Elvirina knjiga stoji uz bok najvećoj ljubavnoj poeziji

Predstavljanje zbirke poezije Elvire Katić »S one strane duge«, održano u Maloj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, bilo je pravo slavlje umjetnosti, satkano od književnosti, glazbe i plesa. Program predstavljanja otvoren je plesnom točkom Josipe Štulić, plesne umjetnice, koreografkinje i plesne pedagoginje uz gitarističku pratnju čileanskog skladatelja, aranžera i multiinstrumentalista Žarka Marinkovića, a poznata dramska umjetnica Milena Dundov čitala je Elvirinu poeziju.

I Elvirino stvaranje itekako je odavno poznato te neizmjerno raduje svako njeno novo slovo, uvijek puno emocija. Elvira Katić hrvatska je književnica, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i diplomirana knjižničarka.

Do umirovljenja radila je u Klasičnoj gimnaziji Ivana Pavla II. u Zadru. Dobitnica je brojnih priznanja i nagrada, članica više udruga, među ostalima Matice hrvatske i zadarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika.

Simbol nade

Pisanjem se, kako kaže, bavi od kako zna za sebe. Do sada je objavila čitav niz autorskih djela, lirskih i proznih minijatura, kratkih priča, roman, više brošura o pedagoško-kreativnim radionicama, a piše i za djecu. Urednica je i autorica predgovora/pogovora, brojnih recitala i igrokaza, a bavi se i književnom kritikom.

Novu knjigu ocijenile su dvije pjesnikinje, obje profesorice hrvatskoga jezika i književnosti, Marica Mostarac Štokić i Mladenka Kučić.

Mostarac Štokić navela je, između ostaloga, kako Elvira Katić kroz četiri pjesničke cjeline, uvjerljivo, doživljeno i neupitno kazuje svoju spoznaju životne stvarnosti s ove strane duge i transcendentalni doživljaj onostrane stvarnosti s one strane duge.

– Ta dva doživljaja, dvije (ili jedna?) istina, prelamaju se kroz njezinu svijest i njezinu umjetničku imaginaciju kao svjetlost kroz prizmu: sučeljavaju se i nenadano, prožimaju dvije stvarnosti, stvarajući svijet duginih boja u tami poznatog i nepoznatog. Tako motiv duge prerasta u simbol sveopće ljubavi, nade i radosti: od neprijelazne, tajanstvene granice, do, karizmatičnoj osobnosti vidljivog prolaza u onostranu stvarnost, u spoznaju prave istine ljudskog postojanja i čovjekova poslanja na ovom planetu, objasnila je Mostarac Štokić.

Druga recenzentica, Mladenka Kučić, istaknula je kako je ljepota i vrijednost Elvirine poezije u istinitoj emociji, u proživljenoj ljubavi koju autorica dijeli s čitateljem i približava mu se otkrivajući mu uvjerljivo svoje najintimnije potrebe, dodavši kako se pjesnički stil odlikuje metaforičnošću, slobodnim stihom i ritmičnošću.

Vanserijsko predstavljanje

– Ovaj kanconijer od osamdeset pjesama ima svoje mjesto među velikim djelima jer je pred očima čitatelja pjesnikinja nemoguće pretvorila u moguće. Uporna u božanskim vrlinama Elvira je proširila nebo svima nama i dala nam lekciju kako trebamo živjeti. Vrijeme će pokazati da zbirka snagom i ljepotom doživljaja stoji uz bok najvećim djelima ljubavne poezije. U zbirci »S one strane duge« kriju se biseri poput Nerudine Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove, Cesarićeve Povratak ili Čekaj me Konstantina Simonova, kazala je Kučić.

Nakladnik ove vrijedne knjige je Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, a njen predsjednik prof. Radomir Jurić ovo je predstavljanje ocijenio kao zaista važan kulturni događaj u našem gradu.

– Profesoricu Elviru poznajem iz studentskih dana, znalo se da piše pjesme… No, ostvarila je do sada više proznih djela čime se svrstala u sam vrh zadarske književne scene, a ne samo zadarske, nego znatno i šire. To joj je donijelo članstvo u Društvu hrvatskih književnika. Elvira je ponosni član Ogranka Matice hrvatske u Zadru i iznimno djelatna matičarka, uvijek spremna pomoći, kazao je Jurić dodavši zadovoljno kako dugo nije nazočio ovako vanserijskom predstavljanju.

Valja napomenuti kako je knjiga obogaćena fotografijama iz serije fotografija Elvirine kćeri Ines pod nazivom »Kuća sjećanja!«. U njima ona, istražujući sjećanja iz djetinjstva i potragu za vlastitim identitetom, ostavljajući prostor za različita tumačenja, kaže: »Fotografiju koristim kao alat povezivanja i približavanja poznatim i zaboravljenim trenucima. Različitim pristupima preispitujem sigurnost, bijeg i potrebu vraćanja.«

A na koncu, autorica Elvira imala je posebnu i zanimljivu svojevrsnu posvetu.

– Predala sam pismo. Prazno. Bez adrese. Bez imena. Bez mjesta i datuma pisanja. Predala sam ga, u srce – tebi! I tebi, i tebi… Hvala svima! tati, mami, mojima Mladenu, Bošku, Ines, Ani, Karlu; bratu, sestri, Mladenki, Marici, Ivici Vigatu, Miru Juriću, Patriciji, Anici; hvala Mileni, Nini, Josipi, Žarku, ljudima iz Kazališta; Nini, Marini, jednoj drugoj Marici, jednoj drugoj Nini, jednoj drugoj Ani, Ivani, Mariji, Donatu… svatko je od njih, a ih ima još, neće mi zamjeriti što ih nisam spomenula. imao svoju ulogu u ovoj priči. Veliku ili malenu, svejedno…

Hvala svima vama!, poručila je emotivno.