Bankar iz Šibenika ima priču o zajednici iz zaleđa Knina koja živi - bez tehnologije

Tomislav Kretonić, Šibenčanin sa zagrebačkom adresom i dugogodišnjim iskustvom u bankarstvu, odlučio se paralelno okušati u posve drugačijem području – književnosti. Nakon tri godine rada, izdao je svoj prvi roman »Uthopya« u vlastitoj nakladi, pod pseudonimom Tomokret, a predstavio ga je u Multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar.

Ispušni ventil

Radnja romana smještena je u napušteno naselje u zaleđu Knina, gdje zajednica ljudi živi bez tehnologije, umjetne inteligencije i digitalnih navika – tražeći jednostavniji, prirodniji način života. Riječ je o spekulativnoj fikciji s elementima društvene kritike i suptilnog humora, koja će se svidjeti ljubiteljima Douglasa Adamsa i Terryja Pratchetta. Cijeli projekt rezultat je potpuno samostalne »do it yourself« inicijative, a autor otkriva kako mu je pisanje i objavljivanje romana došlo kao »ispušni ventil«.

– Svijet romana je zapravo potpuna suprotnost od onog u kojem svakodnevno živim — u kojem, zapravo, svi mi živimo. Roman se temelji na ideji grupe ljudi koja se 2035. godine odlučuje odvojiti od naše civilizacije i preseliti u napušteno područje pokraj Knina, gdje započinju život po vlastitim pravilima, izvan postojećih zakona, normi i procedura, započinje Kretonić.

Roman je pisan iz ženske perspektive jer, kako sam kaže, voli si dodatno zakomplicirati stvari kada se upusti u nešto novo.

– Svjesno sam izbjegao klasičnog, sveznajućeg pripovjedača. Umjesto toga, odlučio sam priču ispričati kroz struju svijesti glavne junakinje – poznate novinarke iz Zagreba koja, prepravljena strahom i neizvjesnošću, odlazi u nepoznato, prema zajednici koja se godina ranije izdvojila iz suvremenog društva. Dakle, riječ je o skupini ljudi koja je odlučila živjeti izvan tehnološkog i društveno-normativnog sustava, poput neke futurističke hippy komune. Moja urednica roman je svrstala u distopiju, ali mislim da to ovisi o čitatelju. Nekome će djelovati kao utopija, nekome kao znanstvena fantastika, a nekome možda i kao ljubavni roman, pojašnjava autor te dodaje kako upravo u toj žanrovskoj neodređenosti leži njegova snaga, pa ga prije svega naziva »eksperimentalnim«.

Egzistencijalna pitanja

Pisanje romana za njega nije bio samo kreativni iskorak, već i bijeg – makar simboličan – od svakodnevice rada u financijskom sektoru.

– Ovo je, na neki način, moj osobni bijeg iz kapitalističkog svijeta u kojem živim i radim. Zaposlen sam u banci i to je svijet koji je brz, stresan, dehumanizirajući, i u kojem se većina stvari odvija automatski, bez prostora za stvaralaštvo. Paralelno sam godinama nosio dvije tihe želje – napisati knjigu i okušati se u poduzetništvu. Odlučio sam spojiti to dvoje te sam otvorio vlastiti j.d.o.o., isključivo za izdavanje knjige i prodaju nekoliko promotivnih proizvoda, objašnjava autor dodajući kako i dalje radi u banci jer bez stalnog posla ne bi mogao financirati cijeli projekt.

Osim što je htio napraviti iskorak iz rutine, na pisanje su ga ujedno potaknula i egzistencijalna pitanja.

– U jednom trenutku shvatio sam da imam 40 godina, a osjećaj je bio kao da sam jučer imao 20, i da ću, tim tempom, za tren imati 60. Život brzo prolazi, pa sam odlučio ostaviti nešto iza sebe, kaže Kretonić.

Dodaje kako su ga najviše brinule reakcije publike, ali ga je iznenadilo što su roman najviše pohvalili upravo oni koji se s njegovim idejama ne slažu.

– Knjiga nije pisana da se svima svidi, i to mi je u redu, zaključuje Kretonić, najavljujući nastavak promocije po hrvatskim gradovima – bez velikih očekivanja, ali s puno entuzijazma.