Ulična fotografija Željka Mršića – razgovor s povodom

Uvijek sam želio da moje fotografije budu, na neki način, simbolične ili da nose neku poruku ili ne moraju imati nikakvu poruku, ali makar da imaju kako se kaže ‘ono nešto’, kaže Mršić

Željko Mršić, pripadnik  mlade generacije fotografa,  predstavlja se ovih dana zadarskoj publici svojom prvom  samostalnom izložbom. U galeriji Kapetanova kula postavljeno je njegovih 25 radova,  većim dijelom u staroj tehnici  na filmu, a riječ je o, uglavnom, crno bijelim fotografijama.
Ulična fotografija
Kad te zapravo počela zanimati fotografija?
– Oduvijek me zanimala  umjetnost općenito. Najprije  sam kao dijete jako volio slikati bojama. Zatim sam volio  glazbu, posebno gitaru koju  sviram i danas. Fotografiju  sam negdje u pubertetu promatrao sa zanimanjem i  pročitao sam nešto malo literature o tome, ali u to vrijeme bilo je preskupo baviti se  fotografijom, barem meni.  Kad se ukazala prilika da radim kao fotoreporter u Večernjem Listu na poziv mog prijatelja i današnjeg urednika u  tjedniku Regional, Vedrana  Vidučića, ja sam to zdušno  prihvatio. Rekao sam ovo je  prilika da se bavim poslom  koji je usko vezan sa umjetnošću.
Zbog čega “ulična fotografija”?
– Od samog početka, tumarajući ulicama grada,  tražio sam neke zanimljive  trenutke koje sam želio snimiti. Uvijek sam želio da moje  fotografije budu, na neki  način, simbolične ili da nose  neku poruku ili ne moraju  imati nikakvu poruku, ali makar da imaju kako se kaže ‘ono  nešto’. S vremenom se čovjek  oblikuje, postaje zreliji, te se  educira. Tako sam i ja tek  kasnije shvatio da te moje  fotografije u devedeset posto  slučajeva spadaju u takozvanu  “uličnu fotografiju”.
Kako vidiš današnju novinsku fotografiju u odnosu  na tvoje početke?
– Novinska fotografija, što  se tiče tehničkih mogućnosti,   dovedena je do  savršenstva.  Današnja novinska  fotografija  se ne može usporediti s nekadašnjom, naprosto jer je zakon tržišta, materijalizam i  globalizacija, kao i u svemu,  odnijela sve što je vrijedno u  nepovrat. Dovoljno je pregledati časopise i magazine tipa  Polet iz ranijih desetljeća pa  se može jasno vidjeti kako je  gotovo svaka druga fotografija objavljena u novini iz tih  vremena imala umjetničku  vrijednost. Danas toga nema  čak ni u časopisima koji njeguju kult fotografije. To su  naprosto činjenice. Kad sam  počeo raditi novinsku fotografiju imao sam sreću da sam  uhvatio zadnji vlak, pa sam  mogao još u fragmentima vidjeti kako se radilo nekad.
Umjetnička fotografija
Umjetnička fotografija…  jučer, danas, sutra?
– Umjetnička fotografija danas opstaje i sve se više formira vrednovanje fotografije.  Polako se formira i tržište  umjetničke fotografije, te je  sve više kolekcionara i  stručnjaka koji se bave fotografijom. S obzirom da je,  unatoč svemu, fotografija još  uvijek relativno nov medij,  mislim da je budućnost umjetničke fotografije na dobrom putu, iako se nama ponekad čini da to nije tako.
Zadar, izložbeni prostori,  ateljei… Tvoje mišljenje?
– Najveći problem Zadra su  svakako prostori u kojima bi  mladi mogli izlagati i pokazati  svoje radove. Naše glavne galerije, kao što su Gradska loža  i Gradska straža, su prenatrpane i rezervirane po dvije  godine unaprijed. To su malo  ozbiljnije institucije koje imaju svoj program rada i rade  dobro, ali Zadru treba više.  Gradska knjižnica je također  prenatrpana, dovoljno je pitati njih. Sve to govori da nam  nedostaje jedan takav  prostori. Također, Zadru nedostaje, recimo, još jedan pravi  umjetnički paviljon, kakav  imaju sve metropole.
Tvoji planovi za budućnost?
– Ubuduće mislim puno intenzivnije izlagati. Kad je riječ  o poslu, nikad nisam ni prestajao raditi, samo se nisam  odvažio izlagati. Tematika će  biti ista kao do sad, možda  bude pokoja tematska  izložba. Jako puno radim apstraktnu fotografiju koja nema nikakvu poruku niti simboliku, ali s mnoštvo prekrasnih boja i spontanih poteza  tako da mislim da će se to  ljudima svidjeti kada jednoga  dana izložim.