Jedan je poznat kao rodni grad legendarnih Beatlesa, a drugi Leta 3, što sve povezuje Rijeku i Liverpool

Kad za koji dan u Liverpoolu na eurovizijskom natjecanju Let 3 zaruži svoju »Mamu ŠČ«, na tih će nekoliko minuta spojeni biti Liverpool i Rijeka, dva grada koja su, logično, s obzirom na udaljenost, itekako različita, ali svakako imaju i niz sličnosti i podudarnosti koje ih približavaju.

Primjerice, u svojim državama to nisu glavni gradovi, ali su bitni ne samo za svoje države već su i izgradili poseban status na mnogim područjima, od politike i privrede, do sporta i kulture.

Oba su grada luke te i privredom u velikoj mjeri vezana za more. Oba grada imaju itekako prepoznatljive nogometne navijačke skupine. U obje sredine iznimno je mladima uz nogomet važna i glazba, ponajprije rock-glazba… dalo bi se nizati još sličnosti, ali i ovo je dovoljno da bi se naslutilo da će Mrle, Prlja and co. u Liverpoolu biti kao doma!

No, što o toj povezanosti ova dva lučka grada misle neki od Riječana vezani za glazbu i sport. Velid Đekić, vrsni proučavatelj riječke pop i rock-povijesti, čovjek zahvaljujući kojem je sačuvano i dokumentirano ostalo tako puno toga što bi vjerojatno bilo zaboravljeno, smatra da poveznica između Rijeke i Liverpoola ima, premda ne izravnih, ali posredne su prilično snažne.

Industrijski mišići

– Oba grada formirana su dobrim dijelom po strani od kretanja u glavnim gradovima država kojima pripadaju, što im je dalo priliku za samosvojan razvoj i osobitu, možda i pomalo uvrnutu aromu. Tim više što su i Rijeka i Liverpool lučki gradovi, pa više osluškuju vibracije koje dolaze izvan matičnih država, a manje one unutar njih.

To je specifična pozicija i može donijeti mnogo dobrog. U rokerskim situacijama važnu ulogu povijesno imaju i nabildani industrijski mišići oba grada. Ima teoretičara koji definiraju rock kao zvuk ulice, a moja je teza da takvi gradovi definiciju nadograđuju, rock je za njih zvuk industrijskog ritma grada.

Nije zato slučajno što su oba grada u nekim od svojih faza uobličila prepoznatljiv zvuk vlastitih rock-scena. U Liverpoolu ju je obilježio mersey beat, a u Rijeci tvrdoglavi odmak od komercijalnog diktata, kaže Đekić.

Rokerske vibracije su na vrata oba grada došle vrlo rano i oba su uspisala u svjetsku povijest popularne kulture. Prema Đekićevim riječima nekima među nama takva tvrdnja zvuči u ovdašnjem slučaju pretjerano, ali to je samo zato što nemamo dovoljno samosvijesti, pa ćemo svemu stranom priznati što god se traži, a ovo naše umanjujemo i relativiziramo. Tako ćemo Liverpoolu (s pravom) priznati ključne doprinose svjetskoj pop-kulturi zahvaljujući djelovanju kluba Cavern i lansiranju Beatlesa. Grad se pomoću njih brendirao, barem je tako bilo u jednoj fazi gradskog života.

Rock u socijalizmu

– Rijeka se također upisala u međunarodno atraktivnu rokersku priču, isprva zahvaljujući klubu Husar, koji je prvi rock-klub i disko-klub u kompletnom socijalističkom dijelu svijeta.

Cavern i Husar krenuli su iste, 1957. godine. No, rock je u Husaru treštao od samih početaka, a u Cavern nije smio ni primirisati, to je bilo ponajprije mjesto za jazzere.

Rock je dobio zeleno svjetlo za pozornicu Caverna tek 1960. godine, što znači da je u tom pogledu gledao našem Husaru u leđa. Jednom sam, pola u šali, pola u zbilji, kazao da je svoju frustraciju pred Husarovom prednošću Cavern morao zaliječiti stavljajući na ljutu ranu ljutu travu – pozivajući u pomoć ništa manje nego Beatlese.

I, uspjelo mu je, dostigao je Husar. Zahvaljujući tako ranim počecima riječka scena postala je kronološki prva rock-scena na zapadu egzotičnog, socijalističkog dijela planeta.

