Željko Cico Troskot

Cico Troskot je jedna od ikona KK Zadra. U klubu je od 1952. do 1969. godine. Čak 17 g. u kontinuitetu. Iako je imao ponuda drugih klubova, gdje je mogao unovčiti i naplatiti svoje košarkaško znanje, nikada nije otišao iz Zadra. Do pojave i igračkog sazrijevanja Kreše Ćosića, Cico je kvalitativno drugi igrač u klubu. Nikad neće biti adekvatno nagrađen zbog toga, igra iz velike ljubavi i ta mi je priča vrlo dobro poznata. Iz osobnog iskustva.

Obitelj Troskot
Jedan od najčvršćih stupova KK Zadra iz tog vremena. Otac Jere je 15- ak godina predsjednik kluba. Zajedno s Enzom Sovittijem "drži" klub. Kao direktor u "Zdravstvenom i socijalnom" zaposlio je mnoge igrače. Tamo sam, primjerice, našao svoje prve trenere, dragog Ivu Uču Pulanića i Trpimira Lokina, te mnoge druge, da ne nabrajam dalje.
Bilo je situacija, kada bi založio cijelu plaću, kako bi klub mogao na putovanje, jer klupska blagajna je prazna. A tek majka, Blaženka Troskot, koja je još živa i ima 101 godinu, najveći je navijač Zadra tog vremena. Ona je stvarala pozitivno ozračje na tribinama na svim utakmicama. A u kući, hranila je, po dolasku u Zadar, Michaela Pfendta, Matu Miloša, koji su dugo živjeli sa Cicom i dijelili sve kao braća. Pa "vojnici" iz drugih sredina, koji su igrali za Zadar, poslije svakog treninga, "a di će, nego kod Blaženke".
A tek dresovi. Nisu vremena u kojima klub ima tehničkog sponzora, već dresove šije gospođa Blaženka. Sjajne svilene hlačice, koje su mnogima upadale u oči, šila je od padobranske svile.
Cicina braća, Ivica i Igor, također su u košarci. Dakle, košarkaška obitelj "od glave do pete".
Cico, u košarku ulazi 1952. godine, na nagovor, a koga drugog nego Enza Sovittija. Igrao je i vaterpolo, rukomet, odbojku, pa boks i atletika. Zbog različitog dvokoraka i trokoraka u košarci i rukometu, u početku ima problema i često pravi korake. Ali, miran, tih i uporan brzo svladava košarkašku tehniku.
Imao sam prigodu, puno puta, slušati one koji "puno zuje, a malo meda daju", a Cico je upravo suprotan, "malo zuji, a puno meda daje". Čvrst je i snažan, izvrsnog skoka i šuta, i puno puta zabit će 20 i više koševa, a nije veliki potrošač lopti. Znači, preciznost je jedna od njegovih odlika, a najbolje se snalazi na pozicijama s poludistance od koša.
Zajedno sa Pinom Giergijom i Velom Čubrićem, stvara novu, snažnu, mladu trojku, koja će Zadar vratiti u prvu ligu 1957. godine.
Na odlučujućoj, kvalifikacijskoj utakmici protiv Maribora je najbolji igrač i zabija 36 koševa. Ovakve igre ne ostaju neprepoznate i Cico dobija poziv za reprezentaciju Jugoslavije 1959. godine. S reprezentacijom osvaja srebrnu medalju na Prvenstvu Europe 1961. godine, ali neće biti stalan reprezentativac. Košarkaški savez Hrvatske nikada neće čvršće stati iza njega, pa će za mnoge akcije ispadati kao 13. ili 14. igrač. I ta mi je priča dobro poznata. "Majstori" iz Beograda, Ljubljane, naći će načina kako progurati svoje kandidate. Igrao je oko 40 utakmica za A reprezentaciju, 20-30 za mladu, te za studentsku. Kao reprezentativac Hrvatske, igrao je 1964. godine u Zagrebu i Karlovcu protiv najmoćnije ekipe iz SAD-a, ikad, iz koje će čak devetorica, nakon profesionalne karijere u NBA-u, ući u Kuću slavnih. Čuvao je Oscara Robertsona (igrača koji je cijelu sezonu ostvarivao triple-double učinak, što je desetljećima bilo, kao rekord, nedohvatljivo, i za najveće poput Jordana, Magica, Birda,…), te se na temelju vlastitog iskustva mogao uvjeriti u snagu američke košarke i njenih košarkaša. I tako će doći 1965. g. i prvi naslov prvaka. Igrao je izvrsno cijelu sezonu, a onda će mu, prije spomenuti "majstori" iz Beograda i Ljubljane, sedam dana prije odlučujuće utakmice Zadar – Olumpija, uručiti poziv za vojsku. Ta činjenica, najbolje govori kako je Olimpija bila favorizirana da postane prvak.

