“Želim da mi sin ima smještaj i skrb za ono života što mu je preostalo”

ZADAR – Nema cijene koju roditelj nije spreman platiti, žrtve koju nije spreman podnijeti, ni prepreke koju neće pokušati ukloniti kad je u pitanju njegovo dijete. Jagoda i Ivica Grdović, roditelji teško bolesnog 17-godišnjeg Josipa, već dvije godine, usprkos svim naporima, ne mogu svladati prepreke na koje su naišli tražeći trajni smještaj za sina kojeg zbog teškog zdravstvenog stanja više nisu u mogućnosti njegovati u kući. To su činili od njegova rođenja do navršene 15. godine, kada je zbog zdravstvenih problema Josip bio podvrgnut nizu operativnih zahvata. Kao kronični pacijent iz bolnice je trebao u adekvatnu ustanovu, ali se pokazalo da takve u Hrvatskoj nema. Sustav, zdravstveni i socijalni, otkrili su sve svoje manjkavosti, Grdovićima nepremostive. Jedina ustanova u koju bi Josip s dijagnozama koje ima mogao, nije za njega adekvatna, a u druge, pokazalo se, ne pripada. 
Josip je liječen i operiran u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, no tamo nije mogao ostati pa je premješten u riječki Hospicij. Kako se one najgore slutnje nisu obistinile u roku do tri mjeseca koliko je u toj ustanovi predviđen boravak terminalnih pacijenata, morao je i tu ustanovu napustiti. U Gornjoj Bisti ga nisu mogli primiti jer nemaju zasebnu sobu i uvjete kakve Josip treba, pa je privremeno smješten u zadarsku bolnicu i to na dva tjedna koja su u petak istekla.

Privremeno u zadarskoj bolnici
Roditelji imaju samo jednu želju i cilj – da njihov sin ostatak života, koliko god on trajao, provede dostojanstveno i što je kvalitetnije moguće.
– Živio naš Joso još pet dana, pet mjeseci ili godinama, smatramo da je kao ljudsko biće zaslužio primjeren smještaj i skrb. Zbog centralnog venskog sustava za hranjenje i svega ostaloga mi više nismo u mogućnosti brinuti 24 sata na dan o njemu. To je zapravo činila moja supruga, a ja sam pomagao koliko sam mogao obzirom da radim. Joso je rođen zdrav, s APGAR-om deset. Liječnici su mi pojasnili da to znači sve super, u najboljem redu. Par sati kasnije dobio je sepsu, a onda su mu dijagnosticirane celebralna paraliza i psihomotorna retardacija. On ne govori, ne čuje, ne komunicira s nama, a kad mu se stanje prije dvije gopdine pogoršalo, bili smo spremni i na najgore. Razgovarali smo s liječnicima i o donaciji njegovih organa, ali se pokazalo da je Joso borac i da ga Bog još ne želi uzeti k sebi, brišući suze i zamuckujući otvara nam se Josipov otac Ivica Grdović i iznosi ono što mu je pri duši. Njega i suprugu boli saznanje da njihov Joso ne pripada nigdje, ali ujedno muči i neizvjesnost. Kako je već dvije godine premještan iz jedne u drugu ustanovu nekoliko puta i sada privremeno hospitaliziran u zadarskoj bolnici, sa strepnjom čekaju poziv i odluku o novom premještaju, u neku drugu ustanovu, u neki drugi grad.    
– Joso je bio u Rijeci, u Hospiciju. Predviđalo se da nakon posljednje  operacije neće dugo poživjeti, ali jest. Ima jako srce i izborio se. To je ubrzo postao problem. Morao je ići dalje. Nisu ga mogli tamo zadržati, iako smo mi bili jako zadovoljni jer je imao sve potrebne uvjete pa čak je i dobio na težini. Od 22. svibnja je u zadarskoj bolnici, a gdje će konačno završiti mi još ne znamo sa sigurnošću. Zahvalni smo osoblju zadarske bolnice i što su ga primili i što brinu o njemu, ali se bojimo zaraze jer su na istom katu i djeca s bakterijskim infekcijama, virozama i slično, o kojima skrbe iste medicinske sestre i liječnici. Bilo kakva bakterija  bi ga ubila jer je njegov imunitet slab, govori zabrinuti otac koji svaki dan bez iznimke posjećuje sina u ovoj bolnici, a nije mu bilo teško ni nakon odrađenog tjedna svaki vikend se uputiti u Rijeku ili Zagreb kad je na tim lokacijama bio smješten.

Strah od zaraze
– Zahvalan sam direktoru Maraske u kojoj radim, Stipi Bevandi , na razumijevanju i susretljivosti u svakoj prilici i situaciji u kojoj sam se našao. Puno dobrog mi je napravio, kaže Ivica Grdović dodajući kako mu je i supruga dobila posao u pogonu Maraske nakon što joj je ukinut status njegovateljice kad im je sin bio hospitaliziran u riječki Hospicij. Osim direktora Maraske, Grdovići su srećom naišli na još dosta dobrih ljudi koji su sve poduzeli da im pomognu. 
Dr. Renato Mittermayer, ravnatelj Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra, nije sa sigurnošću mogao reći kad će prostor u koji planiraju smjestiti Josipa Grdovića biti uređen zbog specifičnosti objekta.
– Prostor je kao kulturno dobro zaštićen, tako da mi bez dozvole ne smijemo ni čavao u zid zakucati.  Zgrada je stara, a još prije nekoliko godina izradili smo elaborat za gradnju nove, no problem su financijska sredstva. Trenutačno u 15 soba imamo 103 djeteta. Svi oni su nepokretni, a ni osoblja nemamo dovoljno. Brinemo o svoj toj djeci i ulažemo maksimalan trud, no za Josipa nemamo odvojenu sobu, a obzirom na njegovo stanje, bojimo se MRSA-e. Ishodili smo dokumentaciju za adaptaciju jedne prostorije uz čajnu kuhinju. Doslovno trebamo izgraditi sobu unutar sobe. I kad to uredimo, opet postoji opasnost od MRSA-e jer nemamo dovoljno osoblja ni uvjete za stopostotnu sterilnost, objašnjava dr. Mittermayer dodajući kako ustanova na čijem je čelu nikada nije odbila primiti niti jedno dijete koje je kronični bolesnik.