Zavrtite globus i vidjet ćete da je to pola svijeta. Rock u socijalizmu? Zar to nije pisanje povijesti svjetske pop-kulture našim perom i zar to nije kulturološki itekako zanimljivo upravo iz te svjetske perspektive?

Evo još materijala na zajedničkom liverpulsko-riječkom tragu: liverpulske »bube« vrlo rano su postale omiljeni motiv fotoobjektiva, a isto se dogodilo riječkim Uraganima.

Mislim na Antu Škrobonju, koji je kronološki prvi rock-fotograf, eno nas opet, u crveno obojenoj polovici planeta. Dalje, znate li da je prvi britanski bend koji se može pohvaliti da je nastupio u nekoj od socijalističkih država nastupio baš u Rijeci 1960. godine? Nizati dokaze svjetske zanimljivosti riječke rock-scene dalo bi se još, ali pametnom dovoljno.

Uvjeren sam da oba grada mogu za sebe kazati da im je rock formirao vlastitu javnu sliku, i to je ono što ih dodatno povezuje. Prigovori da je tako možda bilo jučer, dok je danas na djelu nešto drugo, promašuju cilj.

Liverpool će uvijek biti dio planetarne priče o Beatlesima, i obrnuto. A Husar će uvijek biti dio svjetske priče o Rijeci, i obrnuto. Da se Rijeka i Liverpool pobratime ili posestrime, kad im je već zajedničko to što su rokerski? Eto za Let 3 dodatnog posla iza eurovizijskih zavjesa, duhovito zaključuje Đekić.

Vavin soundtrack pjesama o Liverpoolu i Rijeci

LIVERPOOL

Chuck Berry: “Liverpool Drive”

Gerry & the Pacemakers: “Ferry Across the Mersey”

Delaney Bramlett: “Liverpool Lou”

Judy Collins: “Liverpool Lullaby”

Jimmy Osmond: “Long Haired Lover from Liverpool”

Teardrop Explodes: “Kirkby Workers Dream Fades”

Bangles: “Going Down to Liverpool”

Suzanne Vega: “In Liverpool”

Beatles: “Strawberry Fields/Penny Lane”

 

RIJEKA

Ri Val: “Ajmo Rijeka”

Funčić&Justa: “Rijeka moj svijet”

Ramirez: “Nebo nad Rijekom”

Kaos: “Ulicama moga grada”

Denis Kraljević: “Fiume”

Belan&Fiumens: “Rijeka snova”

LET3: “Riječke pičke”

FIT: “Rijeka”

Belfast Food: “Šproki Stari grad”

Paraf: “Rijeka”

Glazba i nogomet

U obožavatelje i Rijeke i Liverpoola, kako na području glazbe tako i kad je riječ o nogometu, svakako valja ubrojiti i sjajnog riječkog kantautora Sandra Bastijančića. U sklopu En Facea pjevao je i o nogometu i o rocku, na Kantridi i Rujevici slavio je i patio kao mnogi od nas, a govoreći o vezama dva grada kaže:

– Liverpool ima Mersey river, Rijeka ima Rječinu. Mersey razdvaja Liverpool na plavu i crvenu stranu; plavu Evertona i crvenu Liverpoola. Dva nogometna velikana, bez obzira na poznatiji i trofejniji Liverpool. Rječina razdvaja Rijeku na crvenu stranu Orijenta i na plavo-bijelu, NK-a Rijeka.

Dva velikana, bez obzira na poznatiji i trofejniji NK Rijeka. I bez obzira na to što su neki navijači oba kluba prešli Rječinu. Liverpool je imao Mersey beat pokret, Rijeka ima Ri-Rock.

Liverpool nema samo Beatlese, kao što ni Rijeka nema samo Let 3. Moj omiljeni bend liverpulski je, npr. Echo & the Bunnymen. Omiljeni riječki ne postoji, najčešće mi je to bio My Buddy Moose.

Ne računam one u kojima sam svirao ili sviram. To i ne može biti omiljeno, to je posao. Kao što u Rijeci ima malo posla, ali i malo novaca. U Liverpoolu ima jako puno posla, puno je i novca, kaže Bastijančić, koji se vraća na nogomet prisjećajući se da je bio dječak kada je za Liverpool igrao Kevin Keegan.

