Vratite nam Srećka Bogdana!

Završio mi je godišnji, završio je Euro, i malo mi se teško aklimatizirati i naviknuti na tu situaciju. U petak navečer debelo sam kasnila na večeru jer se na televiziji ukazao Slaven Bilić. Govorio je o svim utakmicama, objašnjavao poteze, onako iskreno, ko čovjek. Ja penale nisam gledala. Dok su izvođeni ispod jednog uha mi je bio jedan, a na drugom uhu drugi jastuk – tako ih i obično “gledam”. Moje slabo srce nijednu drugu varijantu ne bi moglo podnijeti.
Osim od poraza protiv Turaka trebat će mi neko vrijeme da se oporavim od komentatora i komentara. Ok, donekle sam se pomirila s tim da još dugo neću gledati utakmicu hrvatske reprezentacije koju ne komentira Božo Sušec, ali taj Štimac… Pa je li nam to uistinu potrebno? Čovjek je u finalu u kojem su Nijemci pokazali svoje pravo lice, odnosno to da su u ovaj finale itekako zalutali, za njih zdušno i bezuvjetno navijao. A pridružio mu se i Božo. I dok smo mi, normalan narod s pivom u ruci i nadom u lijepi nogomet gledali hitre korake čudotvorca Torresa u snimci prvog i jedinog gola, Štimac je uporno kazivao kako je on u biti vukao Lahma i kako je to sudac previdio… Onda je kritizirao španjolsku obranu i hvalio Schweinsteigera i zaboravljao njegovu brutalnost, primjerice, dvije utakmice prije, protiv Hrvatske. Ujedno je i zaboravljao svoje ne baš tako fine poteze iz svoje karijere libera u “vatrenima”.
Pa se onda Božo pokraj njega razgalami čim lopta u bilo kojoj kontri ili polukontri prijeđe centar. I čini se da su mu najdraži igrači koji imaju slovo “r” u imenu, te tada postaju Torrrrres!, Sergio Rrrrramos! ili, pak, Schweinsteigerrr!. Podolski i Ballack i kod Sušeca gube.
Kako je prvenstvo odmicalo kraju nisam mogla a da se svako malo ne sjetim Srećka Bogdana koji je bio sukomentator utakmica na Svjetskom prvenstvu preklani u Njemačkoj.
Željko Vela i on, do tada neotkriveni biser postali su neiscrpan izvor inspiracije za sve ljubitelje smijeha. Njih dva “u paketu” izborili su sebi status glavne teme na jutarnjim kavama, a sve je otišlo toliko daleko da se više pričalo o Bogdanovim inspiriranim monolozima i upadicama te Velinim spuštanjima na zemlju i suzdržavanjima od smijeha nego o, recimo, Zambrottinim asistencijama.
Sjetimo se samo njegovih “bisera”: “Nedved ima obje noge”, “Kad padne gol u ranoj fazi utakmice, onda postoji mogućnost da vidimo još golova”, “Ovo je teže pogoditi nego promašiti”… Hrvatska tad nije prošla ni skupinu, ali smo se svi skupa definitivno više smijali.