Gornja Bistra nije rješenje
Štoviše, naglašava kako imaju praksu na tri tjedna primiti djecu o kojima inače kući brinu roditelji, kako bi tim roditeljima pomogli da malo predahnu i odmore. Spominje i slučajeve udomljavanja djece o kojima brinu i nakon što napuste njihovu ustanovu te se interesiraju kako im je i kako su. No za Josipa kaže kako se boji da njihova bolnica jednostavno nije najbolje rješenje koje bi se, tvrdi, trebalo tražiti.
– U Hospiciju je imao svu potrbnu njegu i skrb, dobivao na težini i tamo je tom djetetu bilo dobro. Mislim da bi se trebala napraviti iznimka, a ne se slijepo držati nekih odredbi te da bi pacijenti trebali biti na prvom mjestu, kaže dr. Mittermayer.
Ravnatelj zadarske Opće bolnice dr. Željko Čulina, 17-godišnjeg Josipa Grdovića je na Odjel Pedijatrije primio nakon što mu je to naložio ministar Kujundžić.
– Na sastanku na koji me je pozvao ministar nazočila je i državna tajnica Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku  Marija Pletikosa. Objasnili su mi da se iz riječkog Hospicija rade pritisci i šalju požurnice Ministarstvu zdravstva da se djetetu hitno pronađe drugi smještaj te su me ujedno zamolili da ga na dva tjedna primimo mi u Zadru. Dva tjedna su upravo istekla i ja ću u ponedjeljak (danas) poslati požurnicu da se dijete smjesti gdje pripada. Mi nemamo ni uvjete, a ni liječnike koji mogu adekvatno brinuti o njemu. Bojimo se sepse, iako smo sve poduzeli i izolirali ga u jednokrevetnu sobu, kaže dr. Čulina dodajući kako je on primio rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u kojem se izričito nalaže Kliničkoj bolnici za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra da prime ovo dijete, a što oni, kaže, odbijaju. Ističe kako je izgovor neuvjetnost bolnice te dodaje kako je neuvjetna i zadarska, a uz to još i nespecijalizirana za bolesti koje su Josipu dijagnosticirane.
Kako će se ova priča razriješiti znat će se uskoro. Osim gorčine koju ponajviše osjećaju roditelji teško bolesnog 17-godišnjaka, koji do njegove 15-godine i pogoršanja zdravstvenog stanja nisu ni pomišljali da sina jedinca smjeste u bilo kakvu instituciju, ova priča nameće i niz pitanja: »Zar je moguće da u Hrvatskoj postoji samo jedna jedina ustanova za kronično oboljelu djecu i to u derutnom stanju? Zar je moguće da su zakoni vezani uz zdravstvo i socijalnu skrb toliko kruti da prednost daju slovima na papiru pred bolesnicima, djecom? Što da se u istoj situaciji uz Josipa istovremeno našlo još djece sa sličnim potrebama i dijagnozama i što kad se sutra ponovno pojavi neki drugi Josip?!«
 

Josipa nije ni trebalo smjestiti u Hospicij
Ravnateljica riječkog Hospicija, diplomirana teologinja, časna sestra Daniela Orbanić, tvrdi kako Josip nikada nije ni trebao biti smješten kod njih jer da mu tamo nije mjesto.
– Zna se kakva smo mi ustanova i tko tu pripada. Dogodila se ta jedna situacija i mi smo izišli roditeljima u susret, primili dijete iz milosrđa. Držali smo ga pet i pol mjeseci i u isto vrijeme odbijali pacijente koji k nama pripadaju. Sada umjesto zahvale doživljavam napade i prozivke. Ma da sam znala što će biti, nikada ne bih niti razgovarala s Grdovićima. To što dijete neće primiti u Gornjoj Bistri nije moj problem već problem ministra Kujundžića i neka on to izvoli riješiti. Neka radi svoj posao. To mu poručujem, oštro je odgovorila časna sestra Daniela.
 

Ministar: Josipov premještaj za dva do tri tjedna
Sa slučajem Josipa Grdovića upoznat je i sam ministar zdravstva dr. Milan Kujundžić. 
– Sve činimo kako bi pomogli tom djetetu i njegovim roditeljima. Bio je neko vrijeme u Hospiciju u Rijeci, no tamo nije mogao ostati pa sam razgovarao s ravnateljem, dr. Željkom Čulinom, nakon čega je, dok se ne nađe neko bolje rješenje, dijete primljeno u zadarsku bolnicu, budući da su mu tamo i roditelji. U kontaktu sam i s dr. Renatom Mittermayerom, ravnateljem Specijalne bolnice za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra. Međutim, ta bolnica je u prostoru nekadašnjeg dvorca, spomenik je nulte kategorije, pa je ravnatelj tek prije nekoliko dana uspio ishoditi dokumentaciju kako bi mogao urediti prostor u koji bi onda smjestili to dijete, kazao je ministar Kujundžić te dodao da se nada kako će se Josipov premještaj moći realizirati za dva do tri tjedna.