BEZIMENI MIJAU Iznimno djelo o vrednotama bez kojih društvo - propada

Dobra slikovnica treba biti jednostavna i djetetu razumljiva, treba biti estetski vrijedna, skladnih boja, ilustracija i primjerenih poruka. Slikovnica uvodi dijete u svijet umjetnosti i književnosti, pomaže razvoju opažanja, pažnje, mišljenja i bogati maštu.

Slikovnica je najbolja alternativa ekranima, u vremenu kada je ekranizacija, kao i njene posljedice, toliko izražena – slikovnica je alat u borbi protiv mobitela, tableta…

Poučna i životna

U skladu s tim, iznimno veseli svaka nova slikovnica naših vrijednih zadarskih umjetnika, a nedavno je predstavljena nova slikovnica Elvire Katić naziva Bezimeni Mijau koju je ilustrirao Robert Maršić. Bezimeni Mijau četvrta je knjiga o Zoru, ptici kos žutog nosa koji u svojim pričama odrasta i uči kroz razne dogodovštine. Mnoga književna djela obrađuju tematiku pomaganja i ljubavi prema drugim bićima, ali svako od njih nosi jedinstvenu pouku. Spisateljica nam u ovom djelu kroz jedan događaj u životu male ptice predstavlja važnost doma, obitelji i sigurnosti i pokazuje kako samo jedno nesebično djelo ljubavi može nekome promijeniti život.

Priča Bezimeni Mijau, dakle, šalje snažnu poruku o obitelji i domu; glavni junak djela, ptica kos, kaže malom bezimenom mačku: “Ako imaš brata, imaš i kuću” i on od toga trena postaje dijelom jedne ptičje obitelji. Iako toliko različiti, njih dvoje postaju braća. Djelo na taj način progovara i o suvremenim obiteljima u kojima su sve češće usvojena ili udomljena djeca, a djela koja obrađuju te teme vrlo su rijetka, a tema osjetljiva, stoga je tiskanje ove slikovnice utoliko neophodno.

Radnja se događa u šumi kada najmlađi član obitelji Kos, Zoro, razigran, nepredviđen i spontan, priča nam Katić, ali svima drag, susretne napuštenog mačka i odluči ga prihvatiti u svoju obitelj, za svoga brata. Slikovnica je poučna, životna, pedagoški intonirana, a u njoj su i personificirane ljudske, danas prijeko potrebne, osobine.

Tema slikovnice je odgojna, svevremenska i besmrtna; poštivanje drugih i drugačijih, davanje sebe drugima i sl. Čitatelj, bio dijete ili odrastao čovjek, ima osjećaj da se nalazi izravno u priči, a slikovnica je namijenjena djeci od četiri do osam godina, ali i starijoj djeci, roditeljima, odgajateljima…

Važnost čitanja

– Čitanje djetetu od najranije dobi pomaže u stvaranju posebne emocionalne veze između odraslog i djeteta. Djeca kojoj se čita od najranije dobi brže se razvijaju, zainteresiranija su za okolinu, brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima, razvijaju predčitalačke vještine, spremnija su za samostalno čitanje. Uz slikovnice brže i bolje rastu, sazrijevaju, naglašava Katić.

Bezimeni Mijau još je jedna u nizu priča spisateljice Elvire Katić, koja upotpunjava niz slikovnica namijenjenih njezinom unuku Karlu. Iako je pisana jezikom najmanjih priča sadrži itekako duboke i snažne poruke za svakoga tko će izdvojiti nekoliko minuta da je pročita.

– Ništa novo za one koji poznaju prof. Katić čija se izdanja s nestrpljenjem iščekuju, bilo da se radi o romanu, kratkim pričama, meditacijama ili pak slikovnicama. U svakom od spomenutih literarnih izričaja ona izražava sebe jasnim i istančanim životnim stavovima pred kojima čitatelj ne može ostati ravnodušan, nego je jednostavno primoran i sam preispitati svoje stavove i donijeti konkretne odluke koje potiču rast pojedinca i društva. U vremenu duboke krize ljudskih i moralnih vrednota, naša spisateljica stavlja u središte upravo te vrijednosti bez kojih društva i civilizacije propadaju. Ljubav, solidarnost, briga jednih za druge, navodi u recenziji s. Mirjam Gadža i nastavlja:

Spas sjećanja

– Nedjeljom ujutro Zoro, Loa i Ur s mamom idu u posjet baki koja živi na samom kraju šume pored zelenog potoka. Nose joj namirnice za cijeli tjedan jer ne izlazi iz gnijezda, stara je i bolesna. Ovaj ulomak tako snažno uokviruje i sažima pedagogiju ljubavi koja izlazi iz prostora vlastite udobnosti i ide ususret usamljenima, nemoćnima, bolesnima. Druženje s bakom uz slasne kolačiće od maka oblikovat će i njihov život, a njezine priče o pustolovinama oko zelenog potoka na kojemu se i mama igrala, po kojemu je plivala…, i oni će jednog dana pričati svojim potomcima. Ta, svi mi brižno čuvamo uspomene i sjećanja, povremeno zaronimo u njih, oživimo ih i u njima tražimo odgovore na tolike nelogičnosti surove stvarnosti u kojoj živimo, napisala je.

Na koncu, istaknimo da je Zoro hrabar, suprotstavlja se okolini koja ga ismijava, njemu je važno samo jedno – da mačak bude dobro i da bude sretan. Odluči mu pomoći. Uporan je, a plod te upornosti je činjenica da je i Mijau dobio komadić bakinog kolačića, dobio je dom.

– I, svi su bili sretni. Budimo, dakle, sretni, otkrivajmo ljepotu u darivanju sebe drugima, ne zatvarajmo oči pred patnjom drugoga. S druge strane, priča šalje snažnu poruku o obitelji i domu: “ako imaš brata, imaš i kuću” kaže Zoro bezimenom mačku koji od tog trena postaje dio jedne ptičje obitelji, zaključuje Katić.