"Dječak i čaplja" je dirljiva priča o odrastanju, gubitku, oproštajima i odlukama

Oproštaji nerijetko znaju biti traumatična i krajnje bolna iskustva, no željeli se mi s njima suočiti ili ne, oni su neizbježan dio svačijeg života. Bilo da pričamo o našim bližnjima ili idolima iz svijeta filma, glazbe, sporta, književnosti i slično, to je sveti čin s kojim se moramo suočiti dostojanstveno. Anime čarobnjak, Hayao Miyazaki, možda još nije stigao do kraja svojeg života, ali nam se ipak vratio iz autorske mirovine kako bi ‘iscrtao’ vlastiti epitaf.

Njegov, po svemu sudeći, posljednji dugometražni animirani film, ‘’Dječak i čaplja’’, vješto spaja prošlost i sadašnjost, san i javu, bol i radost, duhovno i materijalno, ali istovremeno s lakoćom dira i srca svih onih koji su se u nekoj fazi života suočili s gubitkom najdražih.

Čudesan svijet živih i mrtvih

U vatrenom vihoru Drugog svjetskog rata dječak Mahito gubi voljenu majku, nakon čega se s ocem, inače vlasnikom tvornice dijelova za vojne zrakoplove, iz Tokija seli u provinciju na obiteljsko imanje gdje ga dočekuje buduća maćeha.

Progonjen majčinim gubitkom i negostoljubivošću novih školskih prijatelja, Mahito svoj bijes usmjeri spram neobičnoj sivoj čaplji koja mu kazuje kako mu je majka i dalje živa.

Dječak ubrzo sazna kako se na imanju nalazi ruševina velebnog zdanja koje je davno izgradio njegov prapraujak, a kad mu misteriozno nestane maćeha, on se zahvaljujući čaplji uputi u potragu koja ga tajnim prolazom odvodi u čudesan svijet kojeg nastanjuju i živi i mrtvi.

Veliki Hayao Miyazaki, poznat pod nadimkom ‘kum animea’, tijekom šest desetljeća duge karijere u više je navrata najavio svoje umirovljenje, ali u njemu su se srećom i dalje skrivale nebrojene prekrasne priče koje su ‘vrištale’ za svojim animiranim adaptacijama te su mu u konačnici uvijek na neki način lomile otpor i vraćale ga u ‘radni pogon’, a takav slučaj imamo i s ‘’Dječakom i čapljom’’.

Autobiografski segmenti su i do sad bili prisutni u dobrom dijelu njegova autorskog opusa, no nikad u tolikoj mjeri kao sad, što nas nekako ipak dovodi do zaključka kako bi ovo uistinu mogao biti njegov filmski oproštaj.

Osobna i dirljiva priča

Tijekom karijere, Miyazaki je nerijetko znao naglasiti kako se kristalno čisto sjeća svoje predškolske dobi koja je bila obilježena određenim traumatičnim događajima poput savezničkog bombardiranja rodnog mu Tokija, a te prizore je slikovito prenio u ‘’Dječaka i čaplju’’.

Gledajući taj potresan uvod, sjećanje mi je prizvalo žanrovsko remek-djelo ‘’Groblje krijesnica’’ (1988.) za kojeg je zaslužan ni manje ni više već njegov nekadašnji mentor, kolega, prijatelj, a uz to i suosnivač matičnog studija ‘Ghibli’, Isao Takahata.

Već s takvim bolnim početkom, fanovima lika i djela ovog briljantnog animatora postat će jasno kako nas očekuje jedna krajnje osobna i dirljiva priča. A kad već spominjem Takahatu, valja svakako naglasiti kako je lik prapraujaka baziran upravo na njemu. Jesu vam neke stvari sad malo jasnije? Čekajte, ima toga još.

Već sam spomenuo kako se Miyazaki i dalje prisjeća svojeg ratnog odrastanja i tu dolazimo do druge paralele s filmom. Premda je za vrijeme tih strahovitih bombardiranja bio tek dvogodišnjak, Miyazaki ih nije izbrisao iz pamćenja.

Sjećao ih se itekako dobro jer se tad morao odseliti iz Tokija na selo. Zvuči poznato? Da, Miyazaki je naslovni dječak, Takahata je prapraujak, no tko je kvragu prevrtljiva, ali ipak dobroćudna čaplja? Ne znate? Pomoći ću vam. Njegovo ime je Toshio Suzuki i on je producent i predsjednik spomenutog ‘svetog’ studija Ghibli.

Miyazaki je u scenarij pretočio dobar dio vlastite prošlosti, likove povezao s najmilijim mu ljudima i na kraju ih sučelio sa životnim iskušenjima i temama, ali i neopisivo zavodljivim svijetom mašte.

Miyazakijev svijet

Nakon gledanja filma sam se ispred kina susreo s jednom starijom gospođom koja me priupitala mislim li da je Miyazaki jednim dijelom bio inspiriran i C. S. Lewisovim ‘’Narnijskim kronikama’’? Da, odgovorio sam joj. Možda i ‘’Alisom u zemlji čudesa’’.

No ovo je ipak Miyazakijev svijet gdje se na poseban način stapaju realnost i mašta, užas (primjerice, krvožedne papige i pelikani) i ljepota (simpatična bića Wara Ware koja simboliziraju rađanje novog života), a prije svega otvaraju neka doista kompleksna životna pitanja.

’’Dječak i čaplja’’ je istovremeno dirljiva i ohrabrujuća priča o odrastanju, gubitku, oproštajima i odlukama. On nam na jedan posve optimističan način poručuje da ne činimo jednake pogreške poput naših predaka, ne razaramo već gradimo i stvaramo, volimo i prihvaćamo.

Nije ovo tek neka idealistička iluzija, štoviše, likovi i radnja su uvelike inspirirani stvarnim osobama i autorovim životnim situacijama. Ovdje je ih je, naravno, prikazao metaforički, na granici sna i jave, no tko god se malo potrudi, lako će moći dešifrirati sve njegove plemenite poruke.

Ne znam je li ovo uistinu njegov konačni filmski oproštaj, ali znam da ga nije mogao učiniti ljepšim. Svaka skica, kasnije i kadar, iscrtan je s mnogo ljubavi i vještine, svaki zvuk je tako životan i moćan. Shvatila je to i Akademija koja mu je opravdano dodijelila drugi ‘zlatni kipić’ u karijeri, vjerujem da ćete shvatiti i vi. Obavezno pogledati!