SVE VIŠE DIVOKOZA NA VELEBITU

Od 40-ak ispuštenih grla vrlo je brzo populacija narasla na oko 1.000 grla. Lovci ih viđaju i na mjestima gdje prije nisu obitavale – na izbočenim klisurama i gudurama koje im služe i za zaštitu. Kapacitet staništa Velebita, prema procjenama stručnjaka, bez problema može biti i 2.000 i više grla divokoza u matičnom fondu
Samo pola sata vožnje od Zadra do Velebita i već se možete naći na prirodnom obitavalištu divokoza. Stanište divokoze te planinske kraljice vrleti su planinski nepristupačni predjeli, općenito krš i visoki krš s već dobro nam poznatim staništima kao što su Biokovo i velebitsko područje s dalmatinske strane.
Uspješno naseljavanje
Dobra strana jednog i drugog lovnog područja su mogućnost uspravne migracije prema godišnjem dobu, što je naročito izraženo u vrletima Velebita. Spuštanje u niže krajeve prema moru su česta za vrijeme velikih snjegova i nedostatka hrane. Godine 1960. hvatana su živa grla te divne kraljice vrleti i ispuštana prvo na Biokovo, a poslije i na Velebit s poznatih europskih lovišta u Bosni, s Čvrsnice i Prenja.
Posljednjih 15-ak godina naseljavanje divokoza na Velebit sve je uspješnije, stalna populacija je oko 800-1000 grla i uvijek se širi.
Divokoza se brzo širi, za što je upravo najbolji primjer Velebita, gdje je od 40-ak ispuštenih grla vrlo brzo populacija narasla na oko 1.000 grla i doživjele pravi procvat kad su došle u bolje stanište. Kapacitet staništa Velebita od strane struke bez problema može biti i 2.000 i više grla divokoza u matičnom fondu.
Idealna staništa
U Hrvatskoj postoji i jedna manja populacija divokoza u Gorskom kotaru iznad Grobnika te na Risnjaku i u dolini Kupe.
Divokozi su za život važna staništa migracije prema godišnjem dobu kad traži planinske pašnjake i planinsku šumsku vegetaciju. Područje njenog životnog prostora je vrlo široko i obuhvaća europsku regiju Alpa, balkanske dinarske planine, Karpate te preko Kavkaza i Malu Aziju. Osim u tim područjima zadržava se i u subalpskim zonama, stoga je uz Velebit i Biokovo, predjele Gorskog kotara, idealno stanište za divokozu.
Brojnost divokoza na Velebitu se po pričama lovaca koji veći dio svog vremena provedu u prirodi povećava, viđaju se i na mjestima gdje prije nisu obitavale. Najviše su to izbočene klisure i gudure koje joj služe i za zaštitu.
Vrijeme lova
Vrijeme lova na ovu kraljicu dalmatinskih vrleti u nas je od 1. rujna do 31. prosinca. Loviti divokozu na tako zahtjevnom kraškom terenu nije nimalo lagan zadatak, posebice u rujnu za visokih temperatura kad prijete opasnosti od ugriza poskoka.
No, nije potrebno biti „supermen” da bi se ulovila divokoza, jer stara izreka kaže: Nije priša uhvatila zeca. Pa tako niti divokozu. Od četiri mjeseca dopuštenog lova, lovi se jedva dva i pol, stoga bi doista trebalo pomaknuti lovni kalendar za mjesec dana, dakle, početak listopada. Priroda je prilagodila tijelo divokoze životu na najzahtjevnijim terenima, relativno kratkim i snažnim nogama kreće se vrlo okretno, elastično, spretno i graciozno.
Prskanje i borba za ženke
Koze su nešto lakše od jaraca, a osobito jaki jarci mogu prije razdoblja parenja težiti i do 45 kg. U vrijeme parenja (prska) mogu izgubiti i do 40% težine, i u zimu ući posve iscrpljeni. Parenje, prsk ili prskanje, počinje u studenom i jače je za vrijeme vedrih i hladnih dana. Jedan jarac može oploditi i više ženki, a za svaku vodi žestoku borbu s drugim jarcima. Divokoza nosi 21-22 tjedana i tijekom svibnja ojari 1 ili 2 jareta. Divokoze su vrlo oprezne i plahe, ali i dobro socijalno organizirana divljač. Živi u tzv. ženskim krdima – koze s jarićima te mladim jarcima do 3 godine.
Krdo uvijek predvodi stara iskusna koza – jalovica.
Stari jarci su samotnjaci i žive na osami, na teško pristupačnim površinama unutar lovišta. Za vrijeme prska (parenja) približavaju se krdima sa ženkama.
Životni vijek divokoza je 20-ak godina, a starost se određuje brojenjem godova (prstenova na rogu) na kukama.
Dnevne životinje
Divokoze imaju pravilan način kretanja, izrazito su dnevne životinje, a kreću se obično rano izjutra i kasnije popodne, a oko podne miruju. Zato je divokozi mir u lovištu vrlo važan, a faktor koji znatno reducira populaciju su predatori i bolesti.
Trofejne kićanke i kuke
Od tjemena preko leđa divokoza proteže se tamna pruga koja zimi ima dlaku dugačku do 20 cm. Vrhovi dlaka su svijetlosivi, skoro bijeli i nazivaju se peraje.
Lovci kad ulove divokozu iščupaju joj dlake s leđa i vežu ih u kićanku ili perjanicu, koja se nosi otraga na lovačkom šeširu.
Kićanke se izrađuju i od dlaka s brade.
Divokoza je za lov vrlo atraktivna lovna divljač, a lovni trofeji su jarčeve i kozine kuke koje nosi cijelog života. Kuke su kod divojarca u pravilu su jače nego kod divokoze, u donjem dijelu deblje, jače zavrnute i oštrije, a šiljci rogova više razmaknuti.
Prihrana i sol
Divokoza rado konzumira jake eterične trave pa meso divljači ima specifičan okus tijekom konzumacije. Iako je u ishrani dosta izbirljiva, posjeduje vrlo velike sposobnosti prilagođavanja na prilike u životnoj sredini. Divokoze se ne prihranjuju zimi, osim u iznimnim slučajevima. Kad se u 8. mjesecu pokose gorske livade, naprave se stogovi sijena. Oko stogova napravi se ograda da u jesen sjeno ne dira ostala divljač, a u zimskim mjesecima ograda se skida i izlaže se divljači na korištenje. Ako se planira prihrana, treba planirati 1 kg dnevno voluminozne hrane po grlu tijekom prosinca, siječnja i veljače ili 120 hranidbenih dana. Divokoza je divljač koja traži sol pa je treba u lovištu biti dovoljno. Normativ za sol je oko 1 kg godišnje po grlu.