– Svi smo ga voljeli, a tih godina u svačijoj dugoj kosi vidjeli smo pripadnost našem plemenu, rock-plemenu. I Kevin Keegan nije nas iznevjerio. Snimio je pjesmu »Head Over Heels in Love«, sasvim solidnu. Imala je i mrvicu rock and rolla u sebi. Ništa manje od Smokie ili Bonnie Tyler.

Čini mi se da je iste godine Ivica Šurjak, tada Hajdukov reprezentativac i upečatljivo lijevo krilo, objavio svoj singl »Ni ljubav nije kao što je bila«. Još jedan dugokosi, ali taj je izdao rock and roll. Pokušao je nešto u disko-ritmu, bilo je odvratno. Četrdesetak godina kasnije od sebe je glazbenika pravio i Josip Drmić, to je već puno poznatija nesretna priča, smatra Bastijančić.

Mirovni simpozij

Odlazak Kevin Keegana iz Liverpoola trebao je ublažiti Kenny Dalglish. Zaigrao je na njegovom mjestu. Koliko god bilo teško zamijeniti Keegana, Dalglish je to uspio. Možda ne u punom sjaju, ali blistao je. Ne povremeno, nego malo češće.

– Koliko pamtim, nije pjevao. Ostao je upamćen po jednom nadimku. Nas, dečke iz škole pucali su hormoni. Počeli smo gledati ženske noge. Jedna cura bila je O.K, ali malo jačih, mišićavih nogu.

Diskvalificirali smo je, bila nam je previše »Dalgliš«. Ostala je Dalgliš jako dugo, dok nas svršetak osnovne nije raspršio na sve strane. Liverpool je bio EPK, Rijeka je bila EPK. Liverpool nije uletio u COVID godine, Rijeka je, najvećom pegulom 21. stoljeća, zasad. U svom rodnom gradu, dok su bili EPK, pjevao je Paul McCartney.

Jesam i ja, na otvaranju. To veže Paula i mene. Ne znam kako Liverpool stoji s planinama u zaleđu. Neću provjeravati, u ovom trenutku ne raspolažem tim podatkom, ali vjerujem da ih tu šijemo.

Previše je sličnosti, o morskim lukama neću jer će netko to možda i bolje opisati, iako bih mogao biti kompetentan s diplomom pomorskog inženjera. Ako i imaju neka brda, sigurno nemaju Učku, šume oko Klane i Lisca, grobničke Alpe ili Gorski kotar. Tu bismo ih nakantali, uvjeren je Sandro Bastijančić.

Duboko u porama svog rodnog grada životom i glazbom je i Vlado Simcich Vava. Ogromnim doprinosom riječkoj rock- sceni (Laufer, En Face, Mone, Blagdan Band, Turisti, Parafi, solo karijera…) i nizom odličnih knjiga (»Srce od gume«, »Canzoni d’ una volta«, »Podudarnosti«) Simcich je ostavio snažan pečat, a na ideju da nam kaže koju riječ o vezama Rijeke i Liverpoola odgovorio je – pričom!

– Moji prijatelji odlaze na službeni put u Liverpool u povodu međunarodnog skupa koji će obuhvatiti predstavnike gotovo svih europskih zemalja (i poneki dalji kontinent) – Rusija je iz objektivnih razloga izuzetna – i predstavljat će Rijeku, a i zemlju iz koje dolaze, na tom mirovnom simpoziju.

Za tu su si priliku dali sašit i posebna odijela. Vidio sam ih. Fancy su veštidi. Idem s njima (ne idem, ali zamišljam u daljnjem tekstu kao da idem) jer mi je puno ljudi (njih sedmero) reklo da postoje velike sličnosti između naša dva grada, počinje Vava i nastavlja s paralelama između dva grada.

– Evo, na primjer, u našoj luci su parkirana četiri broda (godišnje), a u njihovoj četrdeset i osam (dnevno). Dalje; imaju viših i nižih zgrada, kao i obiteljske kuće, iako su ove naše porazbacane više u prigradu, ali, ajde, da ne cjepidlačim; ispred crkve je trg – isto k’o i kod nas; njihove oštarije su se oduvijek zvale pubovi, dok su naše evoluirale u kafiće i restorane.

