Podmorski rudnici mijenjaju svijet, utrka za metalima na dnu oceana je već počela

Istoga trenutka kada je tridesetak tona težak podvodni robot zario svoj plug u morsko dno, kroz vodu se digao ogroman oblak prašine. Plug je sporo, ali sigurno i temeljito kidao i usitnjavao komade zemlje i kamenja, koji je odmah usisavao veliki, specijalno konstruirani »usisavač« velikom brzinom šaljući te djeliće morskoga dna, koji milijunima godina već leže na dnu oceana, prema površini.

Snaga usisavanja bila je ogromna jer ove naslage trebalo je otpremiti gotovo šest kilometara u vis, prema površini mora gdje ih je čekao specijalni rudarski brod, »srce« ovog sustava.

Ova plutajuća »tvornica« odmah po primitku materijala koji je netom prije izrudaren s dna, odmah je prosijavala sve što je dopremljeno na površinu.

Blato i jalovina odmah je bačeno nazad u more, dok je u posebne spremnike odvajano ono na što čekaju transportni brodovi koji su plovili u blizini. Komade stjenovitog morskog tla punog mangana, nikla, kobalta i bakra…

Tehnološki izazovi

Prikaz je ovo sustava za rudarenje podmorja na velikim dubinama, sustava koji još uvijek nije u operativnoj uporabi, no koji će, procjenjuje se, postati sasvim uobičajen u sljedećih desetak godina.

Rudarenje s dna dubokih oceana izuzetno je složena operacija koja se odvija u ekstremnim uvjetima. Tu je prvenstveno riječ o visokom pritisku, tlaku koji doslovno »drobi« danas uobičajene strojeve, baš kao što je prije nekog vremena zdrobio podmornicu koja se spuštala do olupine Titanica.

Uz to, visoka koncentracija soli uništava materijale, a komunikacija s robotima koji se nalaze na dnu je spora i komplicirana. I pri tome se sve odvija u mrklom mraku te bilo kakve kamere za vizualni pregled tla zahtjevaju posebne sustave osvjetljenja.

Tehnologija za ovakvo rudarenje već postoji i raspoloživa je u tehničkom smislu, no vrlo je skupa, ali očekuje se kako će, razvojem znanosti, umjetne inteligencije i sustava obrade, njezin trošak uskoro postati isplativ.

Ukratko, tehnologija rudarenja s dna oceana danas se nalazi otprilike na istoj točki na kojoj se pedesetih godina prošlog stoljeća nalazila tehnologija za eksploataciju nafte na moru. Danas su naftne platforme uobičajena stvar, a Norveška je, zahvaljujući upravo njima, jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Ne postoje točni podaci koliko se doista rijetkih metala nalazi na dnu oceana, niti je potpuno jasno koliko duboko se nalaze ispod podmorskog tla, no procjene govore kako je riječ o rudnim bogatstvima vrijednima desetke, a možda i stotine bilijuna dolara.

Riječ je o toliko velikim količinama da bi u potpunosti mogle promijeniti globalnu ekonomiju sirovina. No to su, za sada, samo procjene jer većina dubokog oceana i dalje nije istražena.

Zvuči paradoksalno, ali znatno je bolje kartografirana površina Mjeseca nego što je poznata konfiguracija i sastav dna svjetskih oceana. Ipak, zna se kako su za podmorsko rudarenje prvenstveno zanimljive tri konfiguracije koje se nalaze u raznim dijelovima oceana.

Podmorski resursi

Prva od njih su polimetalni noduli. Riječ je o tamnim metalnim »krumpirastim« kuglama koje su razbacane po morskome dnu, koje sadrže mangan, nikal, kobalt i balar. Ovim je nodulima posebice bogato područje Tihog oceana između Havaja i Meksika.

Riječ je o Clarion-Clipperton zoni gdje je najveća koncentracija ovih nodula na svijetu, a procjenjuje se kako u njima ima više nikla nego u svim kopnenim rezervama zajedno.

U njima se nalaze i ogromne količine kobalta koji se koristi za proizvodnju baterija, kao i milijarde tona mangana. Vjeruje se da u Clarion-Clipperton zoni, području većem od cijele Europe, leži više od 21 milijarde tona nodula, što predstavlja dovoljno metala za stotine milijuna električnih automobila.

Druga konfiguracija koja je potencijalno vrlo zanimljiva za rudarenje su nalazišta oko hidrotermalnih izvora, svojevrsnih podmorskih crnih dimnjaka. U tim se zonama najčešće nalaze ležišta bakra, zlata, srebra i cinka.

Treća pak konfiguracija su kobaltne kore, odnosno metalni slojevi na podmorskim planinama. Ova su nalazišta posebice važna zbog kobalta, telurije i rijetkih zemnih elemenata.

Već provedena mjerenja pokazuju kako jedan četvorni kilometar bogatog oceanskog dna može sadržavati više korisnih metala nego veliki rudnici na kopnu.

– Već je godinama jasno kako je podmorje oceana vrlo bogato metalima i rudnim sirovinama od kojih neki predstavljaju danas i strateški važne sirovine. Oceani su najveća neiskorištena mineralna rezerva, ali problem leži u činjenici da resurs nije isto što i isplativa rezerva.

