Tvrdoglave i egocentrične osobe sklonije hipohondriji

Hipohondri sumnjaju da im liječnik nije postavio “pravu” dijagnozu i da nisu učinjene sve pretrage koje su danas na raspolaganju. Traže moguća rješenja po raznim časopisima, internetu, često povezujući svoje simptome s nekom osobom koja je imala slične tegobe, ali “kojoj su našli od čega boluje”, ističe dr. Darko Labura

Veliki dio vremena provode kod liječnika, liječe se i sami, opsesivno prate svu dostupnu medicinsku literaturu u kojoj nalaze “potvrdu” svojih strahova i svih oko sebe uvjeravaju da su bolesni. Oni su hipohondri ili umišljeni bolesnici, ljudi koji su uvjereni da boluju od teške bolesti mada za to ne postoji nikakvo medicinsko uporište. Iako zbog svog patološkog straha od bolesti nerijetko u svojoj okolini izazivaju podsmijeh, riječ je o ozbiljnoj psihičkoj bolesti.
Zadarski psihijatar i subspecijalist forenzičke psihijatrije dr. Darko Labura, koji je u dugogodišnjoj liječničkoj praksi imao iskustava u liječenju hipohondara, ovu bolest opisuje kao stalnu zaokupljenost mogućnošću da je kod pacijenta prisutan jedan ili više ozbiljnih i progredirajućih (napredujućih) tjelesnih poremećaja, primjerice tumor mozga, srčano oboljenje, AIDS, sifilis itd.
– Bolesnici se, navodi dr. Labura, trajno tuže na tjelesne tegobe ili su trajno zaokupljeni svojim izgledom. Normalne i obične osjećaje i izgled tumače kao nenormalne i psihički opterećujuće, a njihova pozornost obično je usmjerena samo na jedan ili dva organa ili sustava u tijelu. Nadalje, hipohondri sumnnjaju da im liječnik nije postavio “pravu” dijagnozu, da nisu učinjene sve pretrage koje su danas na raspolaganju, i tada za oboljelog započinje još veća patnja, opisuje dr. Labura kliničku sliku ove bolesti, navodeći kako bolesnik sam traži moguća rješenja po raznim časopisima, internetu, kao i od prijatelja, često povezujući svoje simptome s nekom osobom koja je imala slične tegobe, ali “kojoj su našli od čega boluje.”
Nakon nekog vremena, kada liječnik upozori pacijenta na besmislenost daljnjih pretraga, pogotovo ako je riječ o tzv. invazivnim pretragama, čak ih i uskrati, počinju muke i za odabranog liječnika koji postaje “loš”, a hipohondar svoja uvjerenja uporno prenosi drugim pacijentima, što cijelu situaciju dodatno komplicira. Hipohondar odlazi od jedne do druge ordinacije, od jedne dijagnostike do druge, traži pomoć u alternativnom liječenju, a situacija ponekad eskalira do te mjere da se obraća nadriliječnicima, šarlatanima koji koriste njegovo stanje za zaradu.
Poremećaj se malo kada prvi put pojavljuje nakon 50. godine života i podjednako zahvaća oba spola. Najčešće započinje u doba puberteta i adolescencije, no razbukta se u muškaraca u četrdesetima, a u žena u pedesetim godinama života.
Koliko je liječenje hipohondrije doista teško svjedoči primjer jedne 30-godišnje pacijentice koju je dr. Labura liječio, o čemu kaže:
– Njena hipohondrija je bila usmjerena na teško oboljenje debelog crijeva. Obavila je brojne pretrage u različitim ustanovama i kod različitih stručnjaka. U individualnom psihoterapijskom tretmanu, kada se činilo da se osoba relaksirala i opustila, te da više ne pridaje pažnju svojim tegobama vezanima za debelo crijevo, nakon mjesec dana takvog tretmana, došla je u ambulantu s idejom da je s njenim crijevom sve u redu, ali da sada ima teško bolestan želudac. I onda je trebalo psihoterapijski djelovati sve ispočetka i s još većom pažnjom, kaže na kraju dr. Darko Labura.