I ondje i tu ljudi se vole naguravati na šanku, katkad zapjevati – oni će uglas neki klasik od Beatlesa ili pak onu infantilnu »You are my sunshine«, dok smo mi nekad bili skloni urlati u višeglasju »Bella Ciao«, međutim, moderna su se vremena prilagodila, pa su te arhivske melodije zamijenjene uskonacionalnim temama.

Naša Kantrida jednom je imala hit »Kad pride nedeja zapolne«, a poslije je uvedena »Najdraža Rijeko«, dok njihovi Crveni na Anfieldu imaju armiju iza sebe koja ih, valjda oduvijek, s tribina bodri s jednom te istom himnom, »You’ll Never Walk Alone«. Zanimljivo, imaju more, a nemaju plaža. E, Rijeka – Liverpool 1:0, ističe Vava.

Eric’s i Kružna

Kako kazuje, iz pohrane u stanicama njegovog mozga još uvijek se čuva netaknutom uspomena na klub Palach, mjesto gdje su se družili mahom svi, bez obzira na spolnu, umjetničku, edukativnu i spoznajnu orijentaciju. Pogotovo su intenzivne bile osamdesete i devedesete, što je uključivalo vječiti miris ne toliko godišnjih doba koliko dima cigareta i prolivenog alkohola po podiju.

– Naprotiv, Liverpool se nije ograničavao na taj period, već su početkom šezdesetih izgradili mjesto čije su priče odavno poznate, a tiču se tzv. zvuka Merseybeat, te stanovite četvorice mladića.

U The Cavernu su Ringo, John, George i Paul pokrenuli revoluciju koja se rascvala u milijune pupoljaka. Rock’n’roll ne samo da nije istrunuo nego se zasadio širom planeta.

I vremenski raspon za The Cavern se nikada nije zaustavio, klub stoji i danas na istom mjestu. Za razliku od onog drugog mjesta smještenog vis a vis »Špilje«, a taj se zvao Eric’s. Na tom su prostoru stasali neki drukčiji momci, uglavnom punk-opredijeljenja. Gotovo da bih se usudio povući paralelu s Palachom i nastankom Ri rock fenomena.

U Kružnoj su svirali svi lokalci krajem sedamdesetih, kao i u sljedećim dekadama s nazivnikom postpunka na sebi, a tamo primjerice Teardrop Explodes, Echo & the Bunnymen, a onda i OMD, Yazzoo, Frankie Goes to Hollywood, Dead or Alive…

I tako, dok šetuckam gradom šutam usput kamenčiće u Mersey (upozoravam još jednom – ovo je fikcija) i ne uočavam neprijateljske poglede, nema neugodnih poruka po pročeljima zgrada poput »odite doma!« ili »ubij nebijelog«.

Boja njihova dijalekta je ne samo estetska nego i tolerantna. Sumorna vremena su ih, naravno, jednom dotakla, ali s vremenom su odlučili napustiti taj dvodimenzionalni način razmišljanja i okrunili su svoj grad snažnim optimizmom.

Turizam im svakako nije odmogao u tome. A i tu je sličnost u zaokretu Rijeke – od industrijskih pogona prema toj čišćoj gospodarskoj grani. Nama je blizu Slovenija, a mrvu dalje Trst i Italija, dok je njima malo dolje ispod smješten Wales. Momcima iz grupe Let3 bit će k’o da su kući, zaključuje Vava.

Cut out the bloody rock’n’roll!

Da je Husar, kako ispravno tvrdi Velid Đekić, po rock-senzibilitetu bio ispred Caverna potvrđuje i podatak iz prve godine rada »špilje«. Bila je to 1957. godina. The Cavern Club otvoren je 16. siječnja kao jazz-klub. Već 7. kolovoza u njemu je, između nastupa dva jazz-izvođača, svoj prvi nastup imala grupa The Quarrymen, čiji su članovi bili John Lennon i Paul McCartney. Te večeri McCartneya nije bilo, a Lennon je predvodio svoju ekipu. Prva stvar koju su zasvirali bila je Presleyjeva »Don’t Be Cruel«. Nepune dvije minute kasnije Lennonu je u ruke došla na papiru napisana poruka vlasnika Caverna. Pisalo je – »Cut out the bloody rock’n’roll.« Ili, otprilike: »Prekinite s tim j… rock and rollom«. A da je Lennon bio u Husaru, nitko mu to ni slučajno ne bi rekao. Eto. Bio je na krivom mjestu…