Alen Liverić: Najvažniji glumački alat je - empatija

U HNK Zadar već četiri godine održava se događaj pod nazivom »Kava s glumcima«. U ozračju Male kazališne dvorane okupljaju se ljubitelji kazališta, učenici, pa i znatiželjnici, kako bi zavirili iza pozornice, među redove anegdota i iskusta samih glumaca i redatelja. Prvi gost ove godine bio je Alen Liverić, karizmatično lice s malih ekrana i platna, inače član ansambla HNK Zadar. Moderatorske konce držao je Damir Granić. Liverić je svoj glumački put započeo u HNK-u Rijeka, potom u HNK Varaždin, da bi se ponovno vratio na riječke daske, ali se na koncu odlučio za Zadar, gdje ljudi, kako primjećuje, cijene rad i vole predstave koje stvaraju.

– Rekao bih da su to drugačije energetske frekvencije. Možda mi malo nedostaje riječki mentalitet koji je puno otvoreniji, dok je ovdje pomalo zatvorenije. No, mogu se nositi s mentalitetom ovog podneblja budući da su mi roditelji Dalmatinci, pa mi je to zapravo blisko. Stalno ističem da volim biti u Zadru jer je, uz svoju okolicu, stvarno raj na zemlji – ovo što imamo tu nema baš svugdje, govori Liverić.

Prva ljubav mu je bilo crtanje, dok je glazba oduvijek nekako tu, a gluma se pojavila tijekom srednje škole posve slučajno. Zanimljivo je i to da se njegov prvi bend zvao Prazni džepovi, nakon čega je imao još jedan bend, a nakon toga je uslijedio i treći, svima poznati Laufer, koji je doživio slavu s Damirom Urbanom.

– Moja glumačka priča započinje u srednjoj školi, dakle negdje 1985. godine za vrijeme Jugoslavije. Jedna profesorica je zapazila moj glas i odabrala me da čitam pozdravno pismo na štafeti za druga Tita. Tada su me zapazili iz dramske skupine i pozvali me da uskočim kao zamjena za jednog glumca koji se razbolio. Kasnije me voditelj te dramske skupine, koji me pozvao, pripremao za Akademiju i sve ostalo je povijest, priča Liverić za kojeg se može reći da je gluma pronašla njega.

Na Akademiji je isprva bio sramežljiv te mu je trebalo neko vrijeme da se oslobodi. Također, navodi kako je bilo poprilično intenzivno, ali je uživao.

– Rekao bih kako je zamka što mladi glumci misle da kad završe studij da su glumci. Ali to je samo uvod u taj svijet – sve ostalo je rad na sebi, džabe talent, ako ne radiš na sebi, naglašava ovaj iskusni glumac.

Osvrnuo se i na onu poznatu »glumci su boemi«, rekavši kako se ne bi složio baš s tim, bar ne za sebe jer nikada nije bio sklon tomu jer kako ističe – to je krivi put.

– Glumac mora biti u formi i izbjegavati poroke, jer je čistoća uma ključna za njegovu sposobnost da osjeti i prenese emocije. Empatija je jedan od najvažnijih alata u glumi, i upravo zbog toga trebamo je čuvati. U Grčkoj je teatar bio mjesto katarze, spoznaje istine, i naš zadatak je upravo to – otvoriti važna pitanja koja će natjerati publiku na razmišljanje, zaključuje Liverić.