja nije bila na pameti, snažna i emotivna poruka koju nosi nagnala ga je na stvaranje filma koji će doprijeti do ljudi i ukazati im na problem s kojim se mnogi nažalost suočavaju ili će se tek suočiti u svijetu i sustavu lišenom empatije.

Uz režiju i scenarij, Lerotić je na svoja pleća smjelo preuzeo i glavnu ulogu koju savladava na impresivan način iako nema prijašnjeg glumačkog iskustva. Jednako briljantno izdanje pruža i Goran Marković u ulozi psihički izmučenog brata te veteranka Snježana Sinovčić Šiškov kao njihova brižna majka.

Na projekciji u Kino Zoni sudjelovao je Goran Marković koji je u razgovoru nakon filma iskreno progovorio o procesu rada na ovom teškom projektu. I za njega je ovo osobno iskustvo jer je se Lerotićevim bratom družio od vrtića te je, kaže, htio sudjelovati u filmu na bilo koji način.

– On je imao probe s raznim glumcima, a ja sam došao tek kasnije. Te su naše probe trajale godinu dana kad je Jure odlučio da bih to mogao biti, a u međuvremenu je odlučio da bi i on mogao glumiti, prisjeća se Marković naglašavajući kako su svi glumci s kojima je prethodno imao probe bili dobri, ali taj odnos s bratom nije mogao napraviti nitko drugi nego on.

Zajednički jezik

Goran Marković izvrsno je portretirao Lerotićevog brata, a njegove oči »izgovorile« su više nego je u cijelom filmu riječima rečeno. Kako sam glumac kaže, pokušao je razmišljati kako bi takve osobe govorile, kako bi se kretale, ali na kraju se prepustio samo onome što je redatelj tražio, a na kraju je s redateljem razvio i zajednički jezik gdje je samo jedna riječ bila dovoljna da bi se razumjeli. Ovaj minimalistički film prikazuje kratak, ali intenzivan period u životu ove obitelji. S minimalističkim se pristupom ostvario maksimalizam, a traumatična tema suicida, koja je često i tabu u društvu, dobila je svoje mjesto u javnosti. Film se bavi problemima u sustavu, ali ono još važnije bavi se i odnosima u obitelji i ljubavi koju osjećamo prema bližnjima. Ta se povezanost osjeća i među glumcima što pridonosi još većoj povezanosti s likovima.

– Film prikazuje borbu sa sustavom, ali to je prvenstveno film o obitelji, o borbi za život, sa svim pratećim elementima, kazao je Marković.

Na kraju je i publika uputila sve pohvale, kako i glumcu tako i filmu, a mnoge su zanimale potakosti o značenju filma, pojedinih scena, kao i samog naslova.

Goran Marković