Repeticije za Krešu
Još dva puta će biti prvak s Zadrom, 1967. i 1968. godine. Ali, između tih naslova ('65.–'68.) dogodilo se nešto što je ostavilo dubok trag na Cici, iako to on neće nikada reći, ni spomenuti.
1966. g. došlo je do smjene njegovog oca kao predsjednika Kluba te smjene Enza Sovittija kao trenera. Duboko u sebi nikada neće prihvatiti ove odluke i nakon njih to više neče biti pravi Cico. Posvetit će se više svom poslu, a radi kao nastavnik matematike u jednoj zadarskoj osnovnoj školi, te društvenim djelatnostima.
U Kupu prvaka 1969., o čemu sam pisao u prošlom nastavku, kao kapetan momčadi dobiva od UO kluba obvezu da osim igre bude i trener momčadi u suradnji s prof. Lucijanom Valčićem. To će odraditi do kraja sezone, i tu prestaje košarkaška priča o Cici Troskotu u Zadru.
Nastavlja kao trener u Italiji, Rozetto degli Abruzzi, gdje su ga kao igrača zapazili čelni ljudi tog kluba na ljetnim turnirima. Nije dobio licencu, pa utakmice vodi na zanimljiv način, voki-tokijem, te osvajaju 2. mjesto u drugoj talijanskoj ligi.
Kako je kao nastavnik i kao pedagog djelovao u Zadru najbolje svjedoči priča o Kreši Ćosiću. Krešo je u jednom trenutku u trećem razredu gimnazije odlučio napustiti školu. Ali to ne dozvoljava, a tko drugi nego Enzo Sovitti, koji vrši snažan pritisak na Krešu i oca mu Antu, da se Krešo vrati u školu i u tome uspijeva. Angažira Cicu da mu daje instukcije iz matematike i fizike, što Cico radi poslije svakog treninga, te angažiraju profesora engleskog jezika za dodatne repeticije. S Krešom su na svim ispitima i maksimalno mu pomažu da završi gimnaziju. Još jednom bravo za Enza i Cicu.
Poslije košarke, Cico se posvećuje maslinama i maslinarstvu, o čemu će napisati mnogo radova, te postaje ekspert za ekstra djevičanska maslinova ulja, kako piše na diplomama koje će dobiti. Također, posvećuje se i pčelarstvu te proizvede do 300 kg meda godišnje.
"Toliko toga znam raditi, a ne znam ni jednu stvar naplatiti", reći će za sebe, u što sam se uvjerio i ja kada sam ga zamolio da mi pomogne oko prve rezidbe na mojim mladim maslinama.
Iako mu je 80 na leđima i nije najboljeg zdravlja, došao je odmah te, preciznošću švicarskih satova, odradio rezidbu.
Prijateljski razgovor i čaj poslije, bilo je sve što je tražio. I tako završavam priču o Željku Cici Troskotu, pomalo zaboravljenom, a jednom od stupova košarke i KK Zadra tog vremena.
U sljedećem nastavku: Odlazak Kreše u Ameriku, Prvenstvo 69./70. i osvajanje Kupa '70.