Stručnjak: Klauzulom o arbitraži vlada i MOL odriču se jurisdikcije državnih sudova

Međudioničarski ugovori između hrvatske vlade i MOL-a o Ini sadrže arbitražnu klauzulu koja određuje da će se sporovi koji bi mogli nastati između dioničara riješiti arbitražom te se oni odriču nadležnost državnih sudova, rekao je za Hinu Hrvojke Sikirić s Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Nakon presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2021. kojom je potvrđena presuda protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernadija za kazneno djelo primanja odnosno davanja mita, vlada je razmatrala pravne korake koje je moguće poduzeti radi utvrđenja ništetnosti Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA iz 2009. (PIUMOD) i Ugovora o plinskom poslovanju iz 2009. godine (UPP).

U tom postupku Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja obratilo se za mišljenje DORH-u i Katedri za međunarodno privatno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je nadležna za to područje i čiji je predstojnik dao mišljenje.

Vlada je krajem prošle godine primila na znanje informaciju o pravnim mehanizmima koje je moguće poduzeti i zadužila Ministarstvo da radi utvrđenja ništetnosti tih ugovora pokrene pred švicarskim Saveznim vrhovnim sudom postupak revizije arbitražnog pravorijeka iz 2016. godine.

Profesor Sikirić ističe da osnovni Ugovor o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na Inu iz 2003. (UMOD) i UPP sadrže arbitražne klauzule koje izričito određuju da će se svi sporovi koji bi mogli nastati između stranaka iz ili odnosa na ili u vezi s tim ugovorima, a nisu riješeni u skladu s posebnim internim mehanizmom koje ti ugovori predviđaju, konačno riješiti arbitražom prema UNCITRAL-u. Nadalje, i UMOD i UPP izričito jednako određuju da pojam „spor“ uključuje i spor o postojanju i valjanosti tih ugovora.

UNCITRAL je Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo.

Sikirić kaže da su osnovni pravni učinci arbitražne klauzule da proizvodi obvezujuće posljedice za ugovorne strane, konkretno da svoj spor riješe arbitražom te da isključuje intervenciju državnih sudova u rješavanju tog spora.

Arbitražni sud nadležan je i za korupciju

“S gledišta predmeta INA-MOL, posebno su važni pravni učinci klauzule prema kojima se stranke odriču od jurisdikcije državnih sudova za suđenje o sporu koji je njome obuhvaćen i podvrgavaju ga jurisdikciji arbitražnog suda osnovanog sporazumom stranaka na temelju arbitražne klauzule te su stranke obvezne provesti arbitražnu klauzulu i svoj spor rješavati pred arbitražom, a ne pred državnim sudom”, ističe Sikirić.

Zbog tog pravnog učinka, ako unatoč postojanju arbitražne klauzule, jedna od ugovornih strana pokrene postupak pred državnim sudom, protivna stranka pozivom na valjanu arbitražnu klauzulu može istaknuti prigovor nenadležnosti državnog suda, koji bi se, ako utvrdi da je arbitražna klauzula valjana, morao oglasiti nenadležnim, objašnjava.

Pored toga, dodaje, arbitražna klauzula smatra se odvojenom, autonomnom, u odnosu na glavni ugovor u kojem je sadržana. Zbog toga, moguća ništetnost glavnog ugovora, u kojem je ona kao ugovorna odredba sadržana, nema za posljedicu nevaljanost arbitražne klauzule.

Arbitražni sud je nadležan i u slučaju korupcije vezane uz glavni ugovor.

Arbitražna klauzula “ostaje valjana i arbitražni sud je ovlašten odlučivati o ništetnosti glavnog ugovora. Drugim riječima, ako koruptivno kazneno djelo zbog kojeg se traži utvrđenje ništetnosti glavnog ugovora nije usmjereno izravno na arbitražnu klauzulu, što je slučaj u predmetu INA-MOL, arbitražna klauzula ostaje valjana, čak i kad je ugovor u kojem je ona sadržana zahvaćen koruptivnim kaznenim djelom. Arbitražni sud, dakle, zadržava svoju nadležnost da odluči o sporu iz ugovora koji je, navodno, zahvaćen koruptivnim djelovanjem, pa onda i o njegovoj ništetnosti”, kaže Sikirić.

Hrvatska je već 2014. potvrdila nadležnost arbitražnog suda

Upozorava da je Republika Hrvatska 2014. godine pokrenula protiv MOL-a ad hoc arbitražni postupak u Švicarskoj, u kojemu je zahtijevala da arbitražni sud donese „obvezujuću izjavu“ da su PIUMOD i UPP ništetni od trenutka njihovog zaključenja, jer da je do njihovog zaključenja došlo kaznenim djelom primanja i davanja mita. Pokretanjem tog postupka na temelju arbitražne klauzule sadržane u UMOD-u i UPP-u, naglašava Sikirić, Republika Hrvatska već je 2014. potvrdila ne samo njezinu valjanost, već i nadležnost arbitražnog suda da odlučuje o ništetnosti tih ugovora.

Postojanje kaznenog djela primanja i davanja mita Republika Hrvatska je u postupku dokazivala presudom Županijskog suda u Zagrebu iz 2012. i presudom Vrhovnog suda iz 2014. kojom je ta presuda potvrđena. No, arbitražni sud je pri ocjeni je li to kazneno djelo počinjeno imao pred sobom i odluku Ustavnog suda iz 2015. kojom su te presude ukinute i predmet vraćen Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Arbitražni sud je 2016. ad hoc pravorijekom odbio zahtjev Republike Hrvatske za utvrđenje ništetnosti.

Nakon donošenja kaznene presude Vrhovnog suda iz 2021. ponovno se otvorilo pitanje utvrđenja ništetnosti tih ugovora. Međutim, samo donošenje te presude, nije promijenilo činjenicu da su oni i dalje na snazi, ali da su na snazi i valjane arbitražne klauzule sadržane u UMOD-u i UPP-u.

Stoga se, zaključuje, pitanje utvrđenja njihove ništetnosti i dalje treba rješavati arbitražom, a ne pred sudom, odnosno zbog postojanja švicarskog ad hoc pravorijeka, u skladu sa švicarskim arbitražnim pravom. Ono kao pravno sredstvo predviđa reviziju protiv pravorijeka o kojoj odlučuje Savezni vrhovni sud, što je Hrvatska i iskoristila.

Stajalište o potrebi slijeđenja “arbitražnog puta”, dodatno je poduprto obrazloženjem da bi protivna strana, ako bi Republika Hrvatska pokrenula postupak za utvrđenje ništetnosti pred sudom u Hrvatskoj, u tom postupku mogla istaknuti prigovor postojanja valjane arbitražne klauzule u UMOD-u i UPP-u. Ako bi sud taj prigovor usvojio, morao bi se proglasiti nenadležnim i odbaciti tužbu.

Pred sudom bi protivna strana mogla istaknuti i prigovor pravomoćno presuđene stvari odnosno da se u postupku pred sudom Republike Hrvatske ne može više odlučivati o onome o čemu je već arbitražni sud pravorijekom odlučio. Sud bi se, ako taj prigovor usvoji, morao proglasiti nenadležnim i odbaciti tužbu, tumači Sikirić.