Proces izvlačenja rude s oceanskog tla, posebice na velikim dubinama gdje vladaju ekstremni uvjeti već i danas postoji, ali on svakako nije jeftin. Riječ je o vrlo složenom, kompliciranom i skupom procesu.

Toliko skupom da njegov trošak »potroši« svu zaradu od rudarenja. No, tehnologija se mijenja i usavršava, i svakako nije daleko trenutak kada će se početi s komercijalnim rudarenjem morskog dna, kaže geolog Josip Novaković.

Morski “divlji zapad”

Imajući sve to na umu, oceansko tlo već sada se smatra novim »divljim zapadom« spremnim za kolonizaciju, novim prostranstvima punima bogatstva baš kao što su prije stotinjak godina to bile pustinje Bliskog istoka. To je posljednja velika rudarska granica planeta, a utrka za njom već je počela.

U ovome trenutku Kina je daleko najagresivnija u osiguravanju pristupa tim podvodnim resursima. Njihove tvrtke i istraživački instituti već sada imaju više licenci od ostatka konkurencije, no u stopu ih prati SAD za koji podmorsko rudarenje prerasta u pitanje nacionalne sigurnosti.

Jer Washington definitivno ne želi dopustiti Kini kontrolu budućih izvora ključnih sirovina za baterije, ali i vojnu industriju, razvoj umjetne inteligencije… Svoj interes imaju i Rusija, Indija, Japan, Francuska, Južna Koreja, Kanada, kao i nekoliko manjih europskih država.

Sve one potiču i podupiru svoje kompanije, mahom u privatnom vlasništvu, na razvoj tehnologije za podmorsko rudarenje na velikim dubinama.

Najvažnija i vjerojatno najpoznatija kompanija u ovom sektoru danas je The Metals Company, tvrtka koja je nastala spajanjem nekoliko ranijih projekata i startupova vezanih uz podmorsko rudarenje.

Sjedište joj je u Kanadi, a njihov glavni fokus su noduli u Clarion-Clipperton zoni. Na tom su području već izveli uspješno rudarenje i prikupljanje nodula s dubine od oko 4.000 metara, a ključni partner im je nizozemski offshore gigant Allseas poznat po izgradnji i upravljanju nekim od najvećih podmorskih infrastrukturnih sustava na svijetu.

Očekuje se kako bi Tzhe Metals Company već do kraja lipnja ove godine mogao podnijeti zahtjev za licencom za podmorsko rudarenje pred ISA-om, Međunarodnom agencijom za podmorsko dno, UN-ovoj agenciji čije je sjedište na Jamajci.

Tu je i Loke Marine Minerals, norveški startup koji pokušava postati europski lider u rudarenju podmorskog tla na velikim dubinama, kao i belgijska tvrtka Global Sea Mineral Resources koju se, u tehnološkom smislu, drži najnaprednijim igračem u razvoju podvodnih rudarskih strojeva i testiranja na velikim dubinama.

– Brzim razvojem tehnologije, od električnih automobila do umjetne inteligencije, potreba za rijetkim metalima i mineralima sve je veća. Danas Kina kontrolira veliki dio rijetkih metala koji dolaze iz rudnika na kopnu, no podmorske zalihe su očito ogromne, i to predstavlja resurs kojega će se velike sile pokušati domoći u što većoj količini.

Tu je riječ o geopolitici, jer tko kontrolira podmorje, imat će za desetak godina istu težinu kao da kažemo tko danas kontrolira naftna nalazišta na Bliskom istoku. Problem je što je eksploatacija morskog dna danas prilično neregulirana, kaže povjesničar i analitičar dr. Petar Bašić.

Regulacijski kaos

I upravo se ovo pomanjkanje jasno definiranih pravila i zona danas lomi pred ISA-om koja izdaje licence za istraživanje međunarodnog oceanskog dna. Cijeli je niz pitanja na koje bi ova UN-ova agencija trebala dati odgovore, od pitanja koliko brzo dopustiti rudarenje, preko onog kome izdati licencu, do sve bitnijeg pitanja koliko stroga trebaju biti ekološka pravila.

Jer podmorsko rudarenje, iako se odvija daleko od kopna, daleko od očiju javnosti i daleko od morske površine nosi svoje rizike. Procjenjuje se kako je bioraznolikost morskog života u okolici hidrotermalnih izvora, područja posebno zanimljivog za rudarenje, na vrlo visokoj razini. A iskapanje morskoga dna u njihovoj okolici ugrozilo bi stotine vrsta postojećih oblika podmorskog života.

Veliki oblaci sedimenta koji se dižu na području iskapanja uništavaju organizme na dnu, blokiraju hranjenje brojnim vrstama te mijenjaju kemijski sastav okoliša. Preoravanje dna uništava staništa cijelom nizu organizama koji se razvijaju na dubinama.

Ekološki aktivisti sve su glasniji u svojim zahtjevima za zabranom ili bar ograničavanjem podmorskog rudarenja u dubokim oceanima. No realno, šanse za uspjeh su im gotovo pa minimalne.

Jer kada se s jedne strane stave ogromni profiti, geopolitički utjecaj i kontrola rijetkih minerala, a s druge dobrobit bakterija, spužvi, sitnih rakova i mikroorganizama, prilično je jasno tko će u ovom srazu pobijediti.