Petak, 18. travnja 2025

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

OSVRT

DALMATINSKA KUHINJA Tikvice u šugu od ljubavi, a presoljene okovima društva

Autor: Doris Babić

19.03.2025. 16:40
DALMATINSKA KUHINJA Tikvice u šugu od ljubavi, a presoljene okovima društva

Foto: PLAYDRAMA



Ako želite vidjeti dalmatinsku obitelj u njenom pravom svjetlu, sjedite s njima za kuhinjski stol, po mogućnosti u vrijeme blagdana, kada se sastaju, ćakulaju i (bez)uspješno pokušavaju razumjeti.


Baš takvu priliku za grebanje po površini naizgled stereotipnih likova imali smo u komornoj predstavi “Dalmatinska kuhinja” u izvedbi splitske PlayDrame, pod redateljskom palicom Hrvoja Korbara, a Zadrani su je gledali u okviru Večernje scene za odrasle Kazališta lutaka Zadar. Riječ je o predstavi u kojoj važnu ulogu ima istoimena kuharica Dike Marjanović Radica, knjiga koja je dostigla kultni status i postala kanon regionalne kuhinje. Sadrži razne tradicionalne recepte, kao i upute kako se domaćica (ne domaćin) trebaju ponašati za stolom, a u ovoj predstavi predstavlja i jednu od poveznica majke i sina koje su besprijekorno utjelovili Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić.


“Samo kažem”


Uz jednostavnu, ali itekako autentičnu scenografiju za koju je zaslužna Paola Lugarić Benzia, a koja sadrži tek malu kuhinju i kuhinjski stol, pratimo majku i sina, odnosno njihov slojevit odnos, pun međusobne ljubavi i brige, no i nerazumijevanja, usprkos svim naporima.




Naime, predstava započinje silno opušteno, sin sjedi u kuhinji, uključuje publiku u priču o jelima, nudi im čak i kolače. Mnogo je doskočica i anegdota koje nasmijavaju publiku, zasigurno se svi prepoznaju u, primjerice, razgovorima o široj obitelji, prepričavanju zgoda i nezgoda kad smo bili manji što matere općenito silno vole, koliko god puta ponovile i slično.


FOTO: PLAYDRAMA


Uglavnom, sin umjetnik dolazi iz Zagreba kući u Split za Božić, bakalar se moči, sprema se sto vrsta kolača, dogovara se što će ponijeti sa sobom i ostale sitne radosti. No, u ovoj je obitelji izostala ikakva figura oca, roditelji su rastavljeni, majka oca tek usputno spomene.


Taj lik majke zaista vjerno oslikava onu pravu dalmatinsku mater; onu koja se ne bi htjela miješati, ali ipak govori kako bi uz umjetničku akademiju bilo dobro upisati i ekonomiju, zatim da bi bilo dobro da njen sin pozove susjedinu malu na kavu, onu koja razumije da ima puno obveza, ali isto tvrdi da ne stigne kužinati jer nije dobro organiziran…


Znate, one matere koje kao sve razumiju i prihvaćaju, a ipak vječno drže životne lekcije koje uvijek završavaju s onim “ma dobro, samo kažem”.


Prototip je to snažne dalmatinske žene, koja može sve sama i kojoj je dijete centar svemira, za dijete, koliko god imalo godina, ništa joj nije teško, pa ni poslati domaću pancetu autobusom u Zagreb, pa ni spremiti šufigane tikvice kad god ih zaželi, pa ni telefonski detaljno prolaziti recept.


Upravo hrana odražava brigu i ljubav, čini se da te snažne dalmatinske matere ni ne znaju drugačije, nego nakuhavati, postavljati stotinu pitanja i – gušiti.


Pod tepih


Svejedno, i ta se snažna dalmatinska mater lomi između uloga heroine i žene kojoj trebaju pomoć i pažnja, između matere koja bi htjela dopustiti djetetu da raširi krila, a istovremeno ga snažno držati u svom zagrljaju, između žene koja bi htjela sve shvatiti i prihvatiti, no ne može se otrgnuti onom – što će selo reći.


Zato i ova obitelj sve bitno, kao što su osjećaji, opredjeljenja, orijentacija i slično, gura pod tepih, a posvećuju se priči o tikvicama. Pokazuje to i scena kada napokon sin materi sve otkriva, tužno priča o prekidu veze, a ona ustane i donese mu na stol, umjesto utjehe – tikvice.


Ipak, iako zvuči banalno, kako i sin kaže u jednom trenutku, pripremanje hrane je najintimniji oblik ljubavi.


FOTO: PLAYDRAMA


Osim toga, za sina Dalmatinska kuhinja i pokušaji kuhanja u Zagrebu predstavljaju i iskorak u svijet odraslih, nostalgiju za domom, svojevrsnom sigurnošću, premda mu je taj dom bio daleko od idiličnog.


A ne samo dom, ni okolina nije po njegovoj mjeri, iako je iz dijaloga s majkom vidljiv bogat društveni život, no pred svim tim ljudima on uglavnom nije ono što jest – otvara se samo dnevniku. Možda bismo pretpostavili da će materino nepristojno kopanje po stvarima i čitanje dnevnika iz kojeg saznaje da je homoseksualac donijeti preokret, no ne, čak i taj razgovor završava s materinim: “a dobro, ne mora to svatko znati”.


Međutim, ovo nije još jedna priča o sukobu pojedinca i kolektiva, ovo je zaista simpatična, osjećajna predstava koja bez klišeja i patetike progovara o ozbiljnoj temi na iznimno duhovit način.


Uz to, glumci su odradili fantastičan posao, gledatelj uistinu ima dojam da je na večeri s tom obitelji. Nekad se s njima zabavlja, nekad bi ustao iz gledališta i snažno ih zagrlio.


Sve to zahvaljujući iznimno talentiranim Nadeždi Perišić Radović i Zdravku Vukeliću koji su čitavu lepezu emocija vjerno prenosili, skačući iz veselih dijaloga u duboke monologe. Monologe toliko duboke da se o predstavi razmišlja i danima